Prva petoljetka kraha životnog standarda, iseljavanja i bijele kuge

Povezani članci

• Suljagić: Nije Erdogan problem već isključivost i zapjenjenost SDA
• Novinar i pisac Ante Tomić ponovo napadnut u Splitu
• Viktor Ivančić: Licemjerje je temeljno načelo udomljavanja nacije
• Kratak ogled o kupanju tela i duše u mržnji
• Lideri kosovskih Srba prebacuju odgovornost za incidente
• Izbori za hrvatski Sabor – novo bacanje prašine u oči Hrvatima Bosne i Hercegovine

Gotovo 50 posto žitelja RH je protiv uvođenja eura kao službene, državne valute, a tek 8,7 posto za. No 39,8 posto anketiranih drži da Hrvatska treba uvesti euro, ali tek kada se uspostave odgovarajući gospodarski uvjeti. Sada tih uvjeta još nema ni na horizontu, unatoč svim hvalospjevima o napretku što vladajućima, prirodno, ne silaze s jezika. A kako bi drukčije građani znali koliko im je dobro i u kako sretnoj zemlji imaju sreću živjeti – da im to vladajući ne kažu? Moraju im reći, jer računaju na njihove glasove. Kada god izbori bili. Najtragičniji su odgovori ispitanika o uspješnosti djelovanja hrvatskih predstavnika u Uniji: „najviše ih je, čak 81,4 posto, uvjerenja da Hrvatska bespogovorno sluša veće članice EU-a; hrvatski političari ne uspijevaju se izboriti za interese RH“ 

Marijan Vogrinec

Upravo je u najvećoj crveno-bijeloj euforiji nacionalnih kvadratića zbog svjetskog nogometnog srebra na SP-u 2018 u Rusiji ikad viđenoj u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj prohujao poput avetinjske sjene indikativan nadnevak – punih pet godina otkako je Republika Hrvatska službeno primljena u Europsku uniju ili, kako to vole reći ovdašnji raspamećeni politički poslovođe kapitalističkih interesa Zapada, u „obitelj kojoj oduvijek pripadamo“. Zbog nogometnog spektakla kruha i igara, ništa drugo jednostavno nije imalo šanse probiti se pod svjetla pozornice, a bilo bi itekako vrijedno. Neki politolozi i ekonomski analitičari već su unaprijed pokušali zbrojiti dva i dva dobitaka i gubitaka od članstva RH u Uniji, ali – ovisno o ideološkim uvjerenjima, pristupima, metodama i koječim statistički apsolutne većine sličnim – ni rezultati im nisu isti i, što uopće nije čudno, nerijetko se dijametralno razlikuju od javnih refleksija vladajućih struktura. Ugrubo, nije sve crno i beznadno, ali je daleko od lažne pozlate i nekritičke apologije neznatnog dijela hrvatskog društva, koji je osobno jako profitirao od članstva u Uniji.

Skor prve petoljetke u toplom domu „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ – obilježen krahom životnog standarda, iseljavanjem oko 300.000 ljudi iz RH u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, tzv. bijelom kugom koja godišnje čini negativnu razliku između nataliteta i mortaliteta za prosječno više od 11.000 duša, dužničkim ropstvom za 325.000 žitelja i svom negativom koja to prati – svodi se na prostoseljački zaključak najvećeg broja građana sve Bjednije Naše da su temeljito iznevjerena politička obećanja i nade o životu dostojnom čovjeka. Plaće i mirovine nisu ni približne europskim, socijalna i radna prava podsjećaju na ona u predindustrijsko doba u Velikoj Britaniji i Njemačkoj, a RH je po svim ključnim kriterijima razvijenosti spao na pretposljednje mjesto među 28 zemalja EU-a. Nešto je lošija samo Bugarska. Danom 1. srpnja 2013., nakon što su tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor stavili svoje autografe na pristupni dokument, državni je suverenitet RH ustupljen Bruxellesu, baš kao i vojni/obrambeni 1. travnja 2009. NATO-u. I to je to.

Sve nakon toga je povijest gospodarske, društvene i moralne nizbrdice, koja bolno udara po državnom proračunu, žitelje čini nezadovoljnim zdravljem vlastite domovine, ubija u njima svaku nadu u bolje sutra, čini ih apatičnim… Iznuđeni referendum zbog kojeg se zakonski mijenjalo cenzus prolaznosti (većina izašlih na birališta umjesto apsolutne većine svih registriranih s izbornim pravom) služi i danas političarima na vlasti u RH te vrhu Unijine birokracije u Bruxellesu kao dokaz narodne volje te modus operandi za sve što se bitno odlučivalo u/o Uniji, a tiče se i nacionalnog/državnog interesa Bijedne Naše. Trenutno je frka s pulskim brodogradilištem Uljanikom, kojem je još SDP-ov koalicijska vlada odobrila državna jamstva za 350 milijuna eura čisto operativnog novca (plaće radnika, materijal za gradnju brodova, neophodna davanja iz poslovanja, itsl. troškovi), a sada se škver našao u programiranoj (?) stisci, posao nije obavljen, novca nema i škverani žele aktivirati – državna jamstva. Pa bi novca bilo. I jamačno nemaju otkud vratiti posuđenih više od pola milijarde „bratskom“ škveru u Rijeci (3. maj), koji je nagomilao gubitke i našao se pred zidom.

Eutanazija škverova

Eeee, sad se i vlada zatekla u nebranom grožđu, jer i tu Bruxelles ima zadnju riječ, pa je na brzaka poslala u sjedište EU-a na odobrenje plan restrukturiranja Uljanika. Tajnovito, da nitko ne zna što u njemu piše, je li time dovedeno u pitanje partnerstvo s multimilijunašem iz Južne Afrike Dnkom Končarom i je li u to uključen i nekretninski business. Dakle, o sudbini Uljanika neće se odlučiti u tom škveru, u Gradu Puli, u Istarskoj županiji ili u Zagrebu, što bi bilo logično, jer su sve te niše u državi RH, nego će to učiniti činovnici – u Bruxellesu. Hoće li EU dopustiti rasplet događaja na način kako su to smislili premijer Plenković i njegova polit-interesna skupina, gdje se mutno isprepliću državni novac (jamstva) i privatni imovinski apetiti, ostaje vidjeti, ali jest već sada vidljivo da RH gubi brodogradnju.

Hrvatska je tradicionalno i pomorska zemlja koja je stoljećima u nebrojenim velikim i malim škverovima gradila brodove i za sebe i za cijeli svijet, a njezini su pomorci bili cijenjeni na svim morima i oceanima, na svojim i tuđim brodovima. U bivšoj pak SFR Jugoslaviji, brodogradilište Uljanik u Puli spadalo je u sam svjetski vrh, zajedno s 3. majem u Rijeci, škverovima u Splitu, Trogiru, Šibeniku, Kraljevici, Betini, na Korčuli… Danas umiru i posljednji veći navozi, s kojih se još samo tu i tamo porine novogradnja od koje autoritetima za tu vrst proizvoda zastane dah. Brodogradilište Uljanik spadalo je u sam vrh i nakon što su ostala restrukturirana uglavnom po principu ključ u bravu, ali se sada i ono našlo u situaciji biti – ne biti. Zapravo, više ne biti, nego biti.

Ulaskom RH u Uniju – čije su veće i moćnije članice Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Italija, Poljska… brodogradilišno respektabilni na globalnom tržištu – mala zemlja za velike razvojne promašaje pokorno je i maloumno pristala odreći se svoje stoljetne pomorske tradicije i brodograđevne industrije. Politika je godinama jedno govorila, a drugo radila ne bi li škverovi postali preskupi i nekonkurentni. Unatoč, kao u slučaju Uljanika, prepunim knjigama narudžbi. Nije nerazumljivo zašto EU ne treba brodogradilišta u RH, ali jest blesavo da to bespogovorno odobravaju i desne i lijeve vlasti RH. Za čije babe zdravlje? Za iste one babe na megakapitalističkom Zapadu, koja je ciljano više od dva desetljeća pripremala teren za sve što je karakteriziralo prvu petoljetku hrvatskog članstva u Uniji (i devet godina u NATO-u), odnosno što se danas događa u brodogradnji i cjelokupnoj industriji, poljodjelstvu, itsl. u RH.

Foto: Goran Šebelić / CROPIX

Gradi li Uljanik ili bilo tko u RH novi brod, bez obzira tko je i odakle naručitelj, škver mora kupiti u inozemstvu gotovo sav materijal: od čeličnih limova, kablova i boje do agregata i stroja. Uz milijun vrsta drugog potrošnog materijala, pa čak alata, i da stvar bude tragikomičnija – uvesti iz inozemstva radnike. Više nema domaćih tvornica – a bilo ih je do 1990. krcata periferija Zagreba i doslovno svih većih gradova u Hrvatskoj – koje su proizvodile ne samo brodske dijelove (čelične limove, električne kablove i agregate, strojeve, boje, plastiku…); u školama zjape prazne klupe za zavarivače, montere, brodocjevare… Budući da je nakon 1990. uništena naslijeđena industrija u rangu srednjerezvijene europske zemlje – „nerentabilni socijalistički mastodonti“ bili su dobri samo za „domoljubnu“ pljačku u tzv. ratnoprofiterskoj pretvorbi, sic transit! – pa poljoprivreda, stočarstvo i ribarstvo, financije su gotovo bez ostatka preuzeli mutni bjelosvjetski lihvari, a Katolička crkva i braniteljski vođe manjeg dijela od 1350 udruga „vlast“ nad dušama, sviješću i savješću svih koji „vole Hrvatsku“, Bijedna je Naša bila zrela tog 1. srpnja 2013. godine svući do koljena svoje već šporkane i više puta loše zakrpane gaće. A nakon pet godina?

„Iako ne možemo sasvim izolirati koji su to učinci članstva na naše gospodarstvo od drugih učinaka, ipak danas, pet godina kasnije, možemo zaključiti da je došlo do makroekonomske stabilizacije, porasta izvoza i ono što je bitno da su se naše tvrtke konsolidirale i da nalaze sve više i više mogućnosti na tom europskom prostoru kako za izvoz tako, naravno, za javne nabave i sve druge pozitivne aspekte članstva“, kazala je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, kako prenosi Hina, uključujući se s đurđevačke „Picokijade“ izravno u HTV-ovu posebnu emisiju „Pet godina članstva RH u EU“. „Druga prednost jesu slobode kretanja u sklopu jedinstvenog tržišta koje omogućuju mobilnost nšim ljudima, dakle strudiranje, zapošljavanje. Život u inozemstvu, u drugim državama članicama EU-a i, naravno, mnoge poslovne prilike za naše gospodarstvo, za naše tvrtke, bile one male, srednje ili velike. No, nismo definirali što je to što želimo konkretno od samog članstva, koji su naši ciljevi, specifični interesi i, naravno, kako ćemo iskoristiti sredstva iz fondova EU-a. Mislim da inicijalno programiranje nije bilo dobro, i nije se tražilo predfinanciranje koje se može tražiti u toj fazi. Sada je nažalost prekasno za to.“

Je li Hrvatska grlom u jagode ili kao guska u magli srljala pod Unijine skute, naivno držeći da će ju „obitelj kojoj oduvijek pripada“ – gorka je istina: kao kolonijalno roblje ili ovce za striženje, odnosno po potrebi prvo topovsko meso na najisturenijim ćukama! – prihvatiti kao izgubljenu mezimicu te ju posjesti na ravnopravno, ako ne i počasno  mjesto za svojim ekonomskim i političkim stolom. A to se svih prošlih pet godina nije dogodilo. Niti će se dogoditi. Hrvatski građani su to iskusili i ostali razočarani. Oni pak koji su bili srcem i dušom za „europejsku internacionalizaciju“ i te „globalističke“ priče, osjetno su se – ohladili. A politička kasta, kojoj je članstvom RH u EU pala sjekira u med, jer uživaju/apliciraju na nevjerojatno unosne apanaže u birokratskom aparatu u zemlji, u Bruxellesu ili Strasbourgu, zborno tepaju razočaranim sunarodnjacima čuveni Krležin stih: „Ni med cvetjem ni prvice“. I nije.

Netko jest med cvetjem, med fijolice, a netko je – većina nasanjkanih nezadovoljnika – samo smardljivi terputec, jalnuš, tvardogutec. Pa traži kruha u Irskoj, i gdje god je malo bolje nego tu, gdje su ga „domoljubi“ i „hrvatski idelisti“ prevarili da je „svoj na svome“. Sic transit. Zapravo, svoji su na svome ovdje strani vlasnici vjerovničkih prava na sve što iole vrijedi i vrijedit će u Hrvatskoj. Pa i vlasnici ovdašnjih žitelja. Tu činjenicu ne samo da Unija u prvih pet godina članstva RH nije okrenula u hrvatsku korist niti je RH bio spreman izvući za sebe sve što se obećavalo i moglo, nego se u nekim područjima katastrofalno pogoršalo. Recimo, iskorištenost europskih fondova u sadašnjoj financijskoj perspektivi do 2020. godine premršavih je 11 posto od 10,7 milijardi raspoloživih eura, a ugovoreno je tek 40 posto. Ministrica Gabrijela Žalac je na čelu eurofondovskog, jednog od najneuspješnijih resora Plenkovićeve vlade.

Nema kapaciteta

Osim megalomanskih obećanja za razdoblje do kraja 2020., odnosno 2023. – kada garant više neće biti ministrica, a tvrdi da će RH dotad biti među najuspješnijima u EU u povlačenju novca iz eurofondova – od nje se ništa ozbiljnije i ne može očekivati. Hadezeovka iz Vinkovaca jednostavno nema taj kapacitet za učiniti više. Ima neke druge kapacitete, ali nebitne za iznimno važan posao koji joj je povjeren.

No, sve to nije spriječilo državni vrh da u povodu pete obljetnice članstva RH u EU organizira svečani koncert u zagrebačkom HNK, kojem su nazočili samo odabrani te prigodno zaključili – a što bi drugo? – da je prva petoljetka imala „pozitivan učinak na hrvatsko gospodarstvo koje se oporavlja i raste, a dobri gospodarski rezultati i promjena društvenog ozračja smanjit će potrebu za iseljavanjem hrvatskih građana“. Naravno da premijer Andrej Plenković, karijerno opsjednut Unijom, u toj prigodi neće kazati ništa manje vrijedno od tvrdnje da se, osobito za njegova mandata, „Hrvatska kvalitetno pozicionirala kao uvažena članica Unije te su ekonomski učinci članstva očiti“. Jer, precizira, „RH u smislu gospodarskih pokazatelja od članstva u EU do danas raste, oporavlja se. Nakon recesije koja je bila koristimo dodatnu vrijednost europskog proračuna i europskih fondova te zajedničkog tržišta i politika. No, treba proći još točno pet godina da se napravi rezime o pravim efektima na hrvatsko gospodarstvo i društvo, ali mislim da smo sada uređeniji, kvalitetniji, predvidljiviji, prepoznatljiviji nego što smo bili ranije i na tom tragu ćemo nastaviti našu politiku“.

Jest taj diskurs o uspjesima i benefitima članstva RH u EU u velikom raskoraku s dnevnom zbiljom, koja ukazuje na potpuno suprotne činjenice, pa se i premijer u tom smislu ipak nije mogao oteti kanti već pripremljenog pepela za posipavanje političkih glava: „Jest da je Hrvatska pogođena visokim valom iseljavanja stanovništva, ali nije prva članica iz koje je otišao veliki broj ljudi; to se dogodilo i Poljskoj i Rumunjskoj“. Uvjeren je da će se iseljavanje zaustaviti, pa i iseljeni vraćati u zemlju „promjenom društvenog ozračja u RH i postizanjem boljih gospodarskih rezultata“.

U Hrvatskoj upravo boravi dvjestotinjak uspješnih poslovnih ljudi iz cijelog svijeta, okupljenih u ekskluzivnu američku asocijaciju Chief Executive Organization (CEO), koji su u sklopu krstarenja od Italije do Turske posjetili Šibenik i Dubrovnik. Tu je prigodu u Šibeniku iskoristila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kako bi im predstavila investicijsku klimu u RH i pozvala ih na ulaganja. „Neću reći da je Hrvatska samo mala zemlja budući da je zemlja velika onoliko koliko se velikom učini, a mi imamo velike snove i otvoreni smo za posao“, naglasila je i odmah tome dodala svoju već olinjalu vanjskopolitičku fiks-ideju o „tri mora“ (Baltik-Crno more-Jadran) i energetski trumpizam s LNG terminalom za ukapljeni plin na otoku Krku, čime će „RH postati jednim od najjačih energetskih igrača centralne Europe“. Tu su, dakako, geostrateški položaj između zapadne i jugoistočne Europe, turizam, itsl.

Dobro, u takvim se prigodama – a hrvatska gaf-predsjednica ne može bez blještavila pozornice ni prepotentnog soliranja mimo svojih ustavnih ovlasti i operativne moći – ne govori da poduzetnik u RH mora računati s milijun birokratskih i prepreka političke te pravne nestabilnosti, koje se bitno mijenjaju svakom promjenom vlasti. Gotovo 600 (para)fiskalnih nameta i beton-korumpirana, neprobojna državna birokracija zagorčat će život svakom ulagaču čim se pojavi s idejom za poslovanje na balkanskom kifliću. Čuvenom švedskom koncernu Ikei trebalo je punih sedam godina samo za skupljanje bezbrojnih odobrenja/“papira“ za otvaranje prodajnog centra u Rugvici nedaleko od Zagreba, sic transit. LNG je povelik upitnik budući da je Europa većinom ovisna o jeftinijim, bližim i dostupnijim ruskim energentima. Osobito velika Njemačka koja gradi i novi dobavni pravac velikog kapasiteta Sjeverni tok 2. Što će im, npr. američki san Grabar-Kitarović – Trump o dobavnom plinskom pravcu via Omišalj na otoku Krku i RH kao „jedan od najjačih energetskih igrača centralne Europe“? Za hren ribat’.

Zanimljiva je caka sa šibenskog susreta predsjednice RH s međunarodnim poslovnim ljudima asocijacije CEO, koja vjerojatno najbolje ilustrira stanje ekonomske i političke ozbiljnosti – za investicije spremne Bijedne Naše. Grabar-Kitarović je, već kako to ona voli, proglasila svoju zemlju Eldoradom za investitore, a njezin stranački drug iz HDZ-a Željko Burić na poziciji gradonačelnika Šibenika okrenuo je ćurak naopako: „Ne bih rekao da postoje direktni poslovni kontakti, ali u Šibeniku se priprema niz zanimljivih ulaganja i sigurno je da ugledni poslovni ljudi iz moćnih država to prate i znaju“. Da nije turizma, nekada moćan industrijski Šibenik danas bi bio slijepo crijevo u državi iz kojeg bi se moralo trbuhom za kruhom iseliti i preostalo stanovništvo.

Prema istraživanju rejtinške agencije Ipsos plus za Dnevnik Nove TV, 45,4 posto od 606 ispitanika RH po stratificiranom slučajnom i nacionalno reprezentativnom uzorku ocjenjuje da je Bijedna Naša u prvih pet godina podjednako imala i štete i koristi od članstva u Uniji. Samo ih 28,4 smatra da je imala više koristi, a 23,1 posto da je imala više štete. Istraživanje je provedeno od 21. do 28 lipnja 2018. Otprilike je isti omjer odgovora bio i na pitanje jesu li osobno osjetili više koristi ili više štete. Prednosti od povlačenja euronovca u velikoj mjeri je osjetilo 11 posto ispitanika, u manjoj 17 posto, a 36 posto drži da je sve ostalo isto. U vezi s dostupnošću kvalitetne hrane, 51 posto građana drži da se ništa nije promijenilo nabolje. Dapače. Četrdeset pet posto ljudi je u velikoj mjeri osjetilo nedostatke zbog iseljavanja ljudi iz RH, a svaki četvrti ispitanik u velikoj je mjeri osjetio nedostatke radi otežane poljoprivredne proizvoidnje (RH više nema dovoljno vlastite hrane za opskrbiti već manje od četiri milijuna svojih žitelja). Svaki treći pak smatra povećanje administracije velikim problemom.

Politička poslušnost

Gotovo 50 posto žitelja RH je protiv uvođenja eura kao službene, državne valute, a tek 8,7 posto za. No 39,8 posto anketiranih drži da Hrvatska treba uvesti euro, ali tek kada se uspostave odgovarajući gospodarski uvjeti. Sada tih uvjeta još nema ni na horizontu, unatoč svim hvalospjevima o napretku što vladajućima, prirodno, ne silaze s jezika. A kako bi drukčije građani znali koliko im je dobro i u kako sretnoj zemlji imaju sreću živjeti – da im to vladajući ne kažu? Moraju im reći, jer računaju na njihove glasove. Kada god izbori bili. Najtragičniji su odgovori ispitanika o uspješnosti djelovanja hrvatskih predstavnika u Uniji: „najviše ih je, čak 81,4 posto, uvjerenja da Hrvatska bespogovorno sluša veće članice EU-a; hrvatski političari ne uspijevaju se izboriti za interese RH“.

Zanimljivo u tom smislu, ali samo kao šuplja retorika protokolarne predsjednice RH koja ni o čemu bitnom ne odlučuje, zvuče riječi Grabar-Kitarović s konferencije koju je o prvoj petoljetci RH u Uniji upriličio Večernji list: „Držim da je naša zajednička odgovornost osigurati vodstvo i vratiti povjerenje naših ljudi u europski projekt. U svim našim promišljanjima o budućnosti EU-a, li i Hrvatske, moramo nastaviti biti vođeni najboljim interesom naših građana i usredotočiti se na aktivnosti EU-a na područjima, gdje ona može dati većinu opipljivih prednosti i stvoriti najveću dodanu vrijednost za njih. To je nešto, što pokušavamo postići Inicijativom triju mora. Zajedno s 11 srednjoeuropskih država članica pokrenuli smo Inicijativu triju mora kako bismo smanjili razvojni jaz između tzv. ‘stare’ i ‘nove’ Europe te potaknuli daljnju koheziju europskog prostora kroz gospodarsko i infrastrukturno povezivanje država srednje Europe. (…) Hrvatska ima sve predispozicije postati ‘Hrvatska kakvu trebamo’“.

E sad, kad bi njezine inicijative i bezbrojna „ekonomski prosperitetna“ putovanja po svijetu bili korespondentni s inicijativama i premijerovim svako malo hodočašćima u glavne domove „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“, puna šaka brade. Možda bi tada i prva petoljetka članstva RH u EU bila krupan razlog za slavlje. Ovako, to je petoljetka kraha životnog standarda, iseljavanja i bijele kuge u zemlji koju je, prenavljaju se vrli „domoljubi“, Bog namijenio – samom sebi. Valjda za umirovljeničke dane, tko zna?