Prizemljivanje Oluje

Marinko Čulić
Autor 12.8.2017. u 11:06

Izdvajamo

  • Naravno da se nad ovim množe brojni upitnici, jer se u Srbiji danas Oluju tretira isključivo kao zločin, a ne nikakvu oslobodilačku akciju, kao da hrvatskim zločinima u njoj nisu prethodili isti takvi srpski zločini. Ali zar se s druge strane marširanjem Skejinih ustaša središtem Knina ne šalje ista takva poruka? Da je Oluja zbilja bila samo zločin, još gore, da je to zločin koji treba ponavljati dok god je ijednog Srbina ostalo u hrvatskoj državi. Koketiranje s ovakvim idejama teška je, preteška sramota za Hrvatsku, za koju ona ne može okriviti nikoga ni u Beogradu ni u Bruxellesu, nego bi trebala uzeti škaf i metlu u ruke i sama oprati tu ljagu na svojoj savjesti.

Povezani članci

Prizemljivanje Oluje

Nema dokaza, ali izgleda da je na Hrvatsku napravljen međunarodni pritisak da obljetnice Oluje prestanu biti otponac za nekontroliranu mržnju prema Srbima i Srbiji, štoviše, upućena je, o bolnog li poniženja, da slijedi baš primjer Srbije u smirivanju nacionalističkih strasti

Većina onih koji su bili na kultnom koncertu Prljavog kazališta 1989. na Trgu Republike u Zagrebu sada neće otići na Prljavce u Knin nego na Thompsona u Slunj. Tako je uoči ova dva koncerta s primjetnim sladostrašćem prognozirao kolumnist ‘Večernjeg lista’, koji je u neku ruku vrstan poznavatelj, ekspert za ove stvari. Živo ga zamišljam kako je svojedobno, preseljavajući se iz Mostara u Zagreb, u autobusu pažljivo vagao da li da ostane vjeran spomeniku Bruceu Leeju, čiji je suautor, tom šašavom protestu protiv nacionalizama koji su bujali sa svih strana. Ili da se sam uključi u to nacionalističko kolo koje se tako brzo širilo da je bilo jasno da mu ni svemogući Bruce ne može bogzna što. Naš kolumnist brzo je riješio ovu dilemu i zaključio da mu je pametnije pridružiti se jačoj strani ako narednih godina i desetljeća želi biti netko i nešto u hrvatskoj metropoli. Ispravno je, uostalom, predvidio i ovo oko Prljavog kazališta i Thompsona, zbilja je puno, puno više ovisnika o patriotskim steroidima otišlo u Slunj nego u Knin. Tu bi sada netko mogao početi priču o ‘supkulturnim’ vibracijama koje se šire oko Thompsona, ali ako baš ne želimo praviti od sebe egzemplarne budale, treba to reći ovako.

Uvjerljiva pobjeda Thompsona nad Prljavcima pouzdani je pokazatelj da je ova zemlja ne samo duboko potonula u nacionalizam, nego da se i taj nacionalizam, nekada oličen u mekom ‘proljećarskom’ ruhu Prljavog kazališta, sve brže srozavao iz lošeg prema gorem. I na kraju najgorem, slijepoj mržnji, koja više nema nikakve veze s nacionalnom emancipacijom, nego završava u goloj destrukciji srpskog arhineprijatelja, ali i samoga sebe. Kako je do toga došlo duga je priča, ali dovoljno je ostati na tome da nema ničega pod hrvatskim nebom u što se posljednjih četvrt stoljeća investiralo toliko kao u nacionalizam. Činili su to ponajprije HDZ i njegovi desni sateliti, ali činila je to proračunatim nečinjenjem i opozicija, navodno liberalni kulturni krugovi i sijaset drugih, tako da je proizvodnja mržnje postala toliko dominantna da joj sve privredne grane zajedno ne dosežu ni do koljena. Kada bi se po tome računao BDP, Hrvatska bi bila na razini možda ne baš Švedske ili Finske, ali svakako iznad, ne znam, Španjolske ili čak Francuske. Što je najgore, ova zloćudna vrsta nacionalizma pokazala je sposobnost da se u nekoj mjeri osamostali od svojih političkih tutora, tako da ovi moraju, kada zagusti, poduzimati čitave političko-sanitarne redarstvene akcije da ga stave pod kontrolu.

Ovih dana gledali smo baš to. Thompson je ćušnut u zabit Slunja, gdje je o njemu skrbno brinulo Ministarstvo branitelja, novoustašama Marka Skeje zabranjeno je da se kao prošle godine približe Kninu, a šačica ZDS troglodita potrpana je u maricu čim su otpjevali početne stihove svojih omiljenih koračnica, budnica ili kako se to već zove. Istodobno, državni vrh se zatvorio u sigurnost kninske tvrđave, što sasvim sigurno treba povezati s tim da je ondje predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prvi put za ove vlasti izrazila žaljenje i nad srpskim žrtvama Oluje. Iako miljenica radikalne desnice, to joj na središnjem kninskom trgu sasvim sigurno ne bi prošlo. No mora se reći da je u neku ruku to od nje iznudio novi kninski gradonačelnik, nekada HDZ-ov, ali sada neovisni Marko Jelić, koji je to učinio prije hrvatske predsjednice. Taj zanimljivi čovjek najvjerojatnije ima veze i s micanjem Thompsona iz Knina. Nedavno je izjavio da mu je poslao poziv na kninsku proslavu, čak je uzeo u zaštitu i pozdrav ‘Za dom spremni’ u njegovoj pjesmi o Čavoglavama. Ali je u intervjuu ovom tjedniku za ‘Jasenovac i Gradišku Staru’ jednostavno odrezao da je ‘odvratna’ i na taj način, po svemu sudeći, kupio voznu kartu Thompsonu za Slunj. Majstorski, nema se što drugo reći. U svakom slučaju, Grabar-Kitarović, PlenkovićJandroković i ostali morali bi dignuti makar i virtualni spomenik ovom čovjeku, koji se pokazao kao najbolji vanjski suradnik njihove kampanje, dodavši ovoj više hrabrosti nego što je sami imaju. To se posebno odnosi na Grabar-Kitarović kojoj je već takoreći ušlo u protokol da u službenim prilikama pjeva iz punih pluća Thompsonove pjesme.

Postoji tu, međutim, još nešto što je pogodovalo tome da se ovogodišnja proslava godišnjice Oluje prizemlji u odnosu na prijašnje. Iako je i ovogodišnja obljetnica ulaska Hrvatske vojske u Knin izazvala već uobičajeni verbalni rat Zagreba i Beograda, ipak je to bilo za primjetnu nijansu blaže nego prijašnjih godina. I da nije huškačkih dupeglavaca kakvi su Milorad Dodik ili Josip Đakić, gotovo bi se moglo reći da su ovogodišnja prepucavanja bila nalik amortizirajućim potresima koji prethode smirivanju tla. Tako to najvjerojatnije vide i u Bruxellesu, ali na Pantovčaku i u Banskim dvorima ne bi se trebali zavaravati da ondje glavne zasluge za to pripisuju njima. Druge zvijezde, drage dame i gospodo, sada bliješte na balkanskom nebu.

Aleksandar Vučić je taj koji, posebno u očima Angele Merkel, slovi možda ne kao spasitelj od balkanskog nacionalizma, tih iluzija u evropskoj prijestolnici odavno nemaju, nego kao onaj koji ga uspješnije kontrolira od drugih. Uključujući tu i Hrvatsku ili naročito baš nju. Ona je konzumirala sve bonuse koje mogu dati zemlje zapadne alijanse, ulazak u Evropsku uniju i NATO, a opet joj je u vrhu nacionalnih prioriteta hoće li Thompson nastupiti u Kninu ili Slunju, i što će o tome mudroseriti pokajani leejevac Nino Raspudiću najtiražnijim hrvatskim dnevnim novinama. Tako je hrvatski državni vrh naprosto morao s knedlom u grlu priznati da u ovogodišnjoj proslavi Oluje on uopće nije bio važan, nego da je bilo puno važnije da slijedi primjer Aleksandra Vučića, koji je i zbog njihove subinteligencije i nacionalističke uskoće isplivao kao glavni arhitekt pacificiranja Balkana. O, kako bolno, ponižavajuće to zvuči, nešto bolnije jedva da se može zamisliti. Hrvatskoj je praktički naređeno da obljetnice Oluje više ne smiju biti otponac za nekontroliranu mržnju prema Srbima i Srbiji, naprotiv, Srbija mora biti uzor u sprečavanju političke delinkvencije thompsonovsko-raspudićevskog tipa.

Naravno da se nad ovim množe brojni upitnici, jer se u Srbiji danas Oluju tretira isključivo kao zločin, a ne nikakvu oslobodilačku akciju, kao da hrvatskim zločinima u njoj nisu prethodili isti takvi srpski zločini. Ali zar se s druge strane marširanjem Skejinih ustaša središtem Knina ne šalje ista takva poruka? Da je Oluja zbilja bila samo zločin, još gore, da je to zločin koji treba ponavljati dok god je ijednog Srbina ostalo u hrvatskoj državi. Koketiranje s ovakvim idejama teška je, preteška sramota za Hrvatsku, za koju ona ne može okriviti nikoga ni u Beogradu ni u Bruxellesu, nego bi trebala uzeti škaf i metlu u ruke i sama oprati tu ljagu na svojoj savjesti.

portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 12.8.2017. u 11:06