Prisilni nomadi

Povezani članci

• Beleške jedne Verice
• Čija je Banjaluka kuća?
• Promjena ugovora s Vatikanom nije stvar izbora, nego obveza nove Vlade
• Boris Dežulović: Naši prijatelji pederi i Srbi
• Bilježnica Robija K.: Spomenici revolucije
• Vratimo našu čast i poštenje!

Preci nam bijahu u davnini sakupljači plodova. To je zahtijevalo njihovu veliku pokretljivost u potrazi za plodnijim staništima, ili u slučaju da su elementarne nepogode (poplave, suša, požari,…) uzrokovale slab urod plodova na mjestu trenutnog boravka. Pripitomljavanjem životinja nije se mnogo promijenio njihov stil života – kad bi se zbog suše travnjaci pretvorili u prašnjavu zemlju, ili bi stoka popasla travu, trebalo je krenuti u potragu za novim pašnjacima. Bili su nomadi, uvijek u pokretu, u traganju za uslovima koji bi im omogućili bolji život ili samo puko preživljavanje. Otkriće poljoprivrede – ratarstva – spoznaja da se zemlja može obrađivati, zasijavati ili saditi odabranim plodovima, vezala je čovjeka za zemlju koju nije više trebalo napuštati. Prelazak na sjedilački način života predstavljao je rođenje civilizacije i svega što ona donosi sa sobom. Kako pozitivnog, tako i negativnih posljedica koje su iz toga proizašle. Zbirno gledajući, čovječanstvo je zagrabilo velikim koracima u budućnost, čiji smo mi suvremeni predstavnici. Ali…

        Intenzivni razvoj proizvodnih snaga uzokovao je i razvoj proizvodnih odnosa – interakcija u koje su ljudi stupali tijekom procesa proizvodnje. U konačnici sve se fokusiralo ma međusobne odnose vlasnika sredstava za proizvodnju i radne snage koja im je bila potrebna da proizvodnju i pokrenu. Rodila se klasna borba. Tijekom najvećeg dijela povijesti radnici su se nalazili u defanzivnom položaju spram vlasnika kapitala, koji su sa svoje strane gledali što ih više iskoristiti. Plati ga što manje kako bi zaradio što više, bio im je pokretački moto koji i dan danas ostaje na snazi. Mada su troškovi proizvodnje nevjerojatno opali – uvođenjem mikroelektronike, informatike i robotizacije u proizvodni proces – žestoka konkurencija nagoni kapital da ih još više snizi. To je, pokazalo se, najlakše i trenutačno najbezbolnije (no, dali u perspektivi – to će iskusiti tek neki budući kapitalisti) učiniti udarom na plaće zaposlenih. S obzirom da se davanja državi ne mogu u nedogled smanjivati, jer na kraju krajeva ona iz njih osigurava i represivni aparat potreban za održavanje sistema, radnik je ostao najizloženji pohlepi poslodavaca.

        Svijet je materijalistički (materijalan), a kao najviši stupanj evolucije materije pojavio se ljudski duh. Razvoj duha je povijesna kategorija koja ište vrijeme za stjecanje spoznaja i učvrščivanje vlastitog samopoštovanja. Sve se to dešava u srazu sa konkretnim društveno političkim uvjetima, povijesno promjenljivim (i djelovanjem duha samoga) ali i geografsko zavisnima. Naime, promjene ne zahvaćaju odjednom cijelo čovječanstvo, te njegovi dijelovi reagiraju na njih u skladu sa povijesnim, kulturnim, religijskim i inim, jednom riječju – civilizacijskim tradicijama. Nikako trenutačno, već više kao hrđa, promjene postepeno nagrizaju tradicionalne okvire, pretvarajući ih u sjećanje koje se prigodice – bez bitnog utjecaja na svakidašnji život – obnavlja u muzejima, folklornim priredbama ili prepričavanjima rijetkih koji ih se još sjećaju kao djelatnih, aktualnih u svakodnevnom životu: „Tako ti je to bilo, u moje vrijeme…“. Ni dostignuća radničkog pokreta, ugrađena u njega kao kostur koji ga je jačao davajući mu samopouzdanje i samouvjerenost u vlastitu snagu, nisu posvuda podjednaka. Samopouzdanost i „drskost“ zapadnoevropskog radnika ne dozvoljava mu prijeći preko nekih granica svoje eksploatacije. Tijekom dugotrajne borbe za svoja prava, razvio je institucije (sindikati) koje odmah reagiraju štrajkovima upozorenja, obustavom rada, građanskim neposluhom, izvođenjem radnika na cestu,… Ova borba, čak i ako prečesto ne završava najpovoljnije po proletere, uzrokuje velike nevolje i financijske gubitke poslodavcima koji triput prevrnu svaki cent prije negoli ga daju radniku, istovremeno bez problema izdvajajući tisuće i milione dolara na bakanalije, arhivska vina, umjetnička djela, jahte i vile širom svijeta razasute. Stoga poslodavac, u ogledanju za načinima povećanja profita, sve više usmjeruje pažnju na dalekoistočne zemlje, prepune jeftine radne snage i niskih standarda zaštite na radu. Radnički pokret je tamo nesrazmjerno slabiji no na Zapadu. Poznati su primjeri Appleovih tvornica u Kini u kojima vladaju nesnosni uvjeti, zbog kojih radnici ne rijetko završe i u suicidu. „Humanističko“ opravdanje američkih menadžera je, da su uvjeti u njihovim fabrikama usklađeni sa kineskim standardima, te im nitko ne može prigovoriti da rade protuzakonito, ili u najlicemjernijem slučaju – kako navodno nisu bili upoznati sa lošim radnim uslovima koji vladaju u tamošnjim fabrikama.

        Ovo seljenje tehnologije u uvjete odgovarajuće kapitalu, dakako je izazvalo reakciju zapadnoevropskih radnika. Prvo, zbog ucjene od strane kapitala da rade za nižu nadnicu (jer će u protivnom preseliti proizvodne pogone), a potom (kad se to zaista i desi) zbog povećane nezaposlenosti. Da bi nekako neutralizirali revolt domaćih proletera, izmišljen je koncept fleksi-sigurnosti (ponekad zamijenjen terminom fleksi-mobilnost). Fleksi sigurnost označava neku vrstu sigurnosne garancije radniku, ako tijekom svog radnog vijeka bude pratio razvoj tehnologije i obrazovao se u skladu sa zahtjevima vremena i poslodavca, te mijenjao radna mjesta u skladu sa potrebama kapitala. Razvoj znanosti i prateći napredak tehnologije svakako zahtijevaju radnika koji je neprestanu „u toku“ sa tim procesima, međutim – inzistiranje na promjenama više, često strukovno sasvim neusporedivih radnih mjesta, zahtijeva još veće njegovo dodatno opterećenje izvan osmosatnog radnog vremena koje je uspio izboriti klasnom borbom. Zahtijeva se mobilnost radnika koji ima ugovor na određeno vrijeme, lakše dobija otkaz, a da bi lakše nalazio drugi posao to bi mu tzv. fleksi-sigurnost kao trebala garantirati. Treba biti „savitljiv“, podilaziti zahtjevima poslodavca u borbi za svoje svakodnevno preživljavanje i siguran gazdin profit. Putovati do radnog mjesta (želi li ga se zadržati) po 2 ili više sati, dapače – trajno seliti (sam ili s obitelji) na geografski posve udaljene lokacije koje iz nekog razloga odgovaraju poslodavcu (niže nadnice, niži radni standardi, blizina izvora sirovina ili ciljanog tržišta što smanjuje transportne troškove i slično). Dok u eurozoni na određeno vrijeme radi oko 16-17% svih zaposlenih, prema sindikalnim podacima u Hrvatskoj je to 60% radnika, manje-više izloženih samovolji poslodavaca, bez prava kreditnog zaduživanja, a ako kojim slučajem to i uspiju, u vječitoj su opasnosti da neće moći otplaćivati rate ostanu li bez posla. Jasno je kako sva ta fleksi-filozofija, zasnovana na potrebama poslodavca, mijenja odnose u društvu, utječe na mlade, žene, imigrante, obitelj – njenu strukturu i funkcioniranje, stvarajući u ljudima frustarcije i gomilajući bijes u njima. Tradicionalne vrijednosti poput uzajamne vjernosti partnera se urušavaju, djeca neprestano seljakajući u nove sredine s jedne strane upoznaju drukčije načine života i nove ljude, dok s druge strane navodna fleksi-sigurnost njihovih roditelja glede zaposlenja – ma bilo ono i s kraćim prekidima – stvara kod njih psihološku nesigurnost u vlastitu osobenost i očekivanja od budućnosti. Sva ta neizvjesnost radnog čovjeka u okvirima neoliberalnog kapitalizma objedinjena je terminom prekarijat – sveopće stanje privremenosti, fleksibilnosti, nesigurnosti, mobilnosti radne snage i neredovnosti rada u post-industrijskim društvima. Veliki dijelovi stanovništva podvrgnuti su tzv. flexploataciji – fleksibilnoj eksploataciji (niska plaća, neredovni prihodi, revizija radnih ugovora na štetu radnika, egzistencijalna nesigurnost koja uslovljava visoki rizik od socijalne isključivosti zbog niskih prihoda, socijalni rezovi, visoki izdaci za preživljavanje itd.).

        Kapitalizam je nesumnjivo donio mnoge blagodati čovječanstvu, svakako je točna konstatacija s ove prostorno-vremenske točke, kojoj fali širi vidokrug. Proširimo li malo temporalne horizonte, lako ćemo zaključiti da je i feudalizam u danom povjesnom odsječku također dao svoj doprinos razvoju civilizacije, čime su se ondašnji dizajneri javnog mišljenja mogli nesumnjivo dičiti. I dok bivši ministar financija RH, Borislav Škegro, pjeva hvalospjeve „uspjesima kapitalizma koji je prepolovio svjetsko siromaštvo“ – začinivši ih uobičajenim reminiscencijama na zločine komunizma – tražeći da ga konačno razvijemo „kako bismo se uspješno nosili sa svijetom“, on je sasvim nesposoban uvidjeti da sistem koji on želi razviti, na Zapadu mnogi smatraju došavšim do svojih krajnjih granica koje zahtijevaju njegovu temeljitu promjenu. Lako je sebe hvaliti, posebno ako se to čini nekritički, sa dna egoističnog interesa, no mnogo je teže objektivno sagledati svoje mane, greške, domete i granice. „Učeni“ ekonomist Škegro, koji je dao svoj doprinos ekonomskoj propasti ove zemlje, nesposoban je, zauzet prebiranjem profita, to učiniti. Zato, lupetajući gluposti u novinama koje su ga počastile kolumnom, upravo takvim riječima proziva kritičare sustava koji je „prepolovio svjetsko siromaštvo“, ali nije uspio škegrovim radnicima isplatiti više od jedne plaće do Uskrsa! No, vratimo se ipak nekim realnim blagodatima kapitalizma, osiguranih bar dijelu čovječanstva. Širom svijeta raširili su se novi nomadi, upravljajući mehaničkim konjima ili vozeći se u njima, u potrazi za egzotičnim krajevima, kulturama, doživljajima. Turisti! Dakako da turizam dobro oslikava – smetnemo li načas s uma trećinu čovječanstva koja jedva preživljava – doprinos kapitalizma razvijenom Zapadu i njegovim stanovnicima, a u prosjeku to znači i cijelom čovječanstvu (znate onu statističku; ti jedeše kupus a ja meso – u prosjeku hranimo se sarmom). No, sve je relativno, kao što reče čika Albert (Einstein), pak se ništa ne procjenjuje prema apsolutnom standardu, već prema onom koji smo sami izabrali kao etalon za uspoređivanje. Nekako nam je u naravi, bez obzira na eksploatatore i eksploatirane, da se uspoređujemo sa bogatijim susjedom negoli sa beskućnikom.

        Stanogradnja u Hrvatskoj je u evidentnoj krizi; na tisuće stanova potencijalnim kupcima je nedostupno čak i uz poticajne stambene kredite, što je posljedica ekonomske krize, niskih primanja i sve većeg broja nezaposlenih. S druge strane, masa mladih koji nemaju vlastiti stan, plaća enormne stanarine privatnim iznajmiteljima. Pa se država dosjetila kako jednim udarcem ubiti dvije muhe – mladima osigurati smještaj a usput ponešto i zaraditi na praznim državnim stanovima. I odlučila tako, po vrlo povoljnoj najamnini iznajmljivati stanove koji su u njenom vlasništvu. Primjerice, stan u novogradnji od 40m^2 možete unajmiti za svega 800Kn mjesečno, nekoliko puta jeftinije negoli bi vam zapaprili privatnici. Želite li ga nakon izvjesnog vremena otkupiti, stanarina će se uračunati u cijenu stana. Hvale vrijedno da hrvatska država, koja je u proteklih 20 godina što opljačkala a što dozvolila pljačku vlastitih građana, odjednom – vođena humanističkim principima (ako zažmirimo na činjenicu da prazni stanovi ne donose dobit) – nastoji pomoći mladima. Da nije jednog televizijskog komentara koji otkriva dublju pozadinu ovog poteza. Komentar u suštini ide za tim, kako je mladom čovjeku danas – u doba fleksi-sigurnosti – pogodnije unajmiti stan negoli imati vlastitu nekretninu. Jer, sutra će, kad bude morao tražiti posao u drugom gradu (ili na drugom kontinentu?), ili ga firma tamo službeno premjesti, samo imati problema oko prodaje vlastite nekretnine, dok ovako tek potrpa svoje stvari u par kartonskih kutija i stvar je riješena. Nekretnina, koja je dugo vremena bila jamac sigurnosti i žudnja većine građana, odjednom je postala – kako nam komentar sugerira – samo sputavajuće opterećenje. Svijet se kao mijenja (istina) pa se tome moramo prilagoditi, jer ćemo izumrijeti poput dinosaurusa! Zaboravilo se tek upitati: tko nameće promjenu svijeta u smjeru koji mu odgovara, znajući da će se – vođeni nagonom samoodržanja – jedinke prije no se pobune, nastojati prilagoditi. Drugim riječima, pozivajući se na dinamiku razvoja i međuzavisnost svih dijelova svijeta, njegovim stanovnicima nameće se osuvremenjeni koncept – nomadskog života. Ne svojevoljnog, poput turista, već diktiranog potragom poslodavaca za povoljnijim uvišestručavanjem profita, a sve zamaskirano ekonomskom terminologijom Socijaldemokratska hrvatska vlast, idući neoliberalnim stopama svojih zapadnih uzora, sistemom iznajmljivanja stanova usrećuje mnoge mlade beskućnike, istovremeno vršeći prikriveno prepariranje terena za flex-ekonomiju.

        Osam satno radno vrijeme je tekovina dugotrajne i krvave radničke borbe za svoja prava, te ga se kapital ne usudi eksplicitno dovesti u pitanje (ne računamo li manipulacije s prekovremenim radom). On je mnogo lukaviji; putuj do posla i s posla po 2 sata da bi odradio svojih zagarantiranih, ničim dovedenih u pitanje osam sati, i pokušaj zaboraviti svoje izborene (jesu li?) zahtjeve za podjelom radnog dana na 3×8 sati – 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog uzdizanja! Ili, preseli zajedno sa firmom u krajeve koji su gazdi postali financijski primamljiviji. Ili, upiši novi studij – koji ćeš pohađati izvan radnog vremena i na svoj trošak – jer će vlasniku tvoj radni profil postati nepotreban za godinu dvije. Ili,… A obitelj, žena, djeca, slobodno vrijeme, hobi, odmor,… – vidi li to poslodavac od svojih naočala boje kapitala? Dira li ga išta, ako i vidi? U zapadnoj Evropi vlasnička struktura nad nekretninama mnogo je gora noli u Hrvatskoj. Domaći „stručnjaci“ ukazuju na nerealnost takvog stanja koje ne korespondira sa njihovom filozofijom (nametnute) fleksibilnosti. U osnovi, ne radi se o fleksibilnost ili statičnosti populacije već o – sigurnosti! Svako živo biće sasvim instiktivno nastoji osigurati, svoju sigurnost. Zvijer će braniti svoju jazbinu, pećinu, jamu ili skrovište, osjećajući da su oni koliki toliki garant njegove sigurnosti. Utoliko bi čovjeka – misaono biće, kako se voli hvalisati – to više trebala zanimati vlastita sigurnost, kao i ona njegove obitelji. Da, reći će vam, ali svijet je nesigurno „mjesto“, nema apsolutne sigurnosti. Dakako; meteori, asteroidi, poplave, požari, mikrobi i virusi, tornada, potresi, plimni valovi, prometne nesreće, ubojstva,… – podugačak je spisak nesreća koje, ne daj bože, mogu spopasti čovjeka. Ali je podjednako činjenica da se čovjek od svih njih oduvijek trudio zaštititi na što bolji način, kako bi vlastitu egzistenciju učinio stabilnijom i neovisnijom od neželjenih ugroza – sigurnijom. Uostalom, ne nastoji li i kapitalist osigurati svoje investicije i poslovne poduhvate od gubitaka? Ne preferira li i on sigurna ulaganja? Čuje li se to prigovor da je sigurnost investicija i projekata važnija od sigurnosti radnika koji te projekte odrađuju i njihovih obitelji?

        Čovječanstvo u cjelini ima avanturistički, ali ne samoubilački duh. Većina ljudi žudi osnovati obitelj, osigurati mirnu sadašnjost i sigurnu budućnost svojoj djeci, te zadovoljiti svoje intelektualne potrebe, što im osigurava radno mjesto. Dovedete li njega u pitanje, u pitanje je i sve ostalo. Ljudska egzistencija je toliko relativizirana nametanjem navodne fleksi-sigurnosti, da je to postalo neprihvatljivo. Oduzmete li zvijeri brlog, izlažete je na milost i nemilost borbi s predatorima, gdje će samo najsposobniji pobijediti. Izbacite li nezaštićenog radnika na tržište rada koje postaje sve fleksibilnije – ne u interesu radnika, već poslodavca – on je izložen mnogo inteligentnijim, ljudskim predatorima, koji ga neće odmah dokrajčiti, već će ga cijediti dok im je od koristi a potom odbaciti, jer više ne zadovoljava njihove fleksi-kriterije. Vraćamo se na područje socijaldarvinizma, što koristi najjačima (u ekonomskom smislu) da bi vladali slabijima. No, čak i u takvim prilikama većina ranije spomenutih unajmitelja stanova instiktivno reagira, dokazujući koliko je duboko u čovjeka usađena potreba i briga za vlastitu sigurnost: „Iako je 28 obitelji ugovor s APN-om potpisalo na pet godina, većina priželjkuje što je moguće prije danas unajmljene, državne kvadrate, “pretvoriti” u vlastite.“. Hoće li pobijediti evolucijom potvrđena žudnja svakog stvora za vlastitom sigurnošću, ili novonametnuta doktrina flexi-sigurnosti kojom se kapital nastoji osigurati na račun smanjene zaštićenosti radništva, ostaje da se vidi.

        U cijeloj je stvari najžalosnije što se eksploatatori pozivaju s jedne strane na tržišne zakonitosti, dok su im s druge strane usta puna slobode. Gdje je tu ljudska sloboda ako njime upravljaju tržišne zakonitosti, to nitko ne objašnjava. Potreban je pravi kopernikanski preokret u glavama ljudi; da shvate kako oni moraju upravljati tržištem, a ne ono njima da bi zaista postali slobodni! Po prirodi je čovjek biće slobodno, fleksibilno po vlastitom a ne po nametnutom izboru. Na Zapadu se prekarijat razvija od 80-tih godina prošlog stoljeća i tek je u novije vrijeme predmet žestoke kritike, dok ga eto mi tek uvodimo. Koliko li samo kaskaju mozgovi naših učenih glava za vremenom; jeli onda čudno kad neobrazovanije stanovništo još sporije reagira, kao da nije njegova koža u igri? Kao da je povijest učinila puni krug. Od nomadskih sakupljača plodova i stočara koje su prirodne ukolnosti prisiljavale na takav način života, do prekarnih radnika koji širom svijeta poput nomada jurcaju za poslom nebi li se uspjeli nekako održati na površini života, čak i uz žrtvu duhovnih i obiteljskih vrijednosti. Ipak, razlika je ogromna – pokretač prvih bio je Deus sive natura (Bog iliti Priroda) dok su uzrok drugih naša nezajažljiva, vlastita ljudska braća. Religije smatraju svetogrđem pobunu protiv Boga. Je li tome tako i ako je uperena protiv potonjih?

P.S.

        Problem sigurnosti nije – promatramo li ga samo s aspekta posjedovanja stambenog prostora – ma kako bi se na prvi pogled činilo, vlasničke prirode. U SFRJ stambeni objekti (kuće i stanovi) koji nisu bili izgrađeni vlastitim sredstvima bili su u društvenom vlasništu. Njihovi stanari imali su samo doživotno stanarsko pravo s pravom nasljeđivanja tog statusa na potomke, ukoliko su oni boravili u njemu do trenutka smrti svoji roditelja. Mada su postojali neki modusi kada se stanarsko pravo moglo izgubiti, nisam čuo ni za jedan slučaj da se to zaista desilo. Mislim da je teško zahtijevati neku dužu „garanciju“ sigurnosti doli od rođenja do smrti. S druge strane, ukoliko vlasnik nekretnine u današnjoj „demokraciji“ ne mogne plaćati režije ili, primjerice, vraćati rate kredita – već za par mjeseci može biti deložiran, a nekretnina stavljena pod ovrhu. U Španjolskoj su ovrhe toliko učestale da ih je vlada bila primorana zamrznuti na neko vrijeme, pružajući priliku ljudima da se materijalno oporave (koliko će im to biti moguće, to je druga stvar). U različitim društvenim prevratima, nekretnine su bivale nacionalizirane ili konfiscirane. Daklem je stambena sigurnost koncept koji prvenstveno, u svojojo najdubljoj suštitni, ovisi o načinu regulacije međuljudskih odnosa (a to je slučaj i sa ostalim oblicima sigurnosti: radna, zdravstvena, javna,…) a ne o stanju vlasništva nad nekretninama. U globalnom vidu to ovisi o pretpostavkama vladajućeg društveno političkog poretka.