Savremena BH proza: MUSTAFA SMAJLOVIĆ

Povezani članci

• ESAD BAJTAL: PARADOKS NEMORALA REHABILITACIJE RATNIH ZLOČINACA
• ‘Bozanić i Barišić me napadaju zbog svojih obveza prema stranci s kojom interesno surađuju’
• Akutna kriza u BiH: Podijeljena odgovornost
• Izborna mizerija
• Gojko Berić: Rusija usred Bosne
• Odlaganje u nedogled

Piše: Vojislav Vujanović

Mustafa Smajlović je majstor kratke priče u onom dijelu svoga opusa u kome on svoje junake uvodi u priču direktno iz života. Njegovi junaci su tzv. mali ljudi, marginalci, sa dna životne ljestvice, najčešće i fizički obilježeni, sitni i žgoljavi ili orijaši, sa niskim pragom inteligencije, često gluhonijemi i beskućnici, nekima se ne zna ni porijeklo, banuli su u život iz nigdine i vezali se za nekoga ko im je pružio ruku dobročinstva. Ali je jasno vidljivo da su to ljudi naših krajeva, mada nisu vezani za određeni ambijent. Stoga se, već na početku, nameće pitanje: na koji je način Mustafa Smajlović pronalazio svoje junake? Sigurno je da mu je u tome posredovalo bavljenje novinarstvom – kretao se bosanskim krajolicima, saznavao priče o ljudima koji nisu bili svođeni na paradigmu svakodnevlja, zapisivao njihova imena, istraživao njihovu sudbinu i potom ih prevodio u junake svojih priča. Zbog toga njegovi junaci nose na sebi insignije autentičnosti, sa svojim vlastitim imenom s kojim smo ga, možda, mogli i mi sresti, mada nam nije bio budan naš senzorni sustav kao što je to bio senzorni sustav Mustafe Smajlovića.

I još više od toga: i svijest Mustafe Smajlovića je bila življa od naše. Njega je živo zaokupljala i ona paradigmatska nit kojom se odvijala sudbina tih ljudi sa životne margine, zaokupljala ga životna energija kojom se održavao na životnoj površini, i proživljavao svoj vijek do onog trenutka kada ga je vrhovna sila pozvala sebi. Ta životna energija se u njegovim junacima transponirala u opsesiju kojoj se njegov junak podavao.

Opsesija je glavno duhovno obilježje gotovo svih njegovih junaka. To je određivalo i njihovu životnu paradigmatiku. Iz nje je izviralo još jedno obilježje Smajlovićevih junaka: gotovo su svi bili izrazito – plemeniti. Njihova se opsesivnost, najčešće, osmišljavala djelom koje je donosilo opće dobro zajednici u kojoj je obitavao. Ako se to nije dešavalo, Mustafa Smajlović je ovijao junaka nečim mističnim koje se očuvavalo u nekom vidu legende. U priči „Kopač bunara“ autor nas upoznaje sa junakom Ajnijom Šahbazovićem. Opsesija mu je bila da u Suhopolju pronađe vodu.. Priča se, inače, razvija na legendnoj paradigmi: Suhopolje nije uvijek bilo bezvodno već je bilo puno izvora. Međutim, i tu počinje legenda: ono je postalo bezvodno kada su se sudarile dvije svadbene povorke i, budući da se nisu htjele ukloniti jedna drugoj, zametnuli su boj u kojem su stradali nevjesta Ajkuna i mladoženja Arslan, voda je presahnula. U Ajnijinom snu pojavio se Nepoznati i Nepozvani, mistični junaci koji se pojavljuju u nekoliko Smajlovićevih priča kao predskazanje i uputili Ajniju da kopa kod dva kamena koji su i predstavljali okamenjene nevjestu i mladoženju. Ajnija je kopao, revnosno, ne osvrćući se na one koji su ga odgovarali. U jednom trenutku čuo je huk, voda je potekla, ispunjavala bunar iz koga Ajnija nije uspio pobjeći, zemlja se obrušila na njega i mještani „nikada nisu pronašli kopača“. Ostala je legenda.

Treba ovdje istaći, kad smo već dotakli legendno u pripovijedanju Mustafe Smajlovića, da postoji izvjesna vremenska distanca između vremena pripovijedanja i samih događaja koje je autor ugrađivao u svoju priču iako smo, na početku, tvrdili da on svoje junake uvodi u priču direktno iz života. Ta distanca, iako naoko neprimijetna, igra bitnu ulogu u pripovijedačkom postupku Smajlovićevu. Ona utječe, vidjećemo to kasnije, na kompozicionu formalizaciju njegove priče.

Da li je tu snagu opsesivnosti svojih junaka Mustafa Smajlović prepoznavao i u samome sebi?

U priči „Pisac u đavoljem kolu“ glavni junak je Hazim Haznadar, pisac koji je govorio da je pisanjem kojim se bavio „đavolji posao“ i, kad god je sjedao za kompjuter, osjećao da je to bio susret sa đavolom, a sadržaj tog susreta su bili „tegoba i draž“ i izjednačavao pisanje sa bolom porodilje. I, dok su drugi pisci, vjerovao je, pisali iz zadovoljstva, on je pisao zato što je – morao. I skončao je za svojim kompjuterom na kome je ostalo zapisano „Od ove bolesti nisam mogao ozdraviti… Pisanje je „đavolji posao“. Nije li priča o piscu Hazimu Haznadaru, autobiografska ispovijest ovog pisca, ispovijest o opsesiji što ju je prepoznavao u svojim junacima ili ono što se iz njegovih junaka useljavalo u njegovo biće?!

Pripovijedanje Mustafe Smajlovića ne odvija se ravnom linijom njegove fabule, ono je mozaično, njegova se imaginacija kreće skokovito, sa osjećanjem mjere koju je u sebi nosio svjetlosni mlaz kojim je osvjetljavao jedan prizor. I kad bi se istrošio prizor u svojoj elementarnosti, gasio se i mlaz, da bi se, potom, potražio novi prizor i u njegovoj imaginaciji se doslućivao novi svjetlosni mlaz. Time je njegovo pripovijedanje oslobađano narativnog sloga, vezanog klasičnim principom odnosa uzroka i posljedice, ravne intonativne niti, intonacija je davala mjeru za trajanje prizora. A jedini ekstrakt intonacije jeste – poetski naboj! Poetski naboj postaje „sadržaj“ prizora. A trajanje prizora je različito, zavisno od snage poetskog naboja. U nekim pričama je sveden samo na jedan slog: „Uh“, negdje na jednu rečenicu. To je ona stvaralačka igra njegove imaginacije koja samu sebe prepoznaje u sopstvenom naboju. I kako je jak svjetlosni mlaz kada svoje opredmećenje nađe u uzviku „Uh“. Kao da bi se priča već tu prekinula u punoj svojoj završnoj kadenci.

Poetsko se oslobađalo iz još jednog pripovijednog sloga njegovog. To je kondenzat onog vremenskog razmaka između trenutka pripovijedanja i vremena samog događanja. Taj poetski kondenzat jeste, zapravo, mjera koliko jedna pripovijedna partitura Mustafe Smajlovića traje. Ona je oslobođena potrebe za epskom širinom! Pripovijedno u njegovoj priči jeste podudarno sa pojmom „poetskog“. Svaka njegova priča jeste poetska partitura koja je, u nekoliko priča dostizala svoju krajnju mjeru. U priči „S ove strane groblja“, pa u priči „U kolu zeleđenih djevojaka“ ili u priči „Put pod vodom“.

Rečenica Mustafe Smajlovića je kratka, ponekad zasnovana na leksici ili sintagmatskim cjelinama preuzetim iz narodnog govora, ponekad se preobražava i u metaforu. U priču je, često, sveden san, kao u priči „San o sofri“.

U nekoliko priča Mustafe Smajlovića uselio sa rat. Jedna se odlikuje krajnjom potresnošću. To je priča „Preobraženje“.

Sarajevo, 6. 11. 2013.

****

Napomena: Priče koje se navode u tekstu objavljene su u knjizi Mustafa Smajlović: Čovjek sa ribljim očima (Sarajevo:Dobra knjiga, 2010.).