RATNI DNEVNIK GORANA SARIĆA: OSLUŠKIVANJE TIŠINE

Povezani članci

• ČISTILIŠTE, SEKTOR C
• Moramo prekinuti robovanje začaranom krugu nasilja
• Dvije škole pod jednim krovom kao glavni rasadnik nacionalizma i rasizma
• U rupi
• Policija pretukla prijedorskog aktivistu Nikolu Kuridžu!
• Dubioza kod Stankovića

Moj pogled na Svetost Nacije nalazi se na teško odredivoj tačci gledišta: ni odozgo, ni odozdo, ni s vana, ali ni sasvim iznutra.

Bilo bi mi neuporedivo lakše da imam, poput većine inficiranih, višak negativnih osjećanja prema Drugima: nikad nisam uspio na duže vrijeme u sebi zadržati mržnju; kratkotrajni naleti srdžbe – to da ! Ali, Ahilej – nikako!

Vjerovatno je,  u ovom klanju, tome razlog što niko od mojih nije stradao.

(Smijem li, a da to ne bude prizivanje nesreće,  ovdje dopisati: još ?) Moji su momci,  s Davakicom*,  daleko, na sigurnom,  ukoliko išta u mojoj (bivšoj) domovini može biti okarakterisano kao takvo. Majka je i dalje tu,  sa mnom: brzopleta, nervozna, puna sekiracije i straha za mene, džangrizava ali dobra, predobra. Dala bi gaće sa sebe, kaže ujko, pardon: dajo,  kako ga mi iz familije zovemo.

U meni, osim paničnog straha od granata, nije pretjerano jak ni nagon za samoodbranom, ako izuzmemo pisanje, prastari način za rastjerivanje demona u i oko sebe.  U našoj katabuji (podrumu),  izuzev starog,  nedavno pronađenog štapa i jednog očajno tupog kuhinjskog noža, nema nikakvog oružja. A ona džukela Moni, koga svaku noć, u gluho doba, moram pustiti na pišanje, sad mi je više teret i opasnost nego zaštita od nezvanih gostiju. Dosad sam,  zapravo, više JA NJEGA SPASAVAO, pošto naprosto poludi kad vidi uniformu:  otkud on zna da je vrijeme dobrog il postina u Bosni – pluskvamperfekat!

Elem, nekako više volim da sam go k’o, da ‘prostite, pištolj.  Takav,  manje strepim, znači: bolje spavam.

S druge strane, nikad nisam do kraja razumio zašto se, zapravo, vodi ovaj rat: ko ga je kome prvo, i kada, ko je davno, prije više stoljeća, u nekom besmislenom sporu, bio više, a ko manje u pravu.

Čije kosti brže trunu.

Neki to zovu apolitičnošću, neki glupošću.  Bilo kako bilo, papiru ne umijem lagati. Ne razumijem zbog kakvih bih “viših ciljeva” morao iz svoje kuće.  Od svojih komšija. I prijatelja. Majke. I Monija. Ne razumijem – i šlus!

   Vidim samo da moja Bosna, moj Hum*, baš kao i, do maločas, ne manje moja Juga, polako nestaju sa zemljopisnih, pardon: geografskih karata.  A, bogami, i sa lica zemlje. Gradovi nestaju pod naslagama živog pijeska, djeca venu poput makova u polju, duše urušavaju iznutra. Dojučerašnji prijatelji postaju stravično uvećane snajperske oči. Kafane, ulice, pa i cijela naselja naprasno mijenjaju nazive tako da mi više nije jasno da li sam sinoć nakon granatiranja, popio još uvijek uobičajene tri čašice konjaka kod ujne, u staroj dajinoj kući iznad  potoka** ili sam, u stvari, boravio u nepoznatom gradu, u Ulici palih Jugovića. Preko puta trafo-stanice.

Pored ovog dnevnika i brendija, još mi je nekoliko ljudi, stvari, te brdo knjiga pomoglo da predeveram zlo: jedan Mišel, pa Džordž i Oldouz, skromni Ivo i izvjesni drski Rus imenom Nabokov,  komšinica Desa koja pravi izvrsnu, mada za moj ukus nešto suvlju pitu krompirušu, već spomenuta (furiozna) ujna i ljudina dajo, crveno-siva “suha” olovka, jedan Italo učenjackog prezimena, te moj stari automobil dijana,  “ljubavnica” brža od granate, i neki antijunaci koje će pažljivi čitalac (jedan od ona dva-tri fanatika pisane riječi do kojih će,  nadam se, nekako stići ova ponešto zbrkana pisanija), polako, čitanjem upoznati.

Za ostalo, a naročito za prigovore: šta hoće ovaj? na čijoj je strani? za koga navija? ih, kud’ li je zabas’o! – naprosto nemam vremena.  Žurim.

Nisam iz njihovog filma.

“…nalazio sam da je najteže od svega , pored potrebe da znaš šta doista osjećaš, ZA RAZLIKU OD ONOG ŠTO OD TEBE OČEKUJU DA OSJEĆAŠ ILI SU TE NAUČILI DA OSJEČAŠ, napisati ono što se zaista dogodilo . ” *

****

B l o d y   s t o r y

Jednog su kasnog majskog jutra na desnoj obali Neretve pronađeni leševi mog kolege, profesora geografije, njegove supruge, takođe koleginice iz struke*, i dvojice njihovih sinova , dječaka od pet i osam godina.

Jutro prije toga sreo sam ga u školi u kojoj smo obojica radili.

Izišavši na terasu, osunčanu , čavrljasmo o svemu i svačemu .Raspitivao se o mojoj sestri, kojoj je četiri godine bio razrednik. Pola godine prije izbijanja rata ona je, zajedno s mužem i petomjesečnom ujkinom debelguzom Mašom , odbjegla u zemlju lala i kanala.

Kako tvoja djeca podnose granate?

Onako . Svi se , kad počne ,šćućurimo u jednu sobicu koja nije na direktnom udaru. Rijetko silazimo u podrum.

Ulicom ispod nas baš je prolazio jedan mladić u uniformi a la ninja turtles.

Obojica odgovorismo nan jegov pozdrav.

Vidiš , reče tiho Đuro nadnoseći mi se nad lijevo uho, ovaj je juče rekao da bi sve Srbe u Gradu trebalo poklati.

M o l i t v a   z a   d j e c u

Ko to ozgo, sa ovije’ brda, oslikanih kičicom Drljače,

rastjeruje konjičke magline? Ko nam cilja u stoljetne lipe,

u dječicu sa ruzom u oku? Ko nas tjera u pak’o skloništa,

prišt rakijske tuge burlja u utrobi, s njegova se groba –

– skromne, travne humke – stravično igrajuć’?

Da l’ ruka dvonošca, što imenom stoka samo mu tepamo,

vrijeđajući krave, nježne, buljooke, ikada zadrhti kad povuče kanap,

il’ otkoči pušku s komandom: Opali! Da li,

dok se Gradom tutnjava razliježe, dok granate zuje –

o, groznijeh ‘čela – taj ikad pomisli: Bože, Jedini,

ti što si Svemoguć , i moju bi djecu neko mog’o ‘vako,

poizdaljeg, moćan, a natreskan, posve kukavički!

I njegovu djecu, vrapčiće nezlobne,možda mračak čeka, 

isti, rušilački. I toga se bojim, tmuran i rasturen sličicama Hada,

tužeći za djecom, mojom, i svačijom. Moleći za djecu, moju, i svačiju.

****

P s i h o l o g i j a

U ljeto 1992. godine nekoliko sam puta nosio hranu i preobuku mom prijatelju , mladom magistru književnosti , zatočenom ,sa još stotinjak Srba, većinom pripadnika SDS-a ,* u obližnjoj sportskoj dvorani, sada pretvorenoj u sabirni centar. Većina ovih Srba tu se nalazila od maja ( danas je šesti septembar devedeset druge), to jest od pada srpskog sela Bradina. U zajedničkoj akciji Armije i HVO-a, nakon oslobađanja, cijelo selo spaljeno , 40 civila je pobijeno, a ostali su, prije dolaska u salu, prošli pakao obližnjeg logora u Ćelebićima, selu na južnom prilazu Gradu . To žestoko mučilište prošao je i moj prijatelj. S njim ni tada, za rijetkih i pomalo riskantnih posjeta, a ni ranije, nikada nisam raspravljao o politici. Druge, čistije i dublje teme cementirale su naše prijateljstvo: psihologija, istočnjačka filozofija, beskrajno polje mističnog, uz, naravno, književnost, bili su dovoljno privlačni i uzbudljivi da ispune duge sate naših povremenih susreta.

Šta mislim, pita me on tako u dvorani nasamo, o njegovoj dilemi: da li da ide na razmjenu ili da, nakon puštanja, ipak  ostane tu, u Gradu, sa svojima?

Budući da se radi o porodičnom čovjeku, ocu dvoje djece koji, koliko znam , ne sanja zastave, odgovorih, istina nevoljko – jer ni sam najčešće ne znam šta bih sa sobom – da mislim da je ipak najbolje da ostane sa svojima, u zavičaju, pošto, i pored svega ružnog, znam dosta Srba koje niko nije dirao.

I, nastavih da trunim, sad je najvažnije sačuvati glavu, porodicu, obraz i barem zrnce zdrave pameti .

A zar ti stvarno misliš da sam ja, poslije svega, normalan?

U velikim smeđim očima , sad prepunim očaja, tiho se ugnijezdila golema sjenka, sve tamnija i tamnija .

———

*Davakica, Miškica – supruga, moja Slavonka, majka naše djece. Darija

**Hum – stari naziv za Hercegovinu

* Naša mala ulica Suhi do, iako praktično u centru Grada, oduvijek je bila “slijepo crijevo” : na njenom kraju , strmi makadam vodi u gustu borovu šumu i dalje, do prvih sela i zaselaka. Sjeseni i s ranog proljeća, za pljuskova , niz taj se zapušteni putić slijevaju prave bujice, “sezonski” potoci, hrleći ka velikoj, u ta vremena bijesnoj utoci – Neretvi. Poslije njihovog prolaska naša bi uličica, zasuta pijeskom i muljem, više ličila na pustinju nego na “uljuđeni” dio Grada. Trebali su joj mjeseci da opet postane naš dobri, stari Suhi do, pun prašine, dječijih uzvika i muzike iz obližnjih kafića.

* U dnevniku sam, kako je u uvodu već rečeno, obilato koristio raznovrsne tekstove drugih autora: odlomke iz romana, priča, pisama, neke izjave… Takvi tekstovi su  uvijek označeni kurzivom. Ali, po prirodi zlonamjeran, čitaocu skoro nikad nisam olakšao posao navođenjem izvornika. Nisam to radio iz (najmanje) dva razloga. Prvo, ovdje, u kontekstu opisa nimalo junačkih ratovanja, ovi su citati  dobili novi, ponekad bitno drugačiji smisao. I drugo, i lijeni čitalac bi i inače morao ponekad malo mrdnuti guzicu! Sam krenuti u traženje izvornika. Ustati iz fotelje i (barem) mrdnuti “miš” od kompjutera.

   Takođe, sada, nakon dvadesetak godina pripremajući ovaj rukopis za štampu, uvažio sam korisne I dobronamjerne primjedbe vrsnog novinara, zemljaka Amera Tikveše: naveo neke ljude punim imenom i prezimenom (ili, ako sam ocijenio potrebnim, naveo ih samo inicijalima), pobliže opisao neke stvari i događaje. Vremenska distance je velika, a dnevnik u osnovi i služi tome: da pojasni, i ne dozvoli da se neke – pa makar i samo “dnevničaru” važne! – stvari zaborave. Ovakve naknadne intervencije koje bi, osim ostalog, i da doprinesu dinamičnosti, disperzivnosti teksta, uvijek sam označio masnim slovima.

*Pok. Đuro i Vlasta Golubović.

* SDS – Srpska demokratska stranka Radovana Karadžića, u Konjicu osnovana je – kao i  u mnogim drugim našim gradovima i selima – sa dosta pompe i fanfara , početkom devedesetih godina.

Sada, sa ove distance – duboko smo zagazili u 21. vijek! – sjećam se da mi je bilo čudno što se moj prijatelj, koga sam poznavao kao prilično apolitičnog čovjeka, uopšte učlanio u SDS, tim više što je ta stranka od samog početka,, posebno na lokalnim nivou, patila od hroničnog manjka intelektualaca. Ovdje pod intelektualcima podrazumijevam  ljude koji, po onoj čuvenoj definiciji,  i o stvarima koje ih se lično tiču nastoje da razmišljaju nepristrasno. A takvih u nacio-strankama, gotovo da nije ni bilo.