ENG
”Rat” simbolima
Autor/ica
Povezani članci
U organizaciji norveškoh Helsinškoj komiteta za zaštitu ljudskih prava u Oslu je održan seminar pod nazivom ”Politika u kulturnom nasljeđu na Zapadnom Balkanu: rušenje, obnavljanje i aktuelni `rat` simbolima”. Centralni dio seminara je bilo predavanje dr Amre Hadžimuhamedović, eksperta za rekonstrukciju spomenika kulture i članice Komisje za zaštitu i obnovu spomenika kulture BiH.
U ratu u BiH etničko čišćenje nije bilo usmjereno samo protiv civila, značajan njegov dio bilo je i razaranje vjerskih objekata i drugih tragova egzistenicje grupa na područjima gdje je etničko čišćenje izvršeno. Nakon rata uspostavljena je svojevrsna borba između ideja da za obnavljanje i rekonstrukciju simbola iz prošlosti i ideja o uspostavljanju novih simbola i građevina koje podcrtavaju aktuelnu politiku dominirajućih grupa. Također je vidljivo da su izgradnja religioznih i nacionalnih simbola demarkering – odnosno označavanje teritorija dominirajuće nacije. Kako se sve to odražava u praksi; kakve su konsekvence takvog razvoja, a posebno kako se konkretno obnova kulturnog nasljeđa može uportijebiti za pomirenje – pitanja su na koja se pokušao dati odgovor na ovom seminaru. U njegovom radu su učestvovali i Amund Sinding Larsen, predstavnik i bivši predsjednik Internacionalnog savjeta za zaštitu kulturnog nasljeđa (ICOMOS), Gorana Ognjenović, istraživač i pisac, te ambasador Republike Srbije u Norveškoj Milan Simurdić.
Glavni događaj na seminaru je bilo predavanje prof Amre Hadžimuhamedović o aktuelnoj politici identita i simbola u BiH – rekonstrukciji multikulturalizma ili uspostavljanju novih ekskulzivističkih simbola.
Iskoristili smo priliku za kraći razgovor sa prof. Amrom Hadžimuhamedović o utiscima i rezultatima koje je polučio ovaj seminar.
– Seminar se bavio ratom simbola, kaže ona. Moje izlaganje se odnosilo na predstavljanje bh. identiteta kroz tri recepcije ili tri načina razumjevanja tog identiteta. Prvi dio predavanja je bio ilustriran primjerima koji potvrđuju tezu o kompleksnosti bh. identieta ili isprepletenosti različitosti, koji doprinose jednom potpuno novom kvalitetu, u kome je to bh. tkivo neraskidivo: ukoliko bilo koju komponentu potegente da je uništite ili srušite, to se tkivo, poput kakvog tkanja, počinje poriti i nestaju i ostale komponente. Odnosi među tim komponenatma našega nasljeđa su toliko naslonjeni jedni na druge, utiču jedni na druge, tako da razaranje jedne komponente povlači za sobom i ostale, jer ne mogu opstati samostalno! Ja sam ovu tezu pokušala ilustrovati pokazujući različite fenomene tzv. sakralnog kulturnog nasljeđa, pokazajući primjere rituala u prirodi, koji su uzajamno povezani, iako pripadaju različitim vjerskim krugovima, ali se međusobno prožimaju. To je, nprimjer, Ilindan ili Alidjun, Jurjevdan ili Đurđevdan, te dan koji se slavi kao dan Ivana Krstitelja, Jovana Preteče ili Jahja a.s., vjerovjesnika, kako se naziva u Kur`anu (to je faktički obilježavanje ljetnjeg slolisticija). Sve su to praznici i svetkovine, koji se u BiH obilježavaju na isti dan i na istim mjestima. O tome svjedoči i narodna izreka: – Do podne Ilija, popodne Alija! Ta univerzalnost poruke i simbolizma u sakralnim predanjima koji su prisutni u BiH je proizvela tu isprepletenost, koja je zapravo najvećim dijelom bila razlog toj vjekovnoj bosanskohercegovačkoj toleranciji. Poricati tu toleranciju, tu isprepletenost nije moguće zato što je ona vidljiva u prostorima, u fizičkom iskazu, u arhitekturi u pejzažu gradova. Ja sam to pokazala kroz mape gradova, gdje se jasno vidi način na koji su formirane strukture tih gradova, način na koji su podizani objekti jedan uz drugi. Danas je moguće praviti različite konstrukcije koje to pokušavaju negirati, ali postoje neizbrisivi fizički pokazatelji koji kažu da je sve to postojalo. To je ono što je vidljivo i neporecivo. Ne možemo poreći da su toranj crkve i minaret džamije građeni jedni uz drugo, a da je u njihovoj neposrednoj blizini i sinagoga, da su tornjevi različith crkava građeni tako da su naslonjeni jedno uz drugo, to je neporecivo. To je u stvari ta moderna formula jedinstva u različitostima, koja je i cilj suvremene Evrope. Važno je istaći da se taj bh. fenomen ne može pojednostaviti na multikulturalnost. Ovdje se radi o različitim komponentama, koje su, prožimajući se doprinosile jednoj dubljoj univerzalnoj multikulturalnosti. To je potpuno novi kvalitet življenja, to je jedno, da se tako izrazim, šareno tkanje i ako bilo koji konac u tom tkanju, recimo crveni, povučete, oporit će se, početi rušiti i onaj drugi, zeleni ili plavi… Sve ovo što sam iznijela je proizišlo iz moga dosadašnjeg dugogodišnjeg istraživačkog rada.
Drugim dijelom izlaganja sam pokušala pokazati drugu percepciju nasljeđa u BiH, koja se pojavljuje ili obznanjuje koncem osamdestih i početkom devedesetih, i koja tvrdi da su različite komponente u bh. nasljeđu zapravo u konfliktu, koja je vjerovatno postojala odranije. Ta percepcija polazi sa stanovišta da različitost šteti i ona neminovno vodi ka razaranjima. To je vremenom postalo javni stav, pa je zato trebalo određene prostore očistiti od onog drugog – muslimansko-katoličkog nasljeđa, druge dijelove je trebalo očistiti od pravoslavnog i katoličkog, a treće od pravoslavnog i muslimanskog. Počelo je porenje, razaranje toga tkiva sa ciljem da se pokaže da su sve te komponete u konfliktu i da ne mogu opstati. Rezultat toga je razorenost BiH kao jednog kvaliteta i kao ideala evropskog jedinstva u različitostima. Treći dio se odnosi na aktuelnu i trenutno najvidljiviju percepciju, u kojoj se ove komponenete i simboli nadmeću, tako da sada imamo križeve koji nemaju nikakvo religijsko niti sakralno značenje, koji su ispražnjeni od toga značenja i postali su simboli trijumfalizma, isključivanja drugih, slanja poruke: Ovo je moja zemlja i ne pripada nikom drugom! A podignuti su na vrhovima brda ili uzivšenja da budu što vidljviji. Također imamo tornjeve katedrala, koji su podignuti tako da ih vide oni drugi. Na isti način se koriste i džamije, sa munarama visokim preko šezdeset metara i slično. Time ovi simboli gube osnovno vjresko značenje, i dobija druge, neprimjerene konotacije.
– Kakvu poruku nose vaša istraživanja u smislu promocije zaštite ljudskih prava?
– Na osnovu svih mojih dosadašnjih istraživanja ja sam došla do jednog veoma bitnog zaključka, koji glasi da je rekonstrukcija srušenog, restauracija tih složenih pejzaža bh. gradova i naselja, zapravo vrlo efikasan način restauracije odnosa među ljudima, te da može vrlo značajno doprinjeti pomirenju, za uspostavljanje neke vrste balansa koji osigurava jednaka prava za sve. Proces rekonstrukcije osigurava okvir za razvoj savremnih tolerantnih odnosa među ljudima, u kojima će sve različitosti biti sačuvane, kao iskaz identiteta i koje će biti ugrađivane u bh. tkivo, tako da poštuju jedna drugu. Moram samo reći da je moje izlaganje bilo daleko moćnije nego što to sada izgleda kada ja to opisujem riječima, jer je bilo ilustrovano odgovarajućim fotografijama i slikama, koje su tako upečatljive da im nisu potrebni komentari.
– Dali ste zadovoljni reakcijama na vaše izlaganje?
– Auditorijum je bio vrlo zanimljiv, isto kao i razgovor koji je tekao nakon moga izlaganja. Moram reći da sam se osjećala vrlo prijatno. Pored onih koji dolaze sa naših područja, tu su bili i Norvežani koji su jako zainteresirani za Bosnu i Hercegovinu i koji pitanje naše domovine univerzaliziraju i jasno pokazuju svoj osjećaj odgovornosti za stanje ljudskih prava i za stanje univerzalnih vrijednosti koje nasljeđe bilo koje zemlje nosi. To pokazivanje vlastite odgovornosti za sudbinu svakog covjeka, to je projekat željene budućnosti svijeta i samo na takav način svijet može opstati.
Autor/ica
