Rahat u Dokkumu! ( Prvi dio )

Povezani članci

• Tako ljepa, tako naša
• Nenad Bunjac: OPTUŽUJEM PTICU RUGALICU
• Volim te, budalo mala
• Hrvatski kupus i popis u BiH
• Dnevni centar
• Domagoj Margetić: Poredak nastao na retorici krvi i tla

Posljednjih desetak godina novogodišnje praznike ne provodimo kod kuće. Málo, skučeno, kad ti u goste dođe više od četiri čovjeka, već je frka! Na koncu, Nova godina je, uz Prvi maj, najveći praznik u mojoj porodici, pa što da se onda ne “otkačimo” van kuće, u drugom okruženju?!

Ove godine sudbina i dobra internetska ponuda su nas odveli na krajnji sjever Holandije, u seoce Lauwersoog. Provincija Groningen, obala jezera Lauwersmeer. Nekada je tu bilo more, ali su ga koncem šezdesetih vrijedni Holanđani pregradili i napravili vještačko jezero. Seoce i jezero su dio Nacionalnog parka Lauwersmeer, poznatog po bogatoj flori i fauni, u kojoj posebno mjesto zauzimaju ptice-selice.

Pošto će nam kuća na prelazu iz Stare u Novu godinu biti prazna, na put smo krenuli s Belom. To se odmah pokazalo kao veliki zajeb. Putovanje s našom italijanskom ljepoticom, u međuvremenu psićem u godinama – ta, već joj je dvanaest ljeta! – zaista je pravo mučenje. Jedva čeka da krenemo, a čim uđe u auto postane nemoguća: cvili, skiči, zavija, vrpolji se k’o da joj je hiljadu crva u guzici! Ima i “bonus”: pošto još nije završilo mitarenje, auto i supruga koja je drži na krilu, su u tili čas prekriveni dlakama.

Poučeni ranijim iskustvima, kao i kad je uhvati lažna trudnoća – česta pojava kod kujica koje se ne pare, a nisu sterilizirane – nastojimo je negirati, što nam, s obzirom na nedostatak prostora tek djelimično uspijeva.

A da nije Belinog zanovijetanja, putovanje bi bilo veoma ugodno. Suho i toplo, sunce svaki čas proviruje iza oblaka. Već iza Zwolla gužva na putu se osjetno smanjuje, naseljena mjesta prorijeđuju. Svekolikim prostorom dominiraju, kako to Holanđani vele, “elementi”: voda, cirusi, kumulusi i čuveno holandsko svjetlo (Hollands licht).

Pri kraju puta, već pri vodi, nalijećemo na lučicu Zoutkamp, pristanište prepuno brodica. Tu se svakako trebamo vratiti.

Planirao sam, ako se ekipa složi, da “skoknemo” i do Groningena, nekih četrdesetak kilometara od Lauwersooga. Neki umjetnik napravio repliku Nojeve barke i ukotvio je u tamošnju luku. Pravi pravcati brod, urađen na stari način i prema dostupnim izvorima!

(Doduše, predviđeni smak svijeta je izostao – što samo dokazuje da ni Maje nisu bile toliko pouzdane i napredne kako se tvrdi – ali nikad se ne zna… Možda ipak pokupim neku ideju. Ako u ravnici voda ikad dođe do grla …

Nakon dva sata vožnje stižemo na odredište. Prvi utisak je malo razočaravajući. Dio Lauwersooga u kome smo odsjeli više liči na vikendaško naselje, nego na ribarsko selo. Iako neki tvrde da je ono omiljeno stjecište danskih ribara, čini se da ćemo na prave ćakule morati bježati u okolna mjesta.  Na primjer, u dvadesetak kilometara udaljeni Dokkum, istorijski značajan gradić od 13 000 stanovnika, ili u provicijalni centar Groningen, prekrasan grad o kome ću, nadam se, jednom imati prilike posebno pisati.

No, zato nam je smještaju više nego dobar. Kućica koju smo rezervisali stvarno izgleda tip-top! Veliki, potpuno ograđen travnjak kao stvoren za Belino njuškanje i tumaranje. Prostran i svijetao dnevni boravak, kome poseban šarm i toplinu daje takozvani “brodski pod”. Ako je vjerovati oglasnicima, napravljen je od pragova stare francuske željeznice! I kuhinja je za deset. I, kao šlag na tortu, hot tub, velika bačva za banjanje vani, u dvorištu!

Na žalost, nikom od ekipe se ne sviđa ideja u plackanju na otvorenom. Te hladno, te mokra kosa, te … Boje se prehlade. Slapčine! Kao da nikada nisu čuli za onu “antifriz”pjesmicu: “Ko se boji zime još, tri za groš, tri za groš”?! Ništa, dakle, od vrućeg bureta.

***

Iza ponoći, kad se sve stišalo, na krevetu na sprat slušam lupkanje kiše o niski krov.  Po zvuku bih rekao da su kapi krupne kao muške suze. Ni oka da sklopim. Zašuškan, sjetim se djetinjstva, obronaka Prenja na koje je baka svake godine vodila ovce na ispašu i tamo, u kolibama, u društvu drugih čobanica, ostajala od proljeća pa sve do kasne jeseni.

Nekoliko puta smo je posjetili na ljetnim raspustima: otac, majka,  sestra i ja. Pošto su “prave” kolibe bile pune čeljadi, spavali bismo u toraricama, kućicama u koje si se, kao u omanji šator, mogao uvući samo četvoronoške, puzajući. U njima se nalazilo samo par jastuka i teška, na stanu ručno tkana vunena ćebad.

Tu smo spavali uglavnom mi, djeca, ali obavezno s nekim od starijih. Planina je planina, tu treba uvijek biti na oprezu.

Ih, što sam tamo lijepo spavao! Najslađe baš kad je kišilo, po krovu još puno nižem od ovog noćas. Na suhom si, a kao da ti ravno u glavu udara! Još kad u daljini, sa nekog od visova, u mrklom mraku odjekne zavijanje vukova, pa odmah za njim bijesni lavež tornjaka, a ti se, blago dršćući, još više skutriš pod ćebetom … Sreća što te griju široka očeva pleća! Kad usniš, ni partizanski top sa Vrapča te ne bi probudio!

No, toga više nema. Oca i predobru baku Ristu, ovce i torarice, pa, valjda, i one nesretne vukove davno je pojeo vječiti mrak. Nakupilo se godinica, promijenilo staništa, postelja i kuća, mnogo toga pozaboravljalo. Ali, ne i ta planina surove ljepote, i njene studene noći. S njom u mislima, lagano tonem u san. Kiša i dalje “drobi” po krovu naše kućice pri obali Sjevernoga mora.