Rusi na Kozijoj ćupriji

Povezani članci

• S(amoživost), D(evastacija), A(mnezija)
• Srbija, društvo koje rehabilituje Dražu Mihajlovića a osuđuje Iliju Jurišića
• Potresno pismo norveškog doktora iz Gaze: Gospodine Obama, imate li srce?
• Mirna Marković: OBRAZOVANJE, ODGOVORNOST I PONOS U VRIJEME PANDEMIJE
• Istina o 27. srpnju 1941.
• Uz novu garnituru fotelja – Sekularni Teheran

Piše: Gojko Berić

Nekom površnom čitaocu novina, a i na takve se mora računati, koji neće odmaći dalje od naslova ove kolumne, moglo bi se učiniti kako je njen autor ovih dana sreo grupu ruskih turista na Kozijoj ćupriji, pa sad od toga pravi priču. Sve i da je tako, ne bih imao ništa protiv toga, jer je Sarajevu dragocjen svaki strani turista, ali uopšte nije riječ o tome. Rusi su u ovoj priči viđeni na Kozijoj ćupriji samo figurativno, ali to nimalo ne umanjuje ozbiljnost cijele situacije. Naime, da Rusija pored Srbije svojom interesnom sferom smatra i prostor Republike Srpske, to je sasvim evidentno. Milorad Dodik upravo iz te činjenice crpi svoju političku bahatost i motive za višegodišnje podrivanje Bosne i Hercegovine kao države. “Rusija je stub odbrane preostalih naših nacionalnih interesa u vezi sa južnom srpskom pokrajinom ali i Republikom Srpskom”, navodi se u komentaru objavljenom prije nekoliko dana u Politici. Ako dakle imamo u vidu da entitetska granica prolazi nedaleko od pomenute ćuprije, posve je jasno da su nam Rusi došli u komšiluk ne samo u ekonomskom, već i u političkom smislu.

Bliskost Dodikove separatističke politike s pretenzijama Moskve na Balkanu ponekad je naprosto komična. Kad su 7. februara izbili socijalni nemiri u Tuzli i Sarajevu, jedan od pomoćnika ruskog ministra inostranih poslova hitno je doputovao u Banjaluku da vidi je li Republika Srpska ugrožena!? A kad je nešto kasnije Evropska unija najavila uvođenje sankcija Rusiji, zbog nasilne aneksije Krima, Dodik je u ime vascijele Republike Srpske uzviknuo: “Ne damo Rusiju!” Nedavno su Dodikovi poslanici u Parlamentu BiH odbili da raspravljaju o sudbini državne i vojne imovine, uz obrazloženje da je tog dana NATO počeo bombardovanje Srbije. Bilo kako bilo, bliskost pomenutih politika, Dodikovog etničkog separatizma i Putinove želje da stvara nestabilnost širom Evrope, ne ide u prilog stabilnosti Bosne i Hercegovine, pogotovo nakon najnovijih događaja u Ukrajini. Iako je centar kakve-takve državne vlasti, Sarajevo nema snage da se bavi ovom teškom temom, čekajući da Zapad nađe formulu kako da ukroti zahuktalog Putina. Za sada je jedino sigurno da vojna intervencija ne dolazi u obzir.

Oslobođenje je u broju od 7. aprila prenijelo oštro intonirani tekst Kurta Bassuenera “Ne dajte Moskvi da otvori novi front u Bosni”, objavljen u briselskom nedjeljniku Europian Voice. Sve što se ima reći o suštini ruske politike prema Bosni i Hercegovini, a što se u sarajevskoj štampi nikad nije moglo pročitati, rečeno je u tom tekstu. Kurt Bassuener živi u Sarajevu, njegov uvid u stanje u našoj zemlji je neupitan, on oštro kritikuje rusku politiku, ali i oklijevanje Zapada da ovdje, nakon niza promašaja, primijeni novu strategiju. Pominjući destruktivnu ulogu Rusije u Vijeću za implementaciju mira (PIC), autor ističe da se ona manifestira kao stalno neslaganje Moskve, što isključuje svaki konsenzus. Rusija koristi činjenicu da je Zapad već predugo podijeljen i popustljiv prema njenim stavovima. “Ruske mogućnosti da podvaljuje Bosni – iako daleko manje nego u Ukrajini, na Kavkazu ili u Pridnjestrovlju – ipak su velike. To je već dugo evidentno na sastancima PIC-a i ruskom javnom favoriziranju Republike Srpske kao svog štićenika. Ali, s obzirom na Putinov nesumnjivo narasli apetit ka širenju i sklonost ka konfrontaciji, najbolje bi bilo potpuno ga odvratiti od Balkana”, smatra Bassuener.

Ovaj analitičar se zalaže za hitnu izradu nove prozapadne strategije u Bosni i Hercegovini, koja bi pokazala da je “ruskom šićarskom avanturizmu Balkan zabranjen. Time bi se, zaključuje Bassuener, drastično umanjile mogućnosti Dodiku i ostalim bosanskim neodgovornim elitama da izbjegavaju položiti račune svojim građanima”. Jedan drugi, mnogo poznatiji autor, George Friedman, osnivač i analitičar Strafora, stavlja pod znak pitanja ponašanje Amerike u novoj “politici obuzdavanja” Rusije, i primjećuje: “Neangažovanje SAD-a navelo bi zemlje na ruskoj periferiji, od Estonije do Azerbejdžana, da zaključe da se Amerika povukla, da je Evropa podijeljena i da moraju naći kompromis sa Rusijom. To bi otvorilo vrata ruskom uticaju na Balkanu. SAD su vodile tri rata (Prvi i Drugi svjetski rat i Hladni rat) da bi spriječile rusku hegemoniju u ovom regionu. Neangažovanje bi značilo odustajanje od strategije duge jedan vijek.” Oglasio se i nekadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown, upozoravajući da bi sa porastom ambicija ruskog predsjednika Vladimira Putina, Bosna i Hercegovina mogla postati žrtva borbe za teritorije. Ova i slična upozorenja ne mogu se tek tako zanemariti, jer dolaze od kompetentnih i obaviještenih ljudi.

Aleksandar Bocan-Harčenko, ruski ambasador u Sarajevu, ne može se požaliti na prostor i vrijeme koje mu ustupaju ovdašnji mediji, kako bi nam objasnio politiku svoje zemlje prema Bosni i Hercegovini. I dok stvari, kao što smo vidjeli, idu rđavim tokom, gospodin ambasador nam permanentno priča jednu te istu priču, koja zapravo ne znači ništa: Rusija poštuje Dejtonski sporazum, suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, Rusija će poštovati sve o čemu se dogovore vaši konstitutivni narodi itd, itd. A ambasadora Harčenka bi zapravo trebalo pitati: Čime objašnjava apsolutnu, bezrezervnu podršku Rusije politici Milorada Dodika, uvijek i na svakom mjestu, čak i kad je ona evidentno etnički separatistička? Ili, kakve veze Rusija ima sa privatnim ambicijama jednog filmskog reditelja odajući mu priznanje što je podigao Andrić-grad, a istovremeno ne želi da ima bilo kakve veze sa pokušajima vlasti u obližnjem Višegradu da zauvijek nestane kuća koja je u ratu bila živa lomača i u kojoj su četnici spalili osamdeset bošnjačkih civila, žena i djece?

oslobodjenje.ba