Ruska štikla na citadeli straha

Srđan Šušnica
Autor/ica 26.4.2018. u 08:56

Izdvajamo

  • U ironičnom prevratu, srpski nacional-socijalista, vođa REŽIMA, će u pauzama lizanja sa austrijskim neofašistima i hercegovačkim neoustašama, organizovati i Putinovu nacional-imperijalnu devetomajsku paradu zvanu «Marš besmrtnog puka» i na njeno čelo staviti osumnjičenog ratnog zločinca, četnika, sa namjerom da rusifikuje, klerakalizuje, da potuđi, da preotme i revidira nešto što je naše zajedničko, autentično i originalno jugoslovensko, bosansko-hercegovačko, muslimansko, srpsko, hrvatsko, krajiško nasljeđe i iskustvo antifašističke borbe i NOB-a. Borbe koju su naši preci izvojevali samostalno protiv tuđih i domaćih fašista, i bez Rusa ili bilo koga drugog.

Povezani članci

Ruska štikla na citadeli straha

Ruska štiklo-čizma u svečanoj posjeti Banjoj Luci, april 2018. godine

Fašizam ne može biti moj ili tvoj, on nema predznaka, on se međusobno hrani i brani, on je naprosto fašizam!

Pustom i zatvorenom glavnom džadom okupiranog grada, koja je nekada nosila naziv ulica Maršala Tita (1945-1992), prije toga Poglavnika Pavelića, (1941-1945), prije toga (1919-1941) a i sada Kralja Petra I «Oslobodioca», prolazi povorka službenih i policijskih vozila. Velika pratnja za glavatu gospodu i jednu gospođu, gošću REŽIMA. Trotoari pusti k’o pred mobilizaciju, prozori pozatvarani, nigdje živa duha. Sporedne ulice, trotoari, parkinzi zagrađeni zaprečnim ogradama, trakama i bamperima, crna oklopna vozila sa bijelim dvoglavim orlovima stoje na prilazima, duge cijevi, snajperi, militarizovana i nabrijana policija, pretorijanci REŽIMA, gdje god pogledaš. Helikopteri budno nadleću centar grada. REŽIM se čuva i uzgaja.

Glavatoj gospodi REŽIMA na ulici salutiraju samo ljudi u policijskim uniformama. Nije zaposlenost ovdje tolika, pa da su u radno vrijeme ulice, puste. Naprotiv, u sunčanom aprilskom danu kakav je bio ovaj 24., ulice su pune – od jutarnjih redova ljudi koji traže radne vize, pa do hiljada šetajućih penzionera, studenata i nezaposlenih mladih ljudi koji sanjaju odlazak. Ali ne i danas. REŽIM je u centru okupiranog grada od Kastela i Crkvene do Pozorišta i Banske palate, napravio neprobojnu citadelu straha, kao i onaj režim 1941-1945. Mjesec dana od ubistva mladog Davida, napada zoljom, otvaranja vojno-policijske baze u Zalužanima, nakon godinu dana intezivnog vojno-formacijskog naoružavanja i militarizacije policije, REŽIM je, pred dolazak svoje ruske pokroviteljice, izdao autoritarno i strahovladarsko obavještenje u kojem dramatično poziva građane da se boje, da strepe, da izbjegavaju centar svog grada. Zabranjujući im da koriste svoje ulice, da koriste vlastite balkone i otvaraju vlastite prozore, da fotografišu, da nose ruksake i velike torbe, da zapitkuju, da gledaju u pravcu, a kamoli da budu prisutni u blizini glavate gospode i njihove pretorijanske garde. Grupa mladih ljudi u centru grada zatečeni zaprekama pitaju policajca mogu li preko parkinga preći od ulice Fra Grge Martića (danas Srpske) prema nekadašnjoj zgradi Pedagoške akademije (danas Akademije nauka i umjetnosti RS). Nakon njegovog odrješitog «NE», mladići ga pitaju može li im reći šta se to dešava pa je sve zatvoreno,  a on odgovara «ne mogu», «nema pitanja i nema kretanja ovdje». I sve u ime REŽIMA. Šta ima da gledaju, da zapitkuju, kad im je i onako sve servirano na režimskoj televiziji, tako da prosječni građanin, naročito ako se osjeća «pravim Srbinom» ne treba puno da razmišlja i propituje, zašto, otkud i valja li to ili ne. Navuci roletne, upali rtrs-ovu perionicu mozga, udobno se zavali i gledaj kako ruska štiklo-čizma gazi svoju najzapadniju guberniju i koloniju.

banjalukaprazna

Puste ulice citadela straha, Banja Luka 24. aprila 2018. godine

Atmosfera opšte opasnosti, tenzija i vanrednog stanja, baš onakvog stanja u kakvom se ovaj REŽIM najbolje osjeća, u kakvom je, na kraju krajeva, i nastao. I zahvaljujući kojem opstaje. Banjalučka crna kronika počela 1992. nije ni blizu svome kraju.

Najmoćniju rusku štiklo-čizmu ispred «Banskog dvora», u samom vrhu citadele straha, na crvenom tepihu, dočekuje omiljeni ruski gubernator i velikosrpski nacional-socijalista sa svitom i odvodi je u svoj stožer, u «Predsjedničku palatu». U mimohodu im salutira počasna garda REŽIMA u rusifikovanim uniformama i visokim šapkama. Rusi se osjećaju kao kod kuće u ovome velikosrpskom ideološko-političkom parenju između bivših komunista, srpskih nacional-socijalista, obraćenika na pravoslavlje sa jedne i četnika, srpskih klero-nacionalnih radikala i rojalista s druge strane. REŽIM je siguran u kolaboraciji sa ruskim diktatorom i njegovim režimom, formiranim u sličnom orgijanju pravoslavnog zelotizma, ruskog nacional-imperijalizma i boljševizma. Štiklo-čizma nadahnuto kliče: “Za Rusiju Republika Srpska nije samo bratska republika, nas ujedinjuje apsolutno mnogo stvari. Mi smo kao srodne republike. Mogu da kažem da RS jeste važan partner za Rusiju na Balkanu”. I u pravu je! Ovo je najzapadnija tačka u kojem ruska štiklo-čizma može steći osjećaj da berlinski zid ipak nije potpuno pao. Ovo je najzapadnija teritorija sa svim izgledima da postane nova ruska Abhazija ili Osetija. REŽIM je i nastao kao zapadna kolonija, etno-imperijalna kolonija srbijanske velikodržavne politike, kao alat i zamorčić Miloševićevskog režima. Sad kada je država Srbija slaba, devastirana sopstvenim istorijskim zabludama i velikosrpskim nacionalizmom, REŽIM traga za novim saveznicima, novim okupatorima. A nacional-socijalista na čelu REŽIMA, po opredjeljenju «veliki», ali ne i «bosanski Srbin», bi kolabirao sa svakom fašističkom i kleronacionalističkom šušom koja nadleti Banja Luku, od neonacističke «slobodarske partije Austrije», preko neoustaških snaga iz zapadne Hercegovine do «francuskog nacionalnog fronta» i Putinovog režima. Kako li se tu uklapa Jasnovac, nad kojim REŽIM i njegov vođa teatralno i lažno nariču svako dva mjeseca? Nikako! REŽIM i njegov vođa postali su dio velike neofašističke i ultrakonzervativne, a na lokalnom nivou četničke revolucije i revizije istorije, i svaki put kada ovaj srpski nacional-socijalista stavi riječ Jasenovac u svoja usta, opogani i uvrijedi taj vječni simbol svih žrtava fašizma.

U tom smilsu, istorija zaista ima dara za ironične obrte. Ovo kolaborantsko, populističko orgijanje RS-ovskog i Putinovog REŽIMA se dešava tačno na 70. godišnjicu od istorijskog «NE» kojeg su Tito, Komunistička partija i svi narodi Jugoslavije izrekli ruskom boljševizmu i staljinizmu. Hiljade Krajišnika i bosanskih Srba, među njima i moj deda Đuro, netom što su izašli iz rata i kao prekaljeni borci, odlaze na karaule gdje će godinama pa i cijelu deceniju provesti braneći granicu od Staljinove rezolucije Inform-biroa koja je ujedinila cijeli Varšavski pakt u političkim i oružanim pritiscima na Jugoslaviju. Na stotine graničara svih jugoslovenskih naroda i narodnosti izgubilo je život u oružanim napadima koji su dolazili sa bugarske i albanske strane granice u jeku krize 1948-1953. Nikada u istoriji jugoslovenskih zemalja, Rusija nije igrala otvoreno sa njenim narodima i državama, naročito sa Srbima. Kada ih je navodno i branila, radila je to isključivo i samo iz svojih imperijalnih interesa, često puštajući tu svoju tzv. «pravoslavnu, slavensku braću» da se izlože pogibelji i višedecenijskoj mizeriji. Cijela veličina Titovog «NE», upravo je u tome što je prekinula tu rusofilsku halucinaciju ovdašnjih plemena i klera. A sada REŽIM i njegov trenutni vođa obnavlja tu istočnu halucinaciju, svom nevelikom i čemernom puku, dočekujući rusku štiklo-čizmu i Putinov pravoslavno-staljinistički imperij kao najveće saveznike i «oslobodioce». U ironičnom prevratu, srpski nacional-socijalista, vođa REŽIMA, će u pauzama lizanja sa austrijskim neofašistima i hercegovačkim neoustašama, organizovati i Putinovu nacional-imperijalnu devetomajsku paradu zvanu «Marš besmrtnog puka» i na njeno čelo staviti osumnjičenog ratnog zločinca, četnika, sa namjerom da rusifikuje, klerakalizuje, da potuđi, da preotme i revidira nešto što je naše zajedničko, autentično i originalno jugoslovensko, bosansko-hercegovačko, muslimansko, srpsko, hrvatsko, krajiško nasljeđe i iskustvo antifašističke borbe i NOB-a. Borbe koju su naši preci izvojevali samostalno protiv tuđih i domaćih fašista, i bez Rusa ili bilo koga drugog.

pavelićubanjaluci

Poglavnik u svečanoj posjeti Banjoj Luci, juni 1942. godine

Ali ima istorija dara i za ironične, skoro poetske, rime. Naime, ovakvu atmosferu kolaboracije i izdaje Banja Luka i Krajišnici nisu iskusili od ustaškog režima i ustaško-četničkog sporazuma 1941-1945. Preciznije, od juna 1942., kada je u istoj toj Banja Luci, u isto tako okupiranom gradu, ustaški stožernik Viktor Gutić zajedno sa četnicima Uroša Drenovića dočekivao ustaškog poglavnika Antu Pavelića i izaslanstvo njemačke i italijanske okupacione sile. Da rima bude kompletnija, srbožder Gutić dočekao ih je na istom onom mjestu na kojem je srbožderski REŽIM i njegov trenutni vođa dočekao rusku štiklo-čizmu. Ispred Banske palate, danas «Banskog dvora». Nadalje, da ironija bude veća, ustaški stožernik Gutić je poglavnika odveo u istu onu zgradu u koju je REŽIM i njegov trenutni vođa odveo rusku štiklo-čizmu nekih 76 godina kasnije. Danas je ta zgrada, inače izgrađena i korištena kao poslovnica Državne hipotekarne banke (1936-1941.), sjedište Predsjednika REŽIMA, a 1941-1945. je bila sjedište Ustaškog stožernika za Bosansku Hrvatsku, Viktora Gutića. Da budemo kristalno jasni, između ustaškog i ovog REŽIMA razlika je samo u metama koje su istrebljivali, ni u čemu više. Kada je i jednom i drugom režimu ponestalo materijala za istrebljvanje, okrenuli su se ubijanju i izlaganju pogibelji vlastite djece i naroda.

I za kraj, jedna vinjeta koja bi mogla poslužiti kao uvod u KRAJ. Kada su 6. Krajiška brigada i jedinice Petog udarnog korpusa NOVJ-a provodile «Drugu banjalučku operaciju NOVJ» od 18. do 27. septembra 1944. napale su sva nacistička i kolaborantska uporišta u donjem toku Vrbasa, od četničkih bandi Karanovca i Rekavica do ustačkih i njemačkih jedinica kod Bosanske Gradiške. Tada su na kratko oslobodile i Banja Luku. Posljednja linija odbrane nacista i njihovih kolaboranata u okupiranom gradu bila je tzv. «citadela» – trokut od tri utvrđene zgrade («Banska palata», opštinska uprava i zgrada Ustaškog stožernika, danas «Palata predsjednika RS») sa bunkerima u prostoru između njih. Napad na «citadelu» započeo je 19. septembra. Fašisti su pružali žestok otpor, tako da je citadela straha osvojena tek u ranim jutarnjim časovima 21. septembra kada je palo njezino posljednje uporište ustaški stožer, odnosno palata predsjednika.

Fašizam ne može biti moj ili tvoj, on nema predznaka, on se međusobno hrani i brani, on je naprosto fašizam!

Srđan Šušnica
Autor/ica 26.4.2018. u 08:56