Prokletstvo Saše Geševskog

Ivo Anić
Autor 30.8.2018. u 21:14

Izdvajamo

  • „Ovdje je nekoć bio silni splitski škver. Na ovom su mjestu radnici istog tog škvera ubili Sašu Geševskog, nevinog mladića, na Đurđevdan 1991. Sveti Jurje osvetio im se tako da ih je kaznio davši im Hrvatsku.“

Povezani članci

Prokletstvo Saše Geševskog

Potječem iz radničke obitelji, i na to sam čitavog svog života silno ponosan. Jedan sam od tisuća Splićana koje je othranio splitski škver, Jugoplastika, Končar. Radne navike, fizički rad, plamene zore, usadio mi je socijalizam, jedno od najpoštenijih društvenih uređenja u povijesti čovječanstva. Ja to znam, ja sam odrastao u tom sistemu, sistemu koji je njegovao osnovno i sveto pravo, pravo čovjeka na rad. I na plodove svog mukotrpnog, krvavog odricanja. Prve slike koje pamtim povezane su sa gigantskim kranovima dizalica iz škvera, i potmulim udarcima čekića, reska zvuka brusilice, piska stroja za zavarivanje. Moj dom, dom u kojem sam odrastao, a pola mog Splita mirisalo je isto, mirisao je na metalnu strugotinu, motorno ulje i „Meri Merino“ koji je uspješno sve sto skidao nedjeljom s radne odjeće. Mirisi su ono što iz djetinjstva pamtiš najviše. Najljepši miris mog djetinjstva bilo je prostiranje modrih radnih odijela u dvorištu koja bi se zavijorila na vjetru. Miris tek oprane radne odjeće sa koje je ispran znoj, krv, vrijeme provedeno bez obitelji. Mom djedu druga obitelj bio je splitski „Lavčević“, ali i splitski škver. Žile kucavice spajaju se u jedno, a sve one splitske spajale su se u srce grada, i grad je disao punim plućima, živio, gradio se i rastao, kako mu je tuklo bilo, u ritmu čekića i nakovnja.

Plamenim zorama koje su moj grad budile iz sna tekla je kolona mojih sugrađana. Ta rijeka od stotine tisuća ljudi slijevala se samo u jedno ušće, a ono je bilo splitski škver. Kao djetetu strahopoštovanje su pravile grdosije koje su nicale u Brodosplitu, a svi ti grubi ljudi teških vanjština, ali iznimno meka srca, polako su postajali i moja druga obitelj. Za stolom nedjeljom ponos si mogao opipati prstima. Djed je govorio sa suzom u oku kako raste Split 3, kako se planira još veći polis, Mertojak, kako će biti stanova dovoljno za sve poštene radnika Splita. Ujak bi nastavio sa svojim novogradnjama. Splitskim brodovima ponosila se čitava Jugoslavija. Svijet se divio iznimno tehnološkim i sigurnim gradnjama, iz škvera su izlazili samo „mercedesi“ kako im se tepalo. Nikada ni moj ujak, a bogami ni moj djed iz škvera nisu donijeli jednu brokvu, a kamo li što drugo osim prljave radne odjeće i alata koji su ionako dužili.

Ponos.

Ponos je ono što najviše pamtim iz tog vremena. Ljudi u mom gradu bili su ponosni na svoj škver. Škver je bio grad. I tepali su splitskom škveru kako je silan, kao i grad i kako su ljudi silni u njemu. Kada bi se „škverani“ digli na noge, šaputali su ljudi, tada bi cijela se zemlja dobrano zatresla. I to je bila istina. Sindikati, radničke organizacije, ali ljudi sami među sobom, bili su usko i čvrsto povezani, bili su jedno tijelo i jedna duša. Pamtim svoj prvi dan u škveru, na prvoj svojoj školskoj praksi. Ti znojni robusni ljudi, pretežno iz okolice Splita, zajebavali su nas mulce da ponesemo na novogradnju u kanti struje. Pažljivo sam upijao svaku riječ, svaku zajebanciju, svaki smijeh na pauzi, a zatim teški i mukotrpni rad na tisuću stupnjeva u „štivama“ koje su gorjele što od sunca, što od isparavanja od zavarivanja. Splitski škver bio je deveti krug pakla i ja sam čvrsto odlučio da ću biti marljiviji u školi da ne završim u tim kotlovima iz kojih je isparavalo kao iz minijaturnih vulkana. No sve bi zaboravio već kod prve marende. Ti ljudi imali su toliko srce da ih nisi jednostavno mogao ne voljeti. Priprosti, a radišni. Pošteni i jednostavni, odgovorni, dizali su u vis desetine metara lima koji je polako postajao brod. Još jedan u nizu. Te davne 1986, kada sam prvi put bio u škveru, iz Brodosplita je izašlo 12. novogradnji.

Slovima: dvanaest novogradnji.

Tip – top visoko sofisticiranih kemikalaca i tankera, među kojima je bila i perla, Viking line, koja plovi još i dan danas.

No pamtim i šaputanja.

Šaputalo se, da mi djeca ne čujemo, o guzonjama direktorima koji su gradili luksuzne vikendice i vile. Kada danas optužuju radnike za propast škvera dođe mi zlo. Još i tada, u socijalizmu, krali su samo oni koji će nastaviti krasti i u vrlom novom svijetu u kojem svi danas živimo. Radnici škvera nikada nisu krali.

Radnici škvera čuvali su svoj škver.

No to će im se uskoro, kao uostalom i svima nama, obiti o glavu.

Pamtim dan kada sam sa svojim radnim kolegama stajao na žici svog Končara. Pet mjeseci nismo primili plaću, i bili smo na kraju snaga. Odlučni da firmu koja je othranila na tisuće splitske djece sačuvamo, tražili smo spas od braće metalaca iz splitskog škvera. Njihov predstavnik, predsjednik sindikata Brodosplita obznanio nam je kako naše kolege nažalost nemaju vremena zbog silnih obaveza i rokova isporuke. Ostali smo jadni, promrzli na vjetrometini. Bio je Božić, i svojoj djeci nismo imali što staviti na stol. Radnici škvera primili su i božićnice i uredne plaće. Od onog velikog škvera kojeg se bojao čitav svijet, od one sile koja je mogla zatresti zemlju, ostala je ta bijedna kukavelj koja je gledala samo svoju guzicu. Kao što ju je gledala kada se rušila Jugoplastika i kada je nestala u dimu, zajedno sa preko deset tisuća radnika, njihovih sugrađana, žena, često i članova obitelji.

I dan danas se pitam, kao uostalom i one hladne božićne večeri pred žicom Končara (na kojoj je danas Split Mall), zašto se i kako to dogodilo? Kada je i u kojem momentu taj silni škver od kojeg su strepli svi političari odreda, policija, vojska, tako šaptom pao i postao kolektivom običnih šupaka?

I jedan jedini događaj imao mi je smisla da objasni to prokletstvo.

Tog vrelog svibnja, točnije šestog svibnja, aktivisti Hrvatske unije sindikata organizirali su velike demonstracije. Tog dana dogodilo se po prvi puta da su radnici splitskog škvera izašli na ulice. Po prvi puta, a pokazat će se i zadnji, plava su radna odijela preplavila Split. Masa koja se okupila pred Komandom VPO – a, bila je isključivo iz škvera. Svi ti priprosti ljudi velika srca koje sam volio, taj dan su se pretvorili u razularenu rulju. Juriš je krenuo na oklopni transporter iz kojeg se pokušavalo izvaditi mladog vojnika na smrt prepadnutog. Stajali smo sa strane i promatrali tu provalu bijesa i na svoje oči gleadli kako to izgleda kada škver konačno izađe na ulice. Među tim mladim vojnicima bio je i Sašo Gešovski, momak iz sela Kavadarci, regrut Jugoslavenske narodne armije.

Bio je Đurđevdan te krvave 1991.

Sašo Gešovski imao je 19 godina kada je škver konačno izašao na ulice. Po prvi put, i kasnije, pokazat će se, nikada više.

Đurđevdan je taj dan slavio Sašo. Đurđevdan je u njegovom narodu kršćanski, ali i narodni praznik koji obilježava pogubljenje Svetog Jurja, pravoslavnog sveca i zaštitnika. U selu Kavadarci postoji predanje, da se na taj najveći Romski blagdan koji slavi povratak proljeća, niko ne smije susjedu nanijeti zlo. Ako ga načiniš, govore stari ljudi u Kavadarcima, tada će na tebe da se spusti strašna kletva. Bit ćeš proklet do kraja života, i nikada više nećeš da budeš jak, da budeš silan, da budeš ono što si bio.

Ima da lutaš svetom kao svoja sena.

I zbilja kada pogledate, od tog dana i od te stašne i nepotrebne smrti tog mladog čovjeka, splitski se škver nikada nije oporavio. Kao ni cijela brodogradnja. Kupovani su i prodavani, lagalo im se i bili su izdani, političari su ih koristili kao ovce, i na kraju su postali ruglo. Danas kada netko kaže kako će se radnici škvera dići, kako će se zatresti zemlja od njihova pravedna bijesa, možete se samo gorko nasmijati.

I gorko je ono što osjećate danas kada ih gledate kako im konačno dolazi iz guzica u glavu, i gorko je sve što vas prožima kada se sjetite te sile, svojih djedova i očeva, škvera silnog kakav je nakada bio.

Škvera koji je mogao zatresti Jugoslaviju, a bogami i Hrvatsku.

No ono najgore danas je pljuvanje po tim ljudima. Oni zaslužuju svu našu empatiju i svu našu pomoć, ma koliko uvaženi portali, novine i novinari pišu drugačije. Jer oni su samo ljudi koji su prokleti na jedan davni Đurđevdan. I oni i njihova branša. Prokleti da više nikada ne budu sila, i prokleti da se polako, prokleto polako ugase. Da taj nesretni bankomat svake politike, guzonja i direktora, konačno ode u tri pičke materine gdje mu je izgleda i mjesto. Pa da na mjestu tog silnog škvera jednom ostane samo jedna obična, metalna ploča na kojoj će pisati:

„Ovdje je nekoć bio silni splitski škver. Na ovom su mjestu radnici istog tog škvera ubili Sašu Geševskog, nevinog mladića, na Đurđevdan 1991. Sveti Jurje osvetio im se tako da ih je kaznio davši im Hrvatsku.“

Ivo Anić
Autor 30.8.2018. u 21:14