Renato Baretić: Hvala ti Oče Seppy što ne izgubišmo od uvijek neugodne Gruzije

Autor/ica 9.6.2011. u 06:54

Renato Baretić: Hvala ti Oče Seppy što ne izgubišmo od uvijek neugodne Gruzije

Postavimo stvari ovako: pod dosad nezapamćenim mjerama osiguranja, neviđenima igdje u svijetu, Sepp Blatter sletio je u zagrebačku zračnu luku i odvezao se do Rusanove, stigavši u pastoralni posjet Nogometnom savezu u Hrvata. U dvodnevnom posjetu poručio je ushićenim dužnosnicima saveza, klupskim čelnicima, igračima svih uzrasta i navijačima sljedeće:

  • nogomet se igra prema davno ustanovljenim pravilima, ponekad dotjerivim u skladu s duhom vremena, ali u srži nepromjenjivim

  • lijepo je i pošteno kad počinitelj prekršaja pruži ruku i pomogne fauliranome da ustane

  • aut se, unatoč revizionistima i relativistima, nikad neće izvoditi nogom, niti korner rukama, kao što traže određene snage kojima nogomet nikad nije bio u srcu

  • ne dopustite da se jedanaesterac ikada izvodi mimo bijele točke, pogotovo ne bliže golu od 11 metara

  • nogomet se u Hrvatskoj igra odavno, prvi klubovi osnovani su još 1911. godine

  • FIFA nikad neće zaboraviti, a ni vi to nemojte izbrisati iz sjećanja, da je voljena Hrvatska 1998. bila treća na Svjetskom prvenstvu

  • Hrvatska je danas deseta na aktualnoj FIFA-inoj ljestvici najboljih nacionalnih vrsta, čime dokazuje da je istinska nogometna velesila, a, po svemu sudeći, bit će i nositeljica najmanje jedne kvalifikacijske skupine za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine

  • pred hrvatskim nogometom danas su veliki, povijesni izazovi. Liga prvaka i Europska liga prijete mnogo jačim klubovima, konkurencijom kojoj se valja suprotstaviti svim snagama, a ponajprije najboljom mogućom, ponajviše kolektivnom, igrom na samom terenu

  • Hrvatska je neki dan u Splitu pobijedila Gruziju s 2:1 i ima velike šanse da se plasira na sljedeći Euro, pogotovo ako u uzvratnim utakmicama pobijedi Izrael kod kuće i Grčku u gostima

  • Miroslav Ćiro Blaženi, najpoznatiji hrvatski nogometni trener i izbornik, nije bio posebno omiljen, barem ne stalno, u dvama totalitarističkim režimima, komunističkom i nacionalističkom

  • Klađenje i namještanje utakmica ili domaćinstava velikih nogometnih smotri apsolutno su nedopustivi…

Seppy, zvani Šesnaesterac

Možete li uopće zamisliti da deseci i stotine tisuća ljudi – čuvši te banalnosti koje svaki dan mogu vidjeti u novinama i televiziji, oplemenjene tek ponekom kurtoaznom bizarnošću čelnika moćne globalne organizacije – padnu u trans, pa vrište, pjevaju, plješću i skandiraju, ili šute po nekoliko minuta u katarzičnom zanosu, potpuno nesvjesni činjenice da im Seppy, zvani Šesnaesterac, govori ono što i sami itekako dobro znaju? Ono, da svaka momčad smije imati najviše po 11 igrača i jedan gol, s time da golovi moraju biti točno jedan nasuprot drugom, da u jasno označenom terenu smije biti samo jedna lopta i da je ona okrugla, te da ništa nije gotovo dok sudac ne odsvira kraj?

Hvala ti Oče Seppy što ne izgubišmo od uvijek neugodne Gruzije: ‘Vatreni’ Bilić u ekstazi (Photomontage: Chees) Hoću reći – gomila se komentara slila u hrvatske oči i uši nakon odlaska pape, a nitko ne govori ništa o tome kako je Benedikt XVI Hrvatima i katolicima zapravo poručio samo ono što bi im, po naravi stvari, svake nedjelje trebao poručivati svaki imalo pošteni župnik. Izuzmemo li jasnu osudu ustaštva i endehazije (ali i to je izrečeno prije slijetanja na tlo Hrvatske, negdje u oblacima), ničega neočekivanog i novog u papinim riječima ili postupcima nije bilo, pogotovo za katolike. Crkva se oštro protivi pravu na pobačaj i istospolnim brakovima; Crkva misli da su kršćanske vrijednosti nedovoljno zastupljene u suvremenom zapadnom svijetu i voljela bi da katolička Hrvatska utječe na promjenu takvog stanja; Crkva misli da je ljubav čovjeka prema čovjeku nemoguća bez ljubavi prema Isusu; Crkva drži da je suvremeni svijet odveć okrenut materijalnim dobrima, nauštrb duhovnih vrijednosti; Crkva je uvjerena da javni radnici ne bi smjeli djelovati mimo savjesti, te da je obitelj temelj svake društvene zajednice.

E, i?

Otkrivanje tople vode

Koja od tih tvrdnji dosad nije bila poznata, koju od njih prosječni hrvatski katolik već nije čuo po nekoliko stotina puta u životu? Ako ih odavna znade napamet i ako živi u skladu s njima – zašto se sad odjednom toliko oduševljava njima, baš kao da ih prvi prvcati put čuje i razumije? Zašto se u tim jednostavnim, općepoznatim crkvenim aksiomima odjednom toliko ambiciozno traže neka dublja značenja i “pronalaze” davno jasna tumačenja?

Objašnjenje bi se moglo naći u, recimo, Rolling Stonesima i njihovoj “Satisfaction”, fakultativno “Angie” ili “Jumpin’ Jack Flash” ili “Honky Tonk Woman” ili… Naime, svatko je od nas po nekoliko tisuća puta čuo te pjesme i odavna nam na nos izlaze, mijenjamo stanicu kad ih začujemo na radiju, ali da Stonesi opet dođu u Zagreb i da nam ih zasviraju uživo – svi bismo na koncertu slinili i pjevali i vrištali, kanula bi i poneka suza, kao da ih prvi put čujemo. Izvjestitelji i komentatori poslije bi se naveliko raspisali i raspričali o redoslijedu pjesama i novim obradama, tražili razloge za to, javljali nam o zbivanjima i tračevima u VIP-loži i bekstejdžu, o dojmovima s nastupa…

Pop-stariji

Papa je, drugim riječima, pop-zvijezda globalnog sjaja i, premda na svakom “koncertu” izvodi gotovo identičnu “play-listu”, publika pada u afan kao da im je on osobno, baš njima, donio i po prvi put pročitao one Mojsijeve kamene ploče. On je frontmen najvećeg benda u povijesti i ljudi ga vole, ili barem cijene, već po difoltu.

Drag im je, otprilike, kao genijalna TV-reklama za neku banku ili telekomunikacijsku kompaniju: tvrtka inače nije baš posebno simpatična, ukrade gdje stigne i prodaje muda pod bubrege, ali ova joj je reklama zbilja okej: pogledaj kameru kako klizi, ej, stari, to ni u Hollywoodu ne znaju napravit, kužiš, a pogle naturščike, pa to je za Oscara, a scenarij, ej, to je za Nobela, čovječe…

Bit će tako i sljedeći put, došao nam Ratzinger ili njegov nasljednik, čak i ako doslovce ponovi iste riječi koje smo sad slušali. Tako to biva u pop-kulturi, gdje forma često zasjenjuje sadržaj, naprosto zato što je sadržaj odveć tanak ili odavna poznat.

Crvene cipelice

Za kraj, kad smo već kod sadržaja, nitko se od naknadnih komentatora ne bavi možda najvažnijim segmentom i najvećim dobitkom Benediktova boravka u Zagrebu: činjenicom da je, samom svojom pojavom, uspio dvadesetak tisuća mladih konzervativnih Hrvata nagovoriti da na nekoliko minuta svi skupa jednostavno – ušute. Hej, ljudi, ako to nije čudo, onda ne znam što je! Molim da se taj argument uzme u obzir bude li se jednog dana raspravljalo o mogućoj beatifikaciji Benedikta XVI., o uzdizanju na čast oltara kakvu već godinama uživa blaženi Alojzije Stepinac, pred čijim je staklenim sarkofagom papa koncentrirano pazio da mu pogled ne skreće prečesto prema pokojnikovim crvenim cipelama.

tekst preuzet sa nacional.hr

Autor/ica 9.6.2011. u 06:54