„Savršeni nalogodavac za ubistva“

Povezani članci

• Nema vize za Thompsonovu parapolitiku
• Slobodan Dukić: Delije na falusu
• Milorad Pupovac: Josipović me napada jer neću da slavim „Oluju“
• Očenaš za fiskalnu škrabicu
• Bivši komunisti postali su opskurni religijski komesari
• Snežana Čongradin o Borisu Tadiću: PROZAPADNI LIDER VELIKE SRBIJE

Dokazi u slučaju Josipa Perkovića su loši, kaže ekspert za jugoistočnu Evropu Bernd Robionek

Intervju  vodila  Adelheid Wölfl, DerStandard.at
Preveo: Ešref Zaimbegović

STANDARD: U kolikoj mjeri su razjašnjena ubistva UDBE (Uprava državne bezbjednosti) u inostranstvu – posebno u Njemačkoj i Evropi?

Robionek: Vrlo loše. Početkom osamdesetih godina donesena je u Saarbrückenu presuda nakon procesa zbog napada na Franu Goretu. Međutim ovaj napad je imao za “UDBA” ubistva netipičan “potpis”. Radilo se o pravom jurišu na Goretin stan. Dakle i za počinioce opasan postupak umjesto inače uobičajene zasjede. Jedan škotski sud osudio je 1988. Vinka Sindičića zbog pokušaja ubistva Nikole Stedula. Ovaj slučaj bi trebao važiti kao razjašnjen ali Stedul je preživio tako da bih ja rekao da dosada ni jedno ubistvo na hrvatskim egzilantima nije potpuno razjašnjeno. I poslije procesa u Münchenu ostaju još otvorena pitanja.

STANDARD: Ima li sličnih procesa kao onaj protiv Krunoslava P. 2008. u Münchenu?

Robionek: Koliko ja znam nema. Ali protiv Josipa Perkovića i drugih nekadašnjih saradnika jugoslavenske tajne službe vodi se istraga.

STANDARD: Koliko ubistava ukupno se može staviti na teret UDBI?

Robionek: Na to se ne može odgovoriti jednoznačno. Lista koju je započeo Hans-Peter Rullmann i koju su egzilantski krugovi dopunjavali sadrži 69 hrvatska egzilanta koji su u periodu od 1946. do 1989. umrli nasilnom smrću. Međutim mora se biti oprezan. Naprimjer Branimir Jelić je umro 1972. prirodnom smrču ali je i on naveden jer su ga njegovi slijedbenici stilizirali u mučenika. Također nisu svi ubijeni hrvatski egzilanti žrtve UDBE. Morao bi se pojedinačno ispitati svaki slučaj.

STANDARD: Jesu li ta ubistva bila vršena prije svega na hrvatskim egzilantima koji su se borili za nezavisnu Hrvatsku? Koliko agenata UDBE je operiralo u Evropi izvan Jugoslavije?

Robionek: Da, Hrvati su bili daleko najviše pogođena grupacija. Međutim, dogodio se i cijeli niz misterioznih ubistava srpskih i albanskoh egzilanata. Državna nezavisnost njihove zemlje bila je najmanji zajednički imenitelj ovih, vrlo često, rivalizirajućih grupa. Što se tiče broja agenata mogu samo reći da su jugoslavenska predstavništva u inostranstvu služila kao punktovi i da je i personal tamo, vrlo često u paralelnim strukturama, radio za tajne službe.

STANDARD: Jesu li moguća istraživanja na ovu temu?

Robionek: U principu jesu.

STANDARD: Kakav je pristup arhivima bivše Jugoslavije? Ima li saznanja o ubistvima UDBE u Austriji (mimo slučaja Crnogorec i Martinović)?

Robionek: Brizantni materijali su još uvijek nedostupni. Slično je i u Njemačkoj. Tajne službe nerado dopuštaju da im se i naknadno gleda u karte.

STANDARD: Jesu li se ubistva po nalogu UDBE mogla upoređivati sa ubistvima po nalogu drugih tajnih službi (naprimjer bugarske tajne službe) ili najviše ubistava po nalogu  u Evropi, Australiji, Kanadi i Argentini ide na račun UDBE?

Robionek: Napadi na emigrante iz drugih zemalja npr. Bandera, odvijali su se po sličnoj šemi.

STANDARD: Je li UDBA u tom smislu izvršila posebno mnogo ubistava?

Robionek: UDBA (dakle Služba državne sigurnosti – SDS odnosno Služba državne bezbjednosti – SDB) zauzima nesporno vodeću poziciju.

STANDARD: Radi li se o unajmljenim ubicama?

Robionek: Od toga treba polaziti.

STANDARD: Je li pored zvanične tajne službe postojala i nezvanična tajna služba?

Robionek: Jugoslavija je na ovom sektoru imala u osnovi istu strukturu kao i druge zemlje: unutrašnju, vanjsku i vojnu obavještajnu službu. Ove strukture su se multiplicirale kroz federalizam. Svaka republika, pa čak i svaki okrug imali su svoje organe za unutrašnju sigurnost koji su bili nadležni za emigrante koji su poticali sa toga područja. Na ovom decentralizovanom nivou bilo je dovoljno prostora za neregularne akcije.

STANDARD: Jeli se poslije hrvatskog proljeća aktivnost UDBE u inostranstvu posebno pojačala?

Robionek: Po Titovom nalogu se saradnja sigurnosnih organa (unutrašnje, spoljne i vojne službe) posebno pojačala nakon upada 19 ekstremističkih gerilskih boraca u Bosnu u junu 1972. I saradnja sigurnosnih organa Njemačke i Jugoslavije tada je bila značajno intenzivirana.

STANDARD: Smatrate li da će doći do daljih izručenja Hrvata i Slovenaca i kroz približavanje EU i Srba, Makedonaca, Crnogoraca koji će biti osumnjičeni da su u vezi sa ubistvima UDBE?

Robionek: Jedna obrada, bilo pravna ili naučna, bila bi dobrodošla ali bi se morala oslanjati na nešto više nego subjektivno obojene izjave nekadašnjih učesnika. Potreban je čvrst materijal.

STANDARD: Je li teško političke funkcionere ili visoke predstavnike tajnih službi kao Perkovića napraviti pravno odgovornim za ova ubistva?

Robionek: Uopšte još nije razjašnjeno da li je Perković bio odgovoran za ubistvo Đurekovića. Zbog njegove tadašnje pozicije sumnja je međutim osnovana. Dokazno stanje je vrlo loše pošto je operacija ubistva očigledno izvedena neformalnim putevima a mnogi svjedoci su već mrtvi. Perković ima u Hrvatskoj bonus pošto je 1991. kao važan čovjek tajnih službi ostao na strani Zagreba.

STANDARD: Ima li u drugim zemljama pokušaja da se razjasne ubistva UDBE, naprimjer u Italiji ili Francuskoj?

Robionek: Koliko ja znam nema. Nakon što su tadašnje istrage generalno, bez konačnih rezultata, zaključene, nije se pojavilo ništa novo. Jugoslavenska država bila je savršen nalogodavac za ubistva u inostranstvu jer je raspolagala sa odgovarajućom infrastrukturom. Imala je visoki ugled u cijelom svijetu i njeni pasoši su bili vjerovatno najbolji dokumenti sa kojima su se prelazile granice. Jugoslavenski uredi mogli su profesionalnim ubicama po želji izdavati dokumente a njihova državna teritorija je bila konforni prostor za povlačenje. U želji da održavaju sa Jugoslavijom prijateljske odnose organi zemalja gdje su se ta ubistva desila prihvatali su zvanično objašnjenje jugoslavenske strane da se opet radi o “obračunu između zavađenih emigrantskih grupa”.

STANDARD: Prema presudi minhenskog suda sam Tito je sve do svoje smrti izdavao naloge za likvidaciju. Da li je to tačno? Može li se konačno samo sam Tito načiniti odgovornim za ta naređenja? Ili je on ta naređenja samo “odobrio” a drugi su odgovorni da je do toga uopšte došlo?

Robionek: Ja sumnjam da je Tito uopšte bio u dodiru sa organizacijom ubistava hrvatskih egzilanata. Bilo kakav dokaz do danas ne postoji. Možda se nekim bivšim egzilantima neće dopasti ali njihova uloga je često bila tako periferna da se glava države o tome nije morala bliže upoznavati. Izuzetak mogu možda biti izrazito militantne  žrtve kao Josip Senić i Stipe Sevo, obijica članovi naoružane antijugoslavenske podzemne organizacije  ili trojica mrtvih pripadnika neo ustaške organizacije “Ujedinjeni Hrvati Njemačke” nađenih u oktobru 1968. u Münchenu. Ovi ekstremno nacionalistički aktivisti bili su potencijalno opasni. Tito je možda dao principijelnu saglasnost ali pojedine naloge nije davao. Njegovi specijalisti mogli su situaciju efikasno procjenjivati a on nije morao uprljati ruke.