Basara: Promena samosvesti
Povezani članci
- Samir Šestan: Politički i ulični huligani i njihovi zločini u Banjaluci – Hiperprodukcija neprijatelja režima u Republici Srpskoj
- Premijer partijski aparatčik – ili, puno je ovnu volovska mješina
- Basara: Predizborni misticizam
- Euro i Schengen zasjenili međunarodno priznanje
- Tajne diplomatske depeše
- Boris Pavelić tvrdi: Josipović pomaže HDZ-u
Novopečeni novopopečitelj, Lazar Krstić, lik koji mi je sve simpatičniji, izjavio je ovih dana da je uslov svih uslova ekonomskog oporavka zemlje „promena svesti državnog aparata“. Navedena mu je misao – uprkos izvesnom prizvuku prevaziđenog marksizma-lenjinizma – vaistinu ka vladičina, ali dečko je dugo izbijao iz zemlje, očigledno nije u toku, neka se pripazi da umesto svesti državni aparat ne promeni njega, popečitelja.
Piše: Svetislav Basara
Ne bi bio prvi. Neće državni aparat dozvoliti da mu se tek tako udara na svest. Nigde, ne samo u Srbiji. Ali u državi Srbiji državni je aparat baš moćan rendžer. Postoje popečiteljstva – MIP na primer – u kojoj se rendžerska moć prenosi sa kolena na koleno. Deda se zaposlio kao domar, sin mu dogurao do ministra savetnika, a unuk – još malo pa ambasador. Ako Bog da pa deda poživi, nije isključeno da ugleda praunuka na mestu popečitelja inostranih dela.
Takozvana inertnost birokratije veliki je i nerešiv problem svih modernih država, jer bez birokratije naprosto nema države. Josif Visarionovič je svojevremeno naumio da personalne probleme sovjetske birokratije reši masovnim likvidacijama personala; ispočetka mu je dobro išlo, ali onda je izbio rat, personala niotkuda i umal mu Hitler ne stade na rep. Posle rata, u oslobođenoj Evropi, zavladala je drugačija škola mišljenja, saglasno kojoj je efikasnost birokratije obrnuto proporcionalna njenoj brojnosti. Nikada se međutim ni u Evropi nije prešlo sa reči na dela ili ako se ponekad i ponegde i prešlo, sve se brzo vraćalo na staro. Državni aparati vole da se uvećavaju jer se u velikoj masi lako zature odgovornost, sposobnost i ostale stvari koje kvare lagodnost državnoaparatskog života.
Kod nas se, naravno, otišlo u totalnu krajnost. Ovde državni aparat sebe ne vidi kao produženu ruku države, već kao njenog vlasnika. Država, to smo mi, tako otprilike razmišlja naš samosvesni državni aparat. U optici srpskog državnog aparata, srpski državnici i srpski državljani su njegovi iskonski neprijatelji. Ovi prvi – državnici – možda jesu opasniji, ali su privremeni. Ovi drugi – državljani – nisu vredni ni pomena. Nepromenjivi su, ali nemoćni. Eto dokle nas je dovela demokratija i eto zašto je SFRJotova birokratija bila nešto efikasnija od svih postjugoslovenskih. U to doba su i državnici bili nepromenljivi. Samo neka nam popečitelji menjaju svest – tako otprilike razmišlja srpski državni aparat – dug je to proces, to će da potraje i taman kada popečitelj pomisli da je nešto promenio, eto ti izbora i ode popečitelj u 3LPM. A ako popečitelj baš bude insistirao, naći ćemo mi već načina mu smrsimo konce.