SAMI, A ZAJEDNO

Ivo Anić
Autor/ica 1.3.2017. u 20:49

SAMI, A ZAJEDNO

Prije tri dana pravobraniteljica Višnja Ljubičić izvijestila je hrvatsku javnost kako smo pri samom vrhu EU po broju LGBT osoba koje su zbog svoje spolne orijentacije ili rodnog identiteta doživjele neki oblik nasilja. Nadalje, Višnja Ljubičić navodi kako polovina hrvatskih srednjoškolaca tvrdi kako bi zabranili LGBT osobama da istupaju ili govore u javnosti, a 48 posto njih homoseksualnost smatra bolešću. Višnja Ljubičić upozorila je hrvatsku javnost kako ova dva podatka potkrepljuju ocjenu kako je „negativna društvena klima prema LGBT osobama u Hrvatskoj konstanta“, društvena vrijednost, a ako bilo tko u ovoj zemlji takve stvari prati, tada ih zasigurno prati Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić koja zna o čemu govori, kao što zna kako je nasilje u porastu, mržnja u zamahu, a broj onih koji marširaju u crnim odorama sve veći i veći.

Hrvatski srednjoškolci najvažniji su društveni primjer koliko je situacija alarmantna, presjek njihovih razmišljanja, stavova i pogleda na život užasan je i zabrinjavajući, ovo društvo zadojeno mržnjom prema drugima i drugačijima, manjinama i onima koji se ne mogu ili ne znaju odbraniti, izravno je odgovorno za te porazne činjenice i statistike.

No svakako je najporaznije tko sve sudjeluje u edukaciji te djece osim društvenih mreža i medija, elektronskih portala koji vječno gladni senzacionalizma gube i brišu granice, kako zdravog razuma, ukusa, ali i nekih osnovnih, kulturnih i društvenih standarda. Djeca njihove dobi danas imaju daleko više problema u uklapanju u društvo nego ih je imala moja generacija. Djeca srednjoškolske dobi ovisna su o tehnologijama, današnjim modulima u kojima egzistiraju njihovi životi, a oni su ubrzani, oni su hiper – informirani i oni su dostupni od nula do dvadeset i četiri.

Tehnologija koja izolira ljude, tom rečenicom mogli bi mirne duše opisati današnjicu, naša djeca, posebno srednjoškolci koji su u fazi prilagodbe i kreiranja u ljude, koriste i upražnjavaju današnja tehnološka čudesa i u velikoj mjeri su ovisna o njima. Tehnologija koja im pruža osjećaj povezanosti, druženja i svrhe, zapravo je tehnologija koja izolira, jer su u svojim sobama zapravo sami sa slušalicama na ušima, pred „prozorima“ na kojima su linkom vezana lica njihovih kolega ili prijatelja.

Sami, a zajedno, tako bi se mirne duše mogli opisati, ali upravo su srednjoškolci savršeno zadovoljni tehnologijom koja im ne dopušta da se previše služe moždanim vijugama, da uče nešto konkretnije od download i stream mehanizama koje savladaju u nekoliko sekundi, dakle tehnologijom koja im pruža savršeni konformizam, kao i stimulirajući osjećaj ugode koja prati sve kongivne funkcije vezane uz video igre. No brojne opasnosti leže upravo u tim „sobama samoće“ u kojima se naši srednjoškolci gube, u tim satima koje provode za svojim osobnim računalom, a da mi praktički ne znamo niti s kim, niti zašto.

Djevojčicu drugog razreda srednje Ekonomske škole na jednom dogovorenom „tulumu“ njene najbolje prijateljice fotografirale su u pripitom stanju. Kako je zaspala, da fotografije ostave dojam na društvenim mrežama, njene su kolegice iz razreda skinule joj grudnjak i gaćice i objavile te snimke na svojim Instagram i Facebook profilima. Djevojčica, kojoj život više nije imao smisla (pamtite te godine), koja se nepovratno i zauvijek osramotila PRED SVIMA kako je napisl u oproštajnom pismu, ubila se iduće jutro u šumi nedaleko od svoje kuće. Potraga je trajala danima, njeno beživotno tijelo našli su uz njene osobne stvari, mobilni uređaj, tablet i pokretno računalo.

Prijatelji srednjoškolca iz ruralnog područja Hrvatske, kada je ovaj nehotično ostavio svoj mobilni uređaj u toaletu škole, dokopali su se fotografija svog kolege koji intimno pozira i fotografira sam sebe pokazujući treningom razvijen torzo, ali i genitalije. Fotografija je osvanula na Instagramu, a njega su našli idući dan obješenog u svojoj drvarnici. Pogađate, priča je bila slična, no oproštajno pismo nije pronađeno.

Što nam govore ove dvije priče? Istinite, ali zbog pijeteta te djece izostavili smo njihova imena i mjesta u kojima su živjeli. Govore nam koliko su srednjoškolci ovisni o tehnologiji s kojom su sami, ali zajedno, tehnologiji koja im je u tolikoj mjeri involvirana u njihov svijet da život bez nje ne mogu niti zamisliti, tehnologiji koja je ušla u sve sfere i u sve pore naših života, ali i tehnologiji koja je, možda najviše od svih, tako podložna manipulaciji, tako jednostavna za indoktrinaciju i nametanje svoje volje, kako političke, društvene, tako i svjetonazorske.

Pop –up plaćeni oglasi najbolji su primjer takve manipulacije, sugestije, promidžba i manipulacija dio su njihova svijeta u kojem egzistiraju i koji je brutalan, surov i nadrealan, u tolikoj mjeri da im sugerira kako i na koji način treba živjeti. U Hrvatskoj, on je po principu krda i krdo poslušno prati svoje ideološke i svjetonazorske vođe, kada ste srednjoškolac, tad su to uglavnom navijačke skupine.

Manipulacija tom djecom od strane navijačkih skupina bezočna je, perfidna i lako uočljiva. Njihovi portali, njihove društvene mreže na kojima su organizirani sugeriraju nekoliko stvari i imaju uvriježena pravila, domoljublje, lojalnost i odanost patriotizmu kao jedinom svetom cilju i pijedestalu, rituali posvećeni trajnom odlaganju zaborava herojstva u ratnim godinama kolega navijača koje se pokušavaju zatrti, organizacija oko oslikavanja, formiranja i realiziranja murala koji govore o vječnoj domovini, ljubavi koja ne posustaje za nju i značaju onih koji su najviše dali da se ona osamostali, edukacija o vrijednostima koje navijačke skupine uglavnom drže kao svojima, vrijednostima koje se vremenom ne smiju gasiti, a one su uglavnom trajna mržnja, permanentna i strastvena ogavnost prema manjinama koje se okarakteriziralo kao neprijateljima, drugima i drugačijima, LGBT populaciji i policiji, koja se kao jedina stvarna prepreka postavlja između „nas“ i „njih.“

Situacija je identična u svim državama nastalim iza Jugoslavije i obrazac je isti. Mladost se potiče na mržnju i s mladim ljudima se bezočno manipulira.

Takva manipulacija bezočno miriše na političku pozadinu cijele priče i ona to uistinu i jest. Iza navijačkih skupina (koje su u zadnjih nekoliko godina postale glasilo desnice) stoje upravo oni kojima takva vrsta manipulacije – odgovara. Da bi hrvatsko društvo, nakon desetak godina „uspješnog rada“ s mladima dobila generaciju koja zbilja  tvrdi kako bi zabranili LGBT osobama da istupaju ili govore u javnosti, a 48 posto njih homoseksualnost smatra bolešću. Višnja Ljubičić upozorila je hrvatsku javnost kako ova dva podatka potkrepljuju ocjenu kako je „negativna društvena klima prema LGBT osobama u Hrvatskoj konstanta“, društvena vrijednost, no Višnja Ljubičić nikada nije otvorila njihove Facebook profile i povezala ulicu kao dio njihova programa učenja, sumnjive osobe koje manipulatore koji bez ikakve pedagoške izobrazbe, ali jaka politička i financijska zaleđa, bezočno manipuliraju tom djecom.

Kada u cijelu priču uklopite ono što ovo društvo dozvoljava i tolerira, procvat fašizma u svim njegovim inačicama i podmuklim primjesama, kada uklopite socijalne nejednakosti i ogromne razlike među njima, kada skupite svu needuciranost i zatucanost njihovih roditelja, svjetonazor koji ne vidi dalje od Crkve, domoljublja i konzervatizma, tada dobijate psihološki profil srednjoškolaca koji savršeno odgovara anketi koju je provela Višnja Ljubičić.

Ne zanemarimo i ogroman utjecaj naročito državne ili državotvornih televizija, enormnu reputaciju i popularnost emisija tipa „Bujica“ među tim mladim ljudima, koje im opet sugeriraju oni koji brižno i budno paze u kakvu će generaciju izrasti i što trebaju učiti. Kada sve to posložite i skupite, tada vam je slika jasnija, slika Goebbelsove inačice Hitlerjungeda (u Splitu i konkretno Hajduk jungeda), savršenih srednjoškolaca koji mrze i zlo im se pruža na pladnju kao kokain, savršeno prznoglave djece koja će dizati desnice iz ramena, da bi kada za to dođe odgovarajuće vrijeme, na ta ramena, na radost vlasti koja ih je uzgojila, objesiti– puške.

Tagovi:
Ivo Anić
Autor/ica 1.3.2017. u 20:49