Priča o dobrim mostarskim ljudima (12): „Prosvjeta“ i Goran Kosanić

Milan Račić
Autor/ica 23.8.2017. u 10:10

Priča o dobrim mostarskim ljudima (12): „Prosvjeta“ i Goran Kosanić

Foto: pscryoutube

Sve dok je dobrih ljudi biće i „Prosvjete“, biće i Šantića, makar mu ime protjerali iz svih škola i inistitucija, biće i Hamze i Ćorovića…

Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ Mostar, osnovano je 1902. godine. Sjedište društva je u Ćorovića kući u Mostaru. „Prosvjeta“ se bavi kulturnim, prosvjetnim, naučno-istraživačkim i socijalnim radom, čuvanjem svih vrijednosti srpske kulture, unapređivanjem kulturno – istorijskog  i društvenog života Mostara i Hercegovine. Uvijek su s ponosom isticali da su vrata ovog društva podjednako otvorena i za pripadnike ostalih nacionalnih zajednica u BiH, što je „Prosvjetu“ činilo jačom, sadržajnijom i primamljivom za sve građane Mostara.

Četiri puta je „Prosvjeta“ privremeno prestajala sa radom, da bi ponovno oživjela u jeku ratnih sukoba 1994. godine. Sačuvana je i opstala jer je utemeljena na multietičnosti Mostara i Hercegovine, a posebno jer su je osnovali i vodili ljudi mostarskog kova i odgoja: Ratko Pejanović i Siniša Jokić. O Ratku, Božo Kijac je zapisao:

“Sa svoje mostarske osmatračnice, Ratko je jasno razaznavao složene nijanse velike slike današnjeg ružnog svijeta, prepoznajući da se u tom svijetu odveć često zaboravlja na temeljne ideje i načela slobode, istine i pravde, da se njima manipuliše, da veliki i moćni, uvijek gladni gospodarenja drugima, tim idejama i načelima ogrću i svoje najsurovije poteze. Do posljednjeg daha, mirio je zavađene, liječio ratne rane, pomagao povratnicima i svima koji su mu se obratili za pomoć. Utrošio je ogromnu energiju da bi sačuvao njegova svjedočanstva, ali je istovremeno, u svim svojim nastupima, i u svojoj knjizi, jasno ustajao protiv sve snažnijih nastojanja da slika prošlosti bude revidirana i prilagođena ideološkim i političkim potrebama današnjih centara moći. Svojim radom i opredjeljenjima stavio se na bolju stranu istorije… Uspio je da odoli nepravdama, lošim ljudima, ratnim strahotama, stradanju i teškim životnim iskušenjima.“

Zato se, danas s pravom može reći da je Ratko Pejanović, rođen i odrastao na Carini, u epicentru grada, preporodio „Prosvjetu“ u najtežim njenim vremenima, očuvao mostarske vatrogasce, bio predsjednik Udruženja „Josip Broz Tito“ nikad se ne odričući svog crvenog ideološkog i ljudskog opredjeljenja, pa, čak, i onda kad su mu, sa mnogo strana, podmetane noge kao predsjedniku Gradskog vijeća Mostara.

U takvom ambijentu, i uz Ratka, izrastao je još jedan mladi prosvjetitelj – Siniša Jokić. Zato je kazivanje o „Prosvjeti“ kazivanje i o Ratku i Siniši čiji su životi toliko isprepletani da svi liče jedni na druge, ili su, u stvari, svi – samo jedno. Siniša je bio predsjednik SPKD „ Prosvjeta“, novinar i pjesnik, o kome Almin Kaplan zapisa: “U sušari mog sjećanja o Siniši, najintezivnije je ono kad bi Siniša u radio programu otpozdravio nekoj neni sa: Alejkumusselam, nakon što bi ona rekla: Esselamualejkum Siniša“. No, Siniša je pisao i poeziju. Otišao je među anđele, a da nije objavio ni jednu svoju pjesmu. Zato je Ratko, uz pomoć još nekih ljudi, sabrao njegovu poeziju, ukoričio je, „oživio“ Sinišu i obnovio memoriju grada i jednog vremena. A onda, kad su u nezaborav otišli i Ratko i Siniša, mnogi, bez obzira bili Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, ali obavezno Mostarci, pitali su se ko će nastaviti sa „Prosvjetom“ i hoće li ona opstati?

ratko i siniša

Na adresi, Knežića broj 20, iza najljepše kapije Mostara, rođen je Goran Kosanić, unuk Jove i Anike Vlahbegović-osnivača KUD „Abrašević“. A u tom kultnom „Abraševiću“ upoznali su se i zavoljeli i njegovi roditelji Gorjana – Sremica i Nedeljko – Mostarac. Odgojen i vaspitavan mirnoćom Sremice i temperamentom Mostarca, Goran počinje u OI „Ivo Lola Ribar“, potom u AK „Velež“, pa kao rukometni trener u „Galebu“. Za razliku od mnogih koji bi da zatru, prekriže ili u najmanju ruku zaborave svoju „crvenkastu“ prošlost, Goran s ponosom ističe da je prije punoljetstva kao najbolji omladinac primljen u SKJ. Sa suprugom Marijom obdaren je sinovima Dejanom i Vanjom. A onda, odmah po useljenju u tek obnovljenu kuću na pomenutoj adresi, svi su  sa samo jednim zavežljajem i par fotografija, zbog ratnih događanja, napustili najdraži im grad i komšiluk. Moralo se! Deset godina izbjeglištva u Sremskoj Rači. Deset godina tuge i čežnje za voljenim gradom. A onda, i pored mogućnosti odlaska u Ameriku, srce je, 2002. godine odlučilo – povratak u Mostar.

A od Mostara zatičem još samo gram mostarske duše. Mostar je ukraden Mostarcima, grad razrušen i raspolućen, a duša ranjena. I još uvijek je, nažalost, slično ili isto toj 2002. godini. Ne želim to prihvatiti, pa zahvaljujući mom drugom ocu – Ratku Pejanoviću postajem član „Prosvjete“ i Srpskog građanskog vijeća Mostar. Počinjem, zajedno sa njim na pomoći povratnika i jačanju kulture mog grada. Poslije Ratka radimo na okupljanju omladine, a kapije Ćorovićeve kuće otvaramo za sve mlade i sve preostale dobre ljude. No, kako je ovo grad podjela svega i svačega ni ovakvu „Prosvjetu“ ne ostavljaju na miru pa osnivaju još jednu, kontra onoj mostarskoj. Nazivani smo svakakvim imenima, svrstavani u različite nacionalne i interesne torove, ali što su nas više gazili mi smo postajali sve jači. I sada sve polako dolazi na svoje mjesto, mjenjaju ćurak, a naši odnosi postoju korektni, saradnja je u usponu i neki zajednički projekti. Sve to nas nije pokolebalo, pa SPKD „Prosvjeta“ organizuje bezbrojne manifestacije, pjesničke večeri, likovne kolonije, festivale, humanitarne akcije… Formirali smo književni klub, obilježavamo Vaskrs i Božić, organizujemo pjesničke večeri, pa petu likovnu koloniju. Posebno smo ponosni na „Šantićev festival djece pjesnika“ koji je nastao u mojoj glavi i izbjeglištvu, puno prije povratka u Mostar. Nastao je onda kad je moj Dejan, tada učenik četvrtog razreda, 1997. godine zapisao:

SAN

Sanjao sam sinoć tata, našu kuću, naša vrata

Ispred kuće česma, bašta

Šuti sine to je mašta

Sanjao sam našu rijeku i postelju moju meku

Našeg zeca i još svašta

Šuti sine to je mašta

Sanjao sam ruže, tulipane i sve naše sretne dane

Sanjao sam naše sunce da se budi

Šuti sine to je mašta

Bezbroj je pisama djece i njihovih roditelja za organizaciju i nezaboravne trenutke provedene na ovom festivalu u Mostaru. To je svakako obaveza više da istrajemo na ovim i novim aktivnostima koje smo osmislili i planirali. Ne odustajemo i pored činjenice da smo izbrisani iz budžeta i državnih jasli. Sve dok je dobrih ljudi biće i „Prosvjete“, biće i Šantića, makar mu ime protjerali iz svih škola i inistitucija, biće i Hamze i Ćorovića…

Posao je najveći problem za mlade i perspektivne ljude, pogotovo one koji nisu dio nijedne od vladajućih stranaka ili vjerskih elita. Oni, zapravo, jedino u državne organe i javna preduzeća uspješno zapošljavaju – neuspješne. Zato Goran sa svojom suprugom Marijom, evo čitavu deceniju i po redovito svakog osmog u mjesecu mora na javljanje u Zavod za zapošljavanje (šali se Goran pa kaže da mu je to prilika da osmog marta na putu za Biro ženi čestita njen Dan). Evidentirati se mora i njihov sin Dejan sa likovnom školom, dok je drugi od mlađanih Kosanića – Vanja, fitoterapeut, morao ponovno napustiti pjesmu slavuja, huk Neretve i Mostarske kiše, pa opet „dobrovoljno“ u izbjeglištvo. Strah me je da će i Dejan, koji je sa 16 godina svoju virtuoznost i „mostarsku nacionalnu pripadnost“ dokazao skokom sa Starog mosta, završiti kao i stariji u nekoj od „zapadnih demokratija“. Jer, ne znam mu odgovoriti na pitanje i konstataciju: “Tata, je li ovo onaj Mostar o kojem si nam pričao, pa moram mostarski zamjeniti životom na planini?“

No, i pored svega, naglašava Goran: “Mostar je moj grad, mi ga neizmjerno volimo i činimo sve kako bi vratio bar dio starog mu sjaja!“

Sve dok je Kosanića i mnogih drugih Gorana nikada s radom neće prestati ona prava „Prosvjeta“, niti će svi podmlatci nacionalističkih stranaka i kojekakvih veteranskih udruga izbrisati ime Maršala Tita.

Milan Račić
Autor/ica 23.8.2017. u 10:10