Ratni dnevnik Gorana Sarića: Krpar

Povezani članci

• Zašto bolje razumijem Petera Handkea od Andersa Olssona
• Dežulović: ZA VNOH spremni!
• Srećan put, Miloše moj dobri!
• Slobodan Šnajder: Tako nije moralo biti
• Ljubo R. Weiss: Zašto se Hillary Clinton ne govori o začaranom krugu jalove bahatosti?
• Heni Erceg: Ubijanje knjige

Ovaj molitvenik krpim od svega i svačega. Kao u majstora u nevolji, kad klonem duhom ili osjetim da se ponavljam, posežem za duhovno srodnim gubitnicima iz prošlosti. Osim magije prepoznavanja, čudesnog premoštavanja vremena, oduševljava me gađenje nad zanosom pripadanja masi, čoporu.

Tako sam, na početku, bilježio broj granata, pogođene kuće, imena poginulih i ranjenih. Ali, zapadajući u “suhu” faktografiju, postajao sam sve svjesniji sopstvene naivnosti. Sjeća li se više iko jasenovačkih cifara, ma kolike one bile?! Dok se kenjcu ne nalije voda u uši: suština događaja ogleda se u sitnicama. Bljesak tužnog pogleda; tihi škrgut zuba; način na koji soldat nosi oružje ili na koji je naherio kapu preko čela; zamuckivanje i pauze u govoru …  Sve su to stvari iz kojih provejava atmosfera posvemašnje kataklizme!

Zato sad, u munjevitim krokijima, umoran od opštih mjesta, “velikih” ideja i pokliča, ispunjavam stranice gole istine  usred zaglušjuće buke Istorije (Povijesti). Šapat uzasom osupnutog puža-beskućnika katkad se bolje i  dalje čuje od govora topova.

***

T i š i n a

Mjesečina nad Konjicom kao želatin. Tišinu tek pokatkad “otruje” udaljeni pucanj, toliko da voda, kojom se mijem, na šahtu ispred kuće, zasmrdi ratom.

***

U k l e t i j a

                                                        L a z a r u   D r l j a č i, posljednjem bogumilu (1)

Stub budi, ka kojem se zjenice moje,

u nepogodi, upravljaju. Kamen budi,

na čijem licu ni odjek odjeka,

ni tračak titraja. (Bijelo usijanje unutarnje –

šuti!) Plač djeteta, u daljini. Gorostasne pečurke,

žute, u snu. Prva ljubav u poznoj starosti –

– dostojno Kopernika! A opet, sâm.

Jedini kompas sunce, srce – jedini kompas.

I plamen posljednjeg bogumila,

u čaci što mučno kleše ove redove,

čvrsto držeći drljaču, kist ratarski.

***

G n i j e z d o

Upravnik sarajevske bolnice maločas na vijestima reče da juče njeno osoblje nije moglo da opere – deset tona krvavog veša!

Nije bilo struje.

Nije bilo vode.

Nije bilo plina.

Doktori, medicinske sestre i ranjenici naše, konjičke bolnice takođe su neprestano izloženi vatri iz snajpera. I granate često “rove” njeno blatnjavo dvorište.

Neki pak kažu da se na njenom krovu nalazi mitraljesko “gnijezdo” iz kojeg  vojnici Armije pucaju na vojnike HVO-a na Drecelju. Pa, navodo, zato ovi “šicaju” bolnicu. Pardon, “gnijezdo”. Možda. Ne vjerujem.

Eh, lijepa su bila ona vremena kad me je ta riječ: gnijezdo, asocirala na našu malu terasu koja gleda na vrhove Prenja! Njen je pod, naime, već u prvim proljetnim mjesecima vazdan bivao uprljan ptičjim govnima. Lastavice su se svakog proljeća vraćale u svoj dom, na malom lusteru, na plafonu te terase. Uzalud sam ga sto puta, ljut, ufastanih papuča,  pokušavao uništiti. Svake bi ga godine iznova napravile, na istom mjestu. Sizif, jednom se tako iznenada sjetim naslova Sijarićeve knjige “Kuću kućom čine lastavice”. Sam se sebi, tada, mada uz škrgut zubiju, nasmijem, i odustanem. Definitivno.

Sad, u ovo vrelo ledeno doba, lastavica više nema. Otjerali ih insani sto puta gori od hajvana.

A meni ostaje rezignirano bilježim slučajeve novih balkanalija, za dram izbačenog đubreta olakšavajući dušu.

Dok prema mom krhkom domu možda već leti nova metalna “kokoš”.

Da se, za vječnost, skrasi.

 

***

 Takvo je ovo vrijeme. A biće još i gore. Kako jednom duhovito primjeti Dino Begtašević, ovdašnji vrsni glumac, pripovjedač i hroničar: “Uskoro ćemo se čudom čuditi kad neko kraj nas prođe a da nam ne opali zaušak!”

 

 ***

A   s v e : “N i s u   r a t o v a l i ?!“

Trgovci su veoma nezadovoljni najnovijom odlukom Vlade da se cene njihovih proizvoda mogu dizati samo desetog, dvadesetog i tridesetog u mesecu.

 

 

(“Skinuto” s jedne od današnjih informativnih emisija Radio-Beograda.)

***

 Meka sunčevina. Kasno popodne. Avgust.. Vjetar pirka po kruškinom lišću.

Komšinica preko puta, jebizovna crnka, “ucrvljava” se od dosade. Da nije nje – i ja bih se dosađivao!

Izmijenjamo nekoliko glatkih fraza.

Vrapci u dnu dvorišta, oko kante za smeće, traže zalutale mrvice mršavog ručka: grah, riža. Kao poslastica – sutlijaš!

Kruni se fasada, visoko, iznad krova. To jedan zrnojed u rupi od gelera pravi gnijezdo. Kuću mojom kućom sada čine – vrapci.

Sprema se kiša.

Izgleda da sam sjeo blizu mravinjaka. Mile mi po papuči, nožnim prstima, listu lijeve noge. Jedan se popeo čak do podlaktice. Stresem ga blago, kažiprstom. Dosta mi je ubijanja. On padne dolje, u ambis, i stane jurcati kao da se ništa nije desilo.

Žilav.

Spretan.

Milion puta bolji od mene, i od sve moje rase.

Mislim na Vanjču (2), “lavića” kome će skoro peti rođendan.

Pet je i mjeseci kako ga nisam mazio.

——

 (1) Kako navodi Šefko Hodžić u svojoj knjizi ” Lazar Drljača – zatočenik ljepote ” , ovaj se naš poznati slikar birvaktile nemalo iznenadio kad je, ranih šezdesetih godina, od nekog od rijetkih prijatelja čuo da se svega nekoliko hiljada Bosanaca i Hercegovaca na onovremenom popisu stanovništva izjasnilo  kao i on – bogumilima.
Naime, siroti vijesnik , pohodivši slikara u njegovoj sobici-ateljeu u Šantića-vili povrh Boračkoga jezera , jednostavno nije smio – poznavajući Lazinu prijeku i nepredvidljivu narav – ovome reći istinu da je Drljača, u stvari, ostao jedini , što će reći posljednji Bosanac, to jest Hercegovac – bogumil.
Ostale su već davno, sredinom prošlog stoljeća, pojeli žuti mravi. Sa istoka, i sa zapada.

 (2)*Vanjčo – srednji sin, Vanja