Šatorom Isusa Krista protiv komunista

Povezani članci

• Radovan Karadžić pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora
• LUZERI U VRTU RUŽA
• KOMBINACIJA
• Putovanje iz Stare u Novu godinu
• Frankfurtska linija
• Donatella Di Cesare: Govorimo o ratu

Foto: europeonlinenewspapers.com

Prvih je siječanjskih dana i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu don Tonći Matulić ostavio vidljiviji trag već viđene netrpeljivosti, anatema i mržnje. Mrzi sve lijevo više nego Sotonu. Od samog spomena na komunizam i Jugoslaviju spopada ga užas na granici psihičkog sloma, a civilne bi udruge i građansko društvo najradije zatro onim genijalnim produktom kemijskog uma, koji uništava 99,99 posto najtvrdokornijih bakterija po kuhinjama i sanitarijama.

Piše: Marijan Vogrinec

Dobro je za zdravlje nejake demokracije u Bijednoj Našoj i stalno podsjećanje na njezinu pljesnivu sekularnost što zadrti klerikalizam i (ultra)desna svjetonazorsko-ideološka opcija (a to mu dođe na isto!) imaju svoje medije, svoje novinare, svoj čvrsto zabravljeni uži krug uvijek istih gostiju, koji uvijek istom retorikom napadaju uvijek iste „neprijatelje“ te svoje odane konzumente, na vlas iste nacionalističke krvne grupe. Parada kvazinovinarstva i ideološke isključivosti uglavnom je tima melem za liječenje osobnih političkih i inih kompleksa. Pa neka do mile volje pada snijeg! Pokrit će brijeg, ali će i svaka zvjerka ostaviti trag.

Prvih je siječanjskih dana novoga goda, tko zna koji već put, i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta (KBF) u Zagrebu don Tonći Matulić ostavio vidljiviji trag već viđene netrpeljivosti i anatema. Politički je još popularno reći – i mržnje. Mrzi don Matulić sve lijevo na vlasti i oko vlasti više nego Sotonu. Od samog spomena na komunizam i SFR Jugoslaviju maršala Tita spopada ga užas na granici psihičkog sloma. Civilne udruge i građansko društvo najradije bi – za vječnost! – zatro onim genijalnim produktom kemijskog uma, koji uništava 99,99 posto najtvrdokornijih bakterija po kuhinjama i sanitarijama.

Barem tri sljedeće noći nije mogao spavati od užasa, nevjerice i straha tko je god, premijerno ili reprizno, surfajući daljincem nabasao na don Matulićev bijes i užarene oči u namjenskoj tv-emisiji (Oluja na Mreži TV, izvjesne urednice i voditeljice Ozane Bašić) za anatemiziranje aktualne (lijeve?) vlasti, partizana, njihove djece, unuka i praunuka, svake Jugoslavije, Jugoslavena, jugonostalgije, Srba, četnika, udbaša, orjunaša, Stjepana Mesića, Vesne Teršelič i Documente, stranih plaćenika, veleizdajnika, protu-Hrvata, komunističkih novinara…

Juriš neznabožačke horde

Rečeni se don „proslavio“ već samim pristankom sudjelovati u državotvornom talk showu olujnog naboja, čiju su „slavu“ i profesionalno zagovaranje „razlika“ unutar rigidnog desničarskog jednoumlja naširoko pronijela velika intelektualna imena Bijedne Naše poput Zvonimira Šeparovića, Zdravka Tomca, Slavena Letice, Davora Domazeta-Loše… Isto društvo usahlih političara iz nekih mračnih razdoblja međunarodne izopćenosti RH iz „obitelji kojoj smo oduvijek pripadali“ i herojskih vremena Sulejmana Demirela, preko glave neuspješno zauzetog razbiti tu izolaciju. Don Matulić i zahvalna mu novinarka nisu štedjeli „državotvornog“ nadahnuća. Padali su ničice pred vjerničkim „hrvatskim narodom“ i „vječnom Hrvatskom“, koju im premijer Zoran Milanović i predsjednik RH Ivo Josipović poganski čupaju s korijenjem iz najtoplijih kutaka srdaca.

Pače, „vječnu nam Hrvatsku“ upravo razaraju neznabožačke horde djece, unuka i praunuka istih onih „šumskih bandita i zločinaca“ što su prije 60 godina – u ime komunističke crvene zvijezde petokrake – na Bleiburškom polju usmrtili 300.000 nedužnih Hrvata! Samo zato što su bili Hrvati, katolički vjernici, što su željeli i ljubili svoju samostalnu hrvatsku državu, pa su grdno smetali Srbima. Tko ne vjeruje da je bilo baš tako, neka pita žrtvoslovca Šeparovića, ili sisačkog biskupa Vladu Košića, ili velikane „povijesne znanosti“ Josipa Jurčevića i Antu Nazora, ili… Oni do u najskrovitiju pojedinost najbolje poznaju rodoslovlje svakog nasilno usmrćenog „hrvatskog domoljuba“ iz obaju prošlih ratova na našem balkanskom kifliću. Don Tonći Matulić ne dvoji o tome da su zato i zbog mnogo čega još važnijeg „Domovinski rat i hrvatski branitelji temelj hrvatske države“.

Osobito su temelj nacionalne budućnosti i hrvatskog državotvorstva „hrvatski branitelji sa Savske ceste u Zagrebu“, koje na cičoj zimi, upravo mučenički, u opravdanom gnjevu zbog nepravde i nebrige vlasti, predvode „junaci“ Đuro Glogoški, Josip Klemm, Ante Deur, Ilija Vučemilović… „Bog se ušatorio među nama!“ – sijevao je očima don Tonći, a zgromljena mu domaćica samo je micala uskim usnama, kao u predanom Očenašu negdje pred pomoćnim oltarom sv. Antuna. Kao da se potkraj tv-Oluje uistinu ukazao sam Isus Krist u liku i Oca i Sina i Duha Svetoga!

Osjetivši valjda klimaks, zgusnutu, dramatičnu napetost koja bi se u finišu emisije dala rezati nožem, dekan KBF-a je pastoralno poentirao: slika šatora na Savskoj puna je potentne simbolike. Kazao je da ga „braniteljsko“ mučeništvo podsjeća na „Isusov povratak iz progonstva u Obećanu zemlju“, jer je i Svevišnji kao ovozemaljsko dijete obitavao u šatoru. Ima li pseudovjerski srcedrapateljnije odglumljene, a realno neprimjerenije, netočnije i manipulativnije prispodobe? Teško. Nema nikakve veze biblijski siromašak Isus – ni povijesni niti vjerski – s privilegiranim braniteljskim bogatašima pod rečenim šatorom.

Samo „mučenik“ Glogoški, pokazao je ovih dana službeni izračun, mjesečno inkasira na ime mirovine, invalidnine i odgovarajućih braniteljskih dodataka zericu manje od 25.000 kuna! Više od plaće premijera ili predsjednika države (21.000 kuna). Šef najveće braniteljske udruge Hvidre i saborski zastupnik „novog HDZ-a“ (novog? – sic) Josip Đakić, koji također ciljano podupire šatoraše, kapitalac je po primanjima: 28.200 kuna mjesečno! Šatorsko siromaštvo nema blage veze ni s vjerom, jer se pod tim platnom podstavljenim stiroporom svjesno i debelo, nevjernički laže i glumata.

Kakav bi to bio „ušatoreni“ Isus Krist, koji nije malim prstom pomaknuo kad se među raspelima, svetim slikama i krunicama neukusno i komično raskesio osuđeni ratni zločinac Dario Kordić? Pravomoćno u Haagu osuđen za krvoproliće u muslimanskom selu Ahmićima (srednja Bosna), gdje je „velikim Hrvatima“ smetalo i tromjesečno dojenče u kolijevci! Ikakav je to kardinal Josip Bozanić koji na Badnjak, među šatorašima, milostivo pruža ruku zločincu Dariju Kordiću da mu je ljubi krvavim usnama!? To je društvo priraslo Matulićevom srcu i duši. Nije ga sram pred dijelom vjernika koji uopće ne simpatiziraju ekstremnu desnicu!?

Duhovno-ideološki patron svjesne politikantske manipulacije javnošću radi obaranja ove i ustoličenja nove/stare vlasti „novog HDZ-a“, rečeni don iz olujne Mreže TV, poznat je užoj javnosti po otvorenom pismu papi Franji. Hrabro, borbeno i rezolutno – protiv civilnih udruga u Bijednoj Našoj! Smatrajući se valjda jako važnim autoritetom u ovdašnjoj najstarijoj, najvećoj i najpovlaštenijoj (uz političare i branitelje) dragovoljnoj udruzi građana – kodnog naziva Rimokatolička crkva – našao se pozvanim braniti svog poslodavca, iako ga nitko živ nije doveo u pitanje. Najmanje nevjerujući! Krajnje je sporno samo grubo miješanje dijela svećenika u državnu politiku! To nije njihov posao. Sama Crkva nije upitna.

Tridesetak udruga civilnog društva i inicijativa upozorilo je 15. studenoga 2013. papu Franju na neprimjereno miješanje biskupa – osobito kardinala Josipa Bozanića i sisačkog biskupa Vlade Košića – u politički život Bijedne Naše. Neukusno i nedopustivo uplitanje u državne poslove i sekularne interese građana. „Hrvatskom društvu treba Vaš poticaj na snošljivost i ljubav prema bližnjemu“, pisale su udruge. Dio biskupa i nižeg svećenstva otvoreno raspaljuje netrpeljivost među vjernicima i ostalim građanima, izaziva podjele i razdore te politikantskim navijanjem za rigidne ideološke opcije nanosi veliku štetu Crkvi i katoličkoj vjeri. „Sveti Oče, dajte ih prizovite pameti!“ – smisao je pisma Papi.

Baba Vanga u habitu

Informativna katolička agencija (IKA) već je 19. studenoga 2013. objavila Matulićevo reagiranje papi Franji u kojem građansko zauzimanje za miran suživot smatra sumnjivim, pače – vražjim djelom. „Pored općeg pomirljivog tona pisma i poziva na snošljivost, na poštivanje ljudskih prava, naročito prava manjina, i na miran suživot svih hrvatskih državljana, ono je opterećeno možda nevidljivom, ali stvarnom logikom perfidiae Diaboli“, žesti se don Tonći Matulić. „U pismu iz iskustva prepoznajemo podvučenu đavolsku prevrtljivost“.

Ta „nama u Hrvatskoj već dobro poznata prevrtljivost (…) skriva zloću motiva, a pokazuje se u optužbi drugoga, u ovom slučaju izrijekom dvojicu pastira Katoličke crkve u Hrvatskoj, te zajedno s njima i cijelu Crkvu, da šire nesnošljivost i onemogućavaju oprost i pomirenje u Hrvatskoj između većinskoga hrvatskog naroda i srpske nacionalne manjine“. K tome, „neke potpisane građanske udruge i inicijative uopće ne mare za glavni uzrok Domovinskog rata, ne zanima ih njegova narav niti ih zanimaju stvarne (ljudske!) posljedice koje je on prouzročio na ratnim žrtvama i na dušama preživjelih ljudi“. Nazdravlje! On zna što koga (ne) zanima! Vidovit kao pokojna Baba Vanga.

Zato se Bog morao „ušatoriti“ među nama i zato don Matulić neće prestati svoju „teoriju“ predavati svima koji ga budu htjeli slušati. A ima takvih, neki politički analitičari drže da ih je pet-šest do 10 posto u hrvatskom društvu. I svi podupiru svoje „državotvorstvo“ anatemom stanja i života „pod Titovim komunističkim terorom“, gdje su Hrvati bili tragično utamničeni do 1990. Tko ne vjeruje da je živio u „Titovom gulagu“, neka pita stanovitu Juliennu Eden Bušić, „slavnu“ suprugu pokojnog hrvatskog terorista s 32-godišnjim stažem u američkim robijašnicama i nedužnim policajcem na duši, ženu samoubojice Zvonka Bušića nadimkom Taik. Bračni se par Zvonko Bušić i Julienne Eden Bušić planetarno „proslavio“ akcijom ustaških terorista 10. rujna 1976. u kojoj je Bušićeva skupina (u njoj su još bili Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić) otela civilni zrakoplov Boeing 727 TWA 355 sa 76 putnika na letu od New Yorka do Chicaga.

Bušić je u pretincu newyorške podzemne željeznice ostavio eksplozivnu napravu u čijem je deaktiviranju poginuo policajac Brian Murray, a još trojica su ranjena. Teroristi su, navodno, željeli Bušićev protujugoslavenski letak „Poziv na borbu protiv srpske hegemonije“ bacati iz zrakoplova nad Londonom, Parizom, Zagrebom i Solinom te prisiliti svejtske medije da objave neke Taikove proglase o „srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji“. Otmica je neslavno završila, pravorijekom američkog pravosuđa. Bušić je osuđen na doživotni zatvor, a Julienne i ostali iz skupine na višegodišnje zatvorske kazne. Julienne Eden Bušić je kao američka državljanka puštena na slobodu 1990. godine, a Zvonko je pomilovan tek 2008. i deportiran u RH.

Amerikanka koja nikad nije živjela u Hrvatskoj danas znade bolje od Hrvata kako su ti isti Hrvati živjeli u Titovoj državi!? I o tome govori na televiziji! Da čovjeku pamet stane od imbecilije. O „Titovom gulagu“ egzaktno znanje ima i „Bolkovićev pitbull“ (kako si izvjesni Velimir Bujanec voli bildati beznačjanost u domovinskom novinarstvu i društvenom životu!), kojem su za toga „gulaga“ tek navukli prve pelene. Genijalan dvojac bez kormilara upinje se održati ravnotežu na mutnim valovima ultradesničarskog agitpropa (emisija Bujica Z1/Jabuka televizije). Oči u oči vremešna Amerikanka i kontroverzni „novinar“ s minorne televizije. Ona i dan-danas nepoželjna u svojoj domovini, ako se u nju ne provuče ispod žice uz Rio Grande, pa na vlak, a on, neostvarenih političkih ambicija i s „grijesima mladosti“, „proslavljen“ policijskim uhićenjem zbog nezakonite muteži s kokainom i prostitutkama. Ovih je dana opet bio u policiji na informativnom razgovoru.

Mlada američka državljanka Julienne Eden, koja nije bila u stanju naći na zemljovidu Europe ni SFR Jugoslaviju niti SR Hrvatsku u njoj, naivno je pristala 1971. godine bacati protujugoslavenske letke ustaške emigracije s nebodera na tadašnjem zagrebačkom Trgu republike. Na mjesec dana je zaglavila u zatvoru, pa deportirana u SAD i tri se godine nije smjela vratiti u SFR Jugoslaviju. Ali, eto, Taik joj je promijenio život, došao je nesretan 10. rujna 1976., pa robija, pa… Dolaskom Franje Tuđmana na vlast i državnim osamostaljenjem RH, „heroina“ je opet uskrsnula u domovini svog muža.

Razočaran jadnim stanjem političke ultradesnice u RH, taštinama vođa sve sile patuljastih strančica i većinskim nemarom Hrvata za njegovu „žrtvu“ (valjda je shvatio kako je promašio život?), napisao je dva oproštajna pisma i u kupaonici si u Rovanjskoj, 1. rujna 2013. pred zoru prosvirao glavu. „Nisam više mogao živjeti u Platonovoj pećini“, poručio je 67-godišnji Taik u oproštajnom pismu. „Lakše mi je bilo sanjati slobodnu Hrvatsku, nego izdržavati hrvatsku zbilju.“ I kraj.

Zahvaljujući braku s „domoljubom i hrvatskim idealistom“ Zvonkom Bušićem, osobnim „zaslugama“ iz 1971. te iznimnoj naklonosti Tuđmanove ustaško-emigrantske sjene Gojka Šuška – Julienne Eden je dobila hrvatsko državljanstvo, naučila natucati am neku am iritantnu inačicu am kvazihrvatskog jezika, pobrala am ne male društvene i materijalne am apanaže i sada am „književnica“ (sic) ubija obilje slobodnog am vremena na mjestu šefice Zaklade am Zvonko Bušić Taik. Hoda okolo, drži predavanja ultradesničarima, dila neke knjige, gostuje po opskurnim medijima koji je uzdižu u zvijezde, brabonja politikantske nebuloze i, zajedno s „Bolkovićevim pitbullom“ drži građanima Bijedne Naše tv-lekcije o tome kako su Hrvati živjeli u „Titovom gulagu“. Nazdravlje!

A voditelj Bujice odobrava, dosoljava i podjaruje kao što i inače čini s drugim sugovornicima, ne krijući svoje rigidno, ekstremističko opredjeljenje, koje s objektivnim, profesionalnim novinarstvom (čujmo i drugu stranu, dajmo i drukčije mišljenje) nema blage veze. Ako neostrašćeni gledatelj želi sačuvati psihočko zdravlje, bolje mu je kloniti se od te vrsti „novinarstva“. Profesionalac koji drži do svog novinarskog obraza pred javnošću i retorički je pri sebi neće lagati u tv-kamere kako se „teroriste iz Srbije autobusima dovozi u Hrvatsku glasovati za Ivu Josipovića“. Teroriste!? Ili se neostvarenom velikohrvatskom separatističkom iluzijom „Herceg-Bosna“ graditi većim Hrvatom od Franje Tuđmana i Gojka Šuška zajedno! za Hrvate u BiH!? HZ-HR Herceg-Bosna.

Bogu za plakati!

Deseci Bujančevih hercegbosanskih (tzv. HZ-HR Herceg-Bosna) istomišljenika zaglavili su u Haagu zbog Tuđman-Šuškove iluzije. Krv je nedužnih prolivena zbog nje i zato Haag ima toliko posla. Washington, Bruxelles, Berlin i Vatikan kazali su: ne tzv. HZ-HR Herceg-Bosna! I ništa od trećeg entiteta u BiH, ma koliko se manipulativno pjenio dvoglavi HDZ u Mostaru, grlio i ljubio s Miloradom Dodikom, „blagodario“ mu na „razumijevanju“ trećeentitetske „hrvatske stvari“ i ma koliko vrhbosanski kardinal Vinko Puljić lomio rukama: „Pred očima svijeta nestaje cijeli jedan narod, hrvatski narod!“ A srca kamenoga ta međunarodna zajednica. Nepravedna baš prema Hrvatima. Osobito prema Hrvatima u BiH, a među njima pak posebno nepravedna prema Hercegovcima. Bogu za plakati!

Deseci i deseci veliko-Hrvata iz BiH u uzama! Baš zbog načina kako su iluziju pokušali preraditi u trajnu državnu zbilju, tzv. HZ-HR Herceg-Bosnu u Veliku Hrvatsku. Neki izdržali kazne, pa ih se kod kuće slavi kao nacionalne junake, nekima oprošteno i također su veliki heroji, nekima se još sudi, a neki će pritajeni i krvavih ruku, bogme, kad-tad pred lice makar domaće pravde. A to nije iluzija.

Šestorici čelnika tzv. HZ-HR Herceg-Bosne prvostupanjski je u Haagu odrezano ukupno 111 godina robije. Doduše, one zapadne, komforne, ali ipak – robije. Hoće li uistinu Jadranko Prlić ostaviti dvije trećine od 25 godina života među četiri zatvorska zida? Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković po dvije trećine od po 20 godina? Valentin Ćorić od 16 i Berislav Pušić od dosuđenih 10 godina zatvora? O tome će Sud uskoro odlučiti. Ratnog zločinca Darija Kordića Ahmićkog zapalo je 25 godina, ali je odgulio nešto manje od 17 i danas hodočasti Bijednom Našom i BiH kao „katolički mučenik“ ili čak „hrvatski svetac“ (kanonizacijom sisačkog biskupa Vlade Košića).

Dobro je za zdravlje nejake demokracije u Bijednoj Našoj i stalno podsjećanje na njezinu pljesnivu sekularnost što zadrti klerikalizam i (ultra)desna svjetonazorsko-ideološka opcija (a to mu dođe na isto!) imaju svoje medije, svoje novinare, svoj čvrsto zabravljeni uži krug uvijek istih gostiju koji uvijek istom retorikom napadaju uvijek iste „neprijatelje“ te svoje odane konzumente, na vlas iste nacionalističke krvne grupe. Pa neka im i njihov don Tonći Matulić, i „Bolkovićev pitbull“ i Amerikanka nepoželjna u vlastitoj domovini.

Krasno društvo, koje se nikad ne smije, ne zna se šaliti, uvijek smrknuto traga za veleizdajnicima, urotama, komunistima… Nesreća je samo što su dosadni kao obadi, prava napast koja se infantilno voli igrati šibicama, pa su ljudska prava i slobode u stalnoj opasnosti. Hoće li ikad ti likovi biti politički i ljudski sposobni shvatiti samoubilački Bušićev očaj, sažet i u oproštajnim pismima, koji šalje poruku Platonove pećine? Mora li planuti požar zbog maloumne igre šibicama?