Prljave igre

Povezani članci

• Pozorišna predstava ‘Drug Gojko’ na Partizanskom groblju u Mostaru
• Karamarko poručio: Prodajem muda pod bubrege
• Papa Franjo u pošti na Alipašinom Polju
• Oprost za ubice
• Razgovor o Jasenovcu i druge priče
• Heni Erceg: Crkvena buržoazija

Ubacio sam u brzinu i dodao gas.

Naftne kompanije i industrija automobila ne žele da znate kako auto možete voziti 20-40% na destilovanu vodu. Destilovana voda plus jeftine granule čiji je hemijski sastav poslovna tajna. Moja poslovna tajna. Mogu vam prodati uređaj kojim ćete, kao što rekoh, od 20-40% smanjiti potrošnju svih vrsta goriva. I povećati interval između zamjene motornog ulja, produžiti vijek trajanja motora i skoro potpuno eliminisati štetne plinove iz izduvnog sistema.

Nikad se nisam u cijelosti uzdao u društveni sistem. Ljudi su skloni zlu, pravdaju ga, prešućuju ili nonšalantno prelaze pored njega, ne primjećujući ga. Zato se zemlja trese i padaju obilne kiše i snjegovi. Mislim da postoji nevidljiva veza između stanja ljudskog uma u cjelini i vremenskih prilika koje nas pogađaju.

Auto je rulalo mokrom cestom. Vozači su nervozni i ispijeni. Ne voze se zato što to vole već što moraju. Slušaju narodni Kalman radio i osipaju se od besparice. Kod mene je nešto drugačije. Ja sam navio The Next Day od David Bowie-a i vozim se za približno trideset posto jeftinije od ostalih učesnika u saobraćaju. Šezdesetšestogodišnji vispren muzičar i pjesnik postavlja na svoje mjesto sve hip-hop-ere, rap-ere i folk-ere ovog svijeta, a oni su dno dna po svakom mjerilu glazbene kvalitete. Bilo je krajnje vrijeme da ih neko zakuca u crveno.

Da se vratim. Nekolicina profitera se uspjela dokopati novca, ali je beznačajno mal broj onih koji su to uspjeli uraditi vlastitim radom i zalaganjem, bez ratne i poratne pljačke, pomoći političke stranke ili vjerske institucije. Pokušavam biti jedan od takvih. U vremenu ekonomske krize došao sam do nekog četvrt miliona konvertibilnih maraka u robi i nekretninama. Ali doba je neizvjesnosti i viška nepoznanica u poslovnoj jednačini. Već sljedeći dan može donijeti ekonomski slom. Bojim se, ali idem dalje. Nemam izbora. Traži prevelik napor taj pokušaj da se kao izuzetak otrgneš pravilu. Političke stranke njeguju svoje štićenike. Novac je putem offshore kompanija netragom nestao širom svijeta. Da bi konstrukcija pljačke ostala netaknuta podanike se stalno treba plašiti i trovati mržnjom. Preplašen čovjek pun mržnje ne postavlja suvišna pitanja niti je sposoban da se izbori za vlastiti integritet i, kao takav, uporno će griješiti na slobodnim demokratskim izborima, boriti se protiv ćirilice ili latinice i balaviti. Predsjednici upravnih odbora trebaju zombije. Urođeni zločinci su danonoćno spremni na nove pokolje po legitimnoj zapovijedi. Oni ne znaju ništa drugo već da šire zadah smrti. I ne treba se zavaravati da je takvih malo. Strah ne smije imati alternativu. Mi udišemo strah a izdišemo mržnju. I tako 26.000 puta dnevno, 780.000 puta mjesečno, 9.360.000 puta godišnje … Opljačkani milioni u novčanicama vape za vašim strahomrzećim ciklusima disanja kao jedinim mogućim pokrićem. Ali budimo realni i pogledajmo istini u razroke oči – mi to želimo, mi tako hoćemo i ništa nismo uradili da to tako ne bude. Slinimo na fejsbuku, prikupljamo dobrovoljne priloge za bolesne, zalažemo se za i protiv Kosova, za i protiv Bosne i Hercegovine, Herceg-Bosne, sanjamo o završetku radova na glavnom putu koji nisu ni otpočeli. U svakom slučaju, ostajemo potpuni gubitnici.

Poslije upotrebe druge, treće, četvrte i pete brzine, zaustavio sam vozilo i iz aparata izvukao karticu za parking. Ja sam usamljen čovjek i volim aparate. Nisam sklon kontaktima sa ljudima čak i onda kad od njih nešto kupujem ili potražujem uslugu. Mašine su regularne i programirane da budu poštene. Neće vas oštetiti niti povrijediti. Ako zanemarimo podle kockarske aparate, nadzorne mašine i sigurnosne kamere, obično nemaju ništa što sliči na ljudske oči, uši ili ruke. Imaju samo jedan uspravan prorez u plastici gdje trebate ubaciti novac; novac za parking, za kafu, kapučino, čokoladu, toalet ili pranje vozila. Žao mi je što ne živim u vremenu humanoidnih robota. Mislim da sam rođen u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu. Potpuno sam siguran da bih vrlo brzo uspio napraviti smisleniji odnos sa bio-elektronskim humanoidom nego i jednim čovjekom ili ženom od krvi i mesa. Mašina vas neće iznevjeriti, bar ne namjerno i sa predumišljajem. Evo, uzet ću sebe kao primjer, u životu sam iznevjerio i ponizio mnoge ljude. Znam kako se svi takmiče u tome koliko su prijatni, nagodni i pristupačni, neshvatljivo ugroženi od ostatka zlobnog svijeta (mnogi to objavljuju na fejsbuku ili drugim društvenim mrežama), ali ja za sebe mogu ustvrditi kako predstavljam mračnu stranu ljudskog roda. Gledajući u ljude kao da gledam u hodajuće novčanice. Neko vrijedi više, neko manje, ali svako ima svoju cijenu. I sâm sam, na strateškim mjestima, legalno postavio tih nekoliko aparata koji ljudima prodaju raznorazne usluge. Kada ih iz prikrajka posmatram kako se približavaju aparatu u namjeri da tamo, za ovo ili ono, ostave svoj novac, meni se ti inače nepoznati i odbojni ljudi najednom učine poznati i prisni, topli kao šušteće novčanice koje ste stavili u unutarnji džep kaputa, onaj najbliže srcu. I tako, krišom posmatrajući ljude koji me plaćaju posredno, preko žetonjera, ja ih, na izuzetan način, počinjem voljeti, ali ne zato što su oni dragi, sretni, komunikativni, topli, pametni ili lijepi, jer oni to obično i nisu, već zato što ću, od zbira novca kojeg ostavljaju, moći uplatiti svoje režije i možda otputovati na neko egzotično i bajkovito mjesto – što dalje od ljudi.

Kao što rekoh, parkirao sam auto i krenuo na dogovoreni sastanak. Sastanak je posve tajnog karaktera i ukazat će mi na to kako i sam imam cijenu. Kad bolje razmislim, cijelo vrijeme sam predosjećao da, kao i većina ljudi, imam svoju cijenu, ali ovaj slučaj je pokazao kako je moja cijena uslovljena strašću. I prodao sam svoju dušu za uskostranačke interese. Nebitno što politička zajednica s kojom sam sklopio pakleni deal ne predstavlja narod kojem pripadam i nebitno što me nisu mogli platiti novcem (na to ipak nisam pristao) već druženjem sa prostitutkom visokog ranga. Ja sam ovisnik o ženama, iako do sada nijednu nisam posjedovao. Strašno je to kako sistematski i podrobno mogu saznati za sve vaše slabosti i tajne. Morao sam se pokrenuti u posve stagnirajućim ljubavnim odnosima. Krajnje je vrijeme. Jedan međunacionalni incident manje ili više ionako neće doprinijeti mnogo mržnji među etnosima koja bi i bez toga stalno tinjala.

Čovjek sa kojim sam razgovarao ni po čemu nije bio poseban – ili jeste. Kad bi ste ga vidjeli o tomu bi ste mogli odlučiti sami. Dva oka na glavi, vidno asimetrična, gledala su svako na svoju stranu, ali, stekao sam utisak, podjednako snažno fokusirano na različite predmete kamo bi bila okrenuta. Tako je u jednom trenutku taj čovjek gledao u mene ali i preko mene. To je, uzimajući u obzir snagu njegova pogleda, djelovalo kao da gleda kroz mene – rendgenski.

„Jeste li sigurni kako ne želite novac?“ – upitao je.

Ne želim vaš prljavi novac, pomislio sam.

„Da.“ – odgovorio sam.

Ali želiš prljavu vaginu, možda je pomislio.

Izgledalo je da mu je lijevo uho nešto spuštenije od desnog – i klempavije. Kao i kod očnih sposobnosti, i ovdje sam stekao dojam da čovjek s kojim sam razgovarao o zadovoljenju uskostranačkih interesa, sluša i čuje s dvije različite ravni, s dva različita percepciona nivoa, rekao bih, potpunije i bolje od većine ljudi.

Ali ta gomila čulnih sposobnosti nije ga odavala. Zato se na prvi pogled moj sagovornik činio kao posve običan i svakidašnji čovjek, ali on to svakako nije bio. Nakon nekog vremena kojeg smo proveli u šturom ali određenom razgovoru, stekao sam dojam da posrednik između mene i nacionalne političke stranke koja dvadeset godina pustoši državni budžet ne samo da izvanredno razumije moje riječi već i nadnaravno osluškuje moje misli. Očito su imali previše informacija o meni, pa sam počeo umišljati. Prokletnici. Čovjek bi lako mogao poludjeti zbog njih. Morao sam što prije prekinuti razgovor. Moj zadatak je odveć jasan: radi dizanja međunacionalnih tenzija u Mostaru trebam podmetnuti i aktivirati eksplozivnu napravu pod spomenik palim borcima odbrambenog rata ispred zgrade Gradske uprave. Eksplozivi su bili moja specijalnost. Kako mi je objasnio tajanstveni čovjek, spomenici poginulim bojovnicima HVO-a i palim borcima Amije BiH stajali su jedan nasuprot drugog, međusobno zavađeni. Jedan će letjeti u zrak. Meni je svejedno koji, ali, ako sam dobro shvatio, plan po tom pitanju je postojao. Pristao je na moj uslov da djevojku dobijem istu večer za koje je dogovoreno rušenje spomenika. Imali su me u šaci i nisam smio omanuti. Onda smo se razišli neupadno kako smo se i sastali.

Bili su vražje dosljedni. Djevojka je zakucala na hotelska vrata tačno u dogovoreno vrijeme. Zli ljudi su organizovaniji i precizniji u namjerama nego oni manje zli. Manje zli se samo žale na vrijeme, klimu i politiku. Prema potrebi, kao bogom dani oportunist, držao sam se za obe strane. Dobre duše naseljavaju dijelove svemira udaljene milijarde svjetlosnih godina od nas. Po onom što sada mogu pohvatati teleskopima, jasno je da se Kumova slama nalazi na periferiji jednog od beskonačno mnogo svemira, a Sunčev sistem na samoj granici galaksije. Kao nacionalno, vjerski, rasno, teritorijalno i klasno opterećeni, mi potpadamo pod svemirski otpad. Isus ovdje nije završio svoj posao. Očekuje se njegov povratak.

Viagra, kamagra, vino, pivo, viski sve je bilo tu. Bila je to bomba.

Uh, nemam riječi, nemam slova.

Plaćenica. Ništa je se nije ticalo osim da zaradi svojih 1000 Eura. I ja sam joj obećao 1001 Euro samo da bude fina i blagonaklona prema meni. Mojih hiljadu i jedan Euro je ipak veće od njihovih hiljadu. Znala je na šta ciljam. Cijenila je to. Nisam lijep niti šarmantan. Zažmirila je na moje lice puno ožiljaka i tragova borbe. S druge strane, sve je bilo na svom mjestu. I odlučio sam da, na spektakularan način, obilježim svoj prvi upad u žensko tijelo. Sad mi se činilo glupim to što sam bio idealist, što sam cijelo vrijeme čekao ženu koja će mi se podati bez interesa, koja će iz plemenitih pobuda poljubiti moje karmom izrovano lice, ublažiti jad moje stare, ishakane duše. Apstinirao sam četrdeset jednu godinu bez ijednog valjanog razloga za tim. Tablete su djelovale, ud se ukrutio, treme je nestalo. Bomba ispod spomenika i bomba u sobi bile su spremne. Detonacija je bila sve bliže i bliže. Detonaciju sam, u stvari, tačno tempirao. Onda kad ga zbičim svojoj prvoj ženi u životu, gromoglasna eksplozija odjeknut će gradom. Tako ću, destruktivno i demonski, obilježiti svoje prvo seksualno iskustvo. Mostar nikad tačno neće znati šta ga je snašlo.

U trenutku kad sam, dakle, preko mobilnog pozvao broj koji će aktivirati eksplozivnu napravu, baš u tom trenutku sam ga umetnuo dami, i tada je, zajedno sa udnim uplovom u vulvu, u zrak otišao i jedan od kamenih spomenika pored Gradske uprave.

Uskostranački cilj bio je postignut.

„Oh, oh, oooh … nešto, nešto je eksplodiralo u gradu … OOOO, OH, OOOO…!!!“ – u napadu sladostrašća primijetila je plaćenica.

„Ništa ne brini, bejbi, sve je pod kontrolom.“ – odgovorio sam samodopadno i samouvjereno. Ne baš tako obdaren i mnogo deblji, ali sebi sam nekako ličio na Rocco Sifredia.

Ne bih o detaljima, jer ja sam prilično perverzan tip, ali noć je bila prilično vrela.

Poslije smo lijepo razgovarali.

Priznao sam joj da mi je ovo bilo prvo seksualno iskustvo, da se bojim spavati u mraku, da sâm, u prikrajku sobe, satima slažem Lego model voza i željezničke stanice sa svim pripadajućim elementima, plačem kad gledam partizanske filmove, da se, naizgled siguran u sebe, ponekad grčim u kutu duševnog nemira, školski primjer žrtve tjeskobe, depresije i straha. Govorio sam mnogo. Anegdote, mudrosti, hvalisavost i tako to. Smijala se mojim glupostima i kreveljenjima. Zabavljao sam je. Brzo je shvatila da nisam tako strašan kao što na prvi pogled izgledam, da sam čovjek od povjerenja i da joj ne želim uraditi ničeg lošeg.

Opustila se pored mene i počela brojati zvijezde koje su se okretale oko nas. Političari s kojima po zadatku spava, rekla je, bili su dosadni, nemaštoviti, uštogljeni, prodani, ružni, aseksualni, smrdljivi, primitivni i, nadasve, glupavi. Jako me se dojmilo kad mi je objavila da za nju predstavljam neočekivano osvježenje i da, za razliku od svih ostalih bogatih i moćnih političara i sveštenika sa kojima je u prinudnoj, interesnoj vezi, samo sa mnom želi nastaviti druženje, i to na dobrovoljnoj osnovi, bez novčane nadoknade.

„A ovaj kreten iz SDA što me unajmio za ovo večer… Kad budem mogla izići iz svega ovoga, pljunut ću ga u lice za kraj.“

„Misliš tip iz HDZ-a?“ – pomislio sam da se prevarila.

„Ne, budalo.“ – nasmijala se – „Unajmio me birokrata iz SDA.“

„Nemoguće.“ – odgovorio sam zbunjen – „Ali mene je unajmio ljigavac iz HDZ-a.“

„Baš čudno. Kakve su to igre?“ – zamislila se.

Na tren smo zaćutali, a onda je tišinu prekinulo zvono na mom telefonu. Ne znam zašto, ali osjetio sam da taj poziv neće biti ugodan.

„Idiote!“ – zarežao je glas s druge strane satelitske antene – „Nisi trebao srušiti spomenik palim borcima ARBiH.“ Šutio sam zapanjen svojom ili njegovom greškom. „To je trebao biti spomenik palim braniteljima HVO-a. Trebalo je stvoriti lažni dojam kako je status hrvatskog naroda u Federaciji ugrožen.“

„Oprostite, da li razgovaram sa gospodinom iz HDZ-a?“

„Naravno, idiote.“

„Onda, gospodine,“ – nisam se dao smesti – „žao mi je zbog nesporazuma, već sljedeće večer mi pošaljite istu ženu i ja ću obaviti i taj zadatak za vas. Samo mi je dovedite i srušit ću cijeli grad, ako treba.“

Narodni poslanik s druge strane linije mogao je čuti kako se konkubina glasno smijala.

Htio je protestovati, taj stranački čovjek, ali prekinuo sam vezu i okrenuo se prema kurtizani.

„Ova večer neka bude naša.“ – rekao sam – „Nećemo dozvoliti da nas političari zbune i pokvare raspoloženje.“

Rekla mi je svoje ime. Bila je druge nacionalnosti. Radovali smo se i glasno razgovarali. Bratstvo i jedinstvo na djelu.

Dok su na televizoru iz hotelske sobe išli bjesomučni realiti šoui, južnoameričke, indijske i turske sapunice, izbor muzičkih talenata, politički i vjerski programi, fudbalski dueli, marketinške poruke i vremenske prognoze, mi se nismo obazirali na događanja sa malog ekrana.

Nismo dozvolili da nas zaglupljuju.

Iako svjesni toga da bi mogli biti sljedeće žrtve prljavih političkih intriga, ostatak večeri smo se hrabro voljeli i bili slobodni.