Šejtanski šegrti smrti

Povezani članci

• Turci i partizani pred Splitom
• Aleksandar Hemon poručio domaćim liderima: Ako ne popišu dijasporu, popis proglasite nevažećim
• Šjora File poliglota?
• Heni Erceg: Ubijanje knjige
• Esad Bajtal: Nacionalistička apologija zločina
• Višak gostiju ili manjak pameti

ISIL nikada neće pobijediti, ne zato što bi eventualno civilizacijsku „religijsku“ bitku dobilo kršćanstvo, nego zbog toga što je ISIL fašistički pokret i što postoji, barem,   opći svjetski konsenzus  da svaki oblik fašizma prijeti opstanku civilizacije. Niko nije za nestanak civilizacije pa makar ona egzistirala i naglavačke, kao  u sadašnjim odnosima u svijetu, gdje se borba za materijalnu moć i  prevlast u svijetu pervertira u „rat religija“.

Piše: Ismet Muratspahić

U svijetu ima podosta i onih koji su za trenutni smak svijeta. Oni su u velikoj manjini, ali njihova preglasnost i nadjačavanje svakog razuma i njegovog ušutkivanja, kao i uvijek u velikim ideološkim i ekonomskim krizama, stvara privid da su većina, jer su bombe mnogo glasnije od svakog razumnog traženja rješenja.Na čelu pristalica i zagovornika ovih sukoba su oni koji jedva čekaju da proglase opći „svjetski sukob  civilizacija“. Na sreću većeg dijela miroljubivog svijeta i oni će izgubiti svoju idejnu bitku, jer već puno vjekova čovjek ne živi samo religijski, jedan od mogućih identiteta.

ISIL neće biti pobijeđen ni zato što su se najmoćniji u svijetu dogovorili kroz tijelo UN, Savjet bezbjednosti, gdje se Rezolucijom „traži od svih država da u skladu s međunarodnim zakonima, a posebno s poveljom UN-a, poduzmu sve potrebne mjere na teritoriju u Iraku i Siriji koji kontrolira IS”, niti će biti ušutkan i smiren bombama i najmoćnijih država. Ideje se ne ubijaju bombama, nego boljim idejama. ISIL će biti pobijeđen zato što je to kancerogeno tkivo i izraslina na  tijelu arapskog svijeta, koje prijeti da poništi jednu nesporno veliku kulturu, koja  je kroz najraniju povijest bila nosilac onih ideja i htijenja koje prepoznajemo u svijetu kao dio progresivnog i pozitivnog i kao nesebičan doprinos kulturi života a ne smrti, kulturi saradnje a ne sukoba u svijetu. Najgore čime se pokušalo odgovoriti na pojavu jednog fašističkog pokreta je primjena istog metoda i istih mjera kojima se koristi i ovaj pokret, pokušaj diskriminacije arapskog svijeta, Bliskog i Srednjeg istoka. Potraga za rješenjem u ogradama i bodljikavim žicama je ista ideja samo nešto drugačije izvedbe od isilovske. Uočljivo je to kod mnogih evropskih vođa, koji su odmah prihvatili isilovsku osnovnu  ideju o nemogućnosti života različitosti. Kada bi takva ideja bila tačna odavno nebi bilo ni svijeta ni života na ovoj planeti.

Evropa je u svome okrilju, samo pola vijeka nakon holokausta nad Jevrejima i nacističkog divljanja nad ostalima narodima Evrope i svijeta, mirno posmatrala četverogodišnje pokolje nad jednim malim narodom Bošnjacima, koji nosi i jedan od identiteta – muslimanski. Taj narod nije bio nikakva prijetnja ni Evropi ni njenim dostignutim kulturnim vrijednostima, već suprotno, sastavni dio evropske kulture. Osnovno je pitanje zašto se to dozvolilo. Zašto se nije reagovalo na sprečavanju tih pokolja i novovjekovnih logora? Zašto se pristajalo na fašističke ideje da su Srbija i Hrvatska predziđe odbrane kršćanskih vrijednosti, kojima se tada razmahivalo? Kome je trebalo potpirivanje radikalizma u  društvima koja pored drugih imaju i muslimanski identitet? Kome je trebala laž da se Evropa brani od bosanskih muslimana? Zašto se htjelo podvaliti da je u BiH vođen građanski i vjerski rat? Mnogo je još takvih pitanja na koja se očekuje iskreniji odgovor, da bi se potpuno razumjeli događaji koji nose obilježje posljedice licemjernosti svijeta velikih.

Već smo se uveliko naslušali i razumnih i nerazumnih  analiza  o kapitalizmu i njegovom najnovijem neokolonijalizmu, kao njegovom pravom licu egzistencije i samoreprodukcije. U svakoj priči o odnosu neokolonijalizma prema eksploatiranom svijetu koji na svojim državnim teritorijama ima prirodna bogatstva, koje ekonomski jači   žele u bescijenje, zaključak je tačan i logičan da je to nepravedno i da samo produbljuje jaz između bogatih i siromašnih u svijetu i da se u suštini svodi na vladare i podređene u svijetu. Ali ono što nismo čuli, kako taj neodrživi  trend prevazići. Malo ko se usuđuje govoriti o načinima promjene tog  puta. Isilovski krvavi teroriziram je najgori od svih mogućih odgovora na eksploatatorski neokolonijalizam i najgore mišljenje – da se terorom mogu promijeniti odnosi.  Strah nikad nije prijateljski sa razumom, jer je on njegovo odsustvo i nagonsko poništenje. Pojedinac je potpuno nemoćan da bilo šta učini gdje vlada ideja prisile i straha, jer je tu svako, a pogotovo odstupajiuće mišljenje sankcionisano, a kod ISILa gubitkom života. U kapitalizmu čovjek može reći sve, ali ne može promijeniti ništa.   Sloboda pojedinca povećana je i pomaknuta samo za stepen verbalne nekažnjivosti. U postignuću sloboda malo šta je u svijetu ostvareno od  zamisli francuskog prosvjetiteljstva 18. vijeka, na šta upozoravaju i teroristički svirepi pokolji u Parizu i na drugim mjestima s početka 20. vijeka, kao i sve noviji oblici totalitarizma na svim meridijanima. Istorijsko iskustvo totalitarnih režima je  teško i upozoravajuće da bi se i dalje izbjegavao drugačiji svjetski dijalog, mimo konsenzusa i deklaracija najmoćnijih, da bi se iskrenije pristupilo problemima koje je proizveo globalni kapitalizam.

O ovome je dosta pisano i uvijek s naglaskom na odgovornost Zapada  za terorizam koji se izrodio u takvim svjetskim okolnostima. Od odgovornosti je skoro potpuno amnestiran arapski svijet. Od kako je prošlog vijeka izašao ispod kolonijalnog jarma, njegovo lutanje i nesnalaženje je sve očitije. Osnovne dileme su bile – sekularizam ili teokratija, apsolutizam vladara ili demokratija, zapadnjački modernizam ili islamski tradicionalizam, socijalizam ili kapitalizam, samostalnost ili dobrovoljni savez sa kapitalizmom, koji će se potom optuživati. Evropi se divilo zbog tehnološkog napretka i u isto vrijeme zamjeralo zbog težnji za imperijalizmom. Težnje za usklađivanjem tradicionalizma, moderniteta i tehnološkog napretka obilježio je niz značajnih reformista od Afganija, Muhameda Abduhu u Egiptu do Ikbala u Pakistanu. Posebno se Muhamed Ikbal smatra čovjekom koji je želio razumijevanje Istoka i Zapada. Uprkos reformistima arapski svijet je još uvijek na razmeđu traženja sebe. Mnogi režimi pod uticajem Islama vratili su u  sedmi vijek u traganju za fundamentalnim vrijednostima uređenja zajednice, pri čemu je otvoren rat modernizmu, a interpretacija duhovnih vrijednosti svedena isključivo na religiju i svaka misao zatvorena u krug okoštale dogme i njenog prvog tumačenja.

S Arapima i Islamom niti počinje niti završava pitanje o uređenju države i društvene zajednice. Mongi politeistički narodi prije Arapa su uređenje zajednice dovodili u vezu sa bogovima u koje su vjerovali od plemenskih zajednica, grčkog polisa do srednjovjekovne “božanske države”. Svima je zajedničko što se politički zakoni dovode u vezu sa božanskim. Ni do danas nije potpuno odvojeno sekularno od sakralnog, na način kako je zamišljeno u Parizu prije nepuna dva ipo vijeka. Iskustvo evropskih srednjovjekovnih država na teokratskim osnovama je bremenito zločinima i progonima   krivovjernih.

Od kraja 20. stoljeća desili su se dramatični događaji čiji se akteri pozivaju na Islam. Politika se toliko ispreplela s religijom da  počesto čini jedinstvo. Članovi sekularnih partija u pojedinim arapskim zemljama izloženi su prijetnjama smrću. Od terorizma nije imun ni Jordan, Liban, a svakodnevna je pojava u Iraku, Afganistanu, Libiji, Pakistanu. Od terorističke ruke poginuli su na okrutan način na hiljade nevinih ljudi, najprije u njihovim državama, u džamijama, crkvama, hoteloma, ustanovama, avionima i drugim sredstvima prevoza, na ulicama, a zatim i po cijelom svijetu. Vojska majstora i šegrta zla i smrti su mahom osobe jedva prešle prag punoljetnosti, slijepi i poslušni fanatici svojih vođa, koji su umislili da su u neposrednom kontaktu s Bogom i koji imaju pravo na svoju žrtvu i tuđi život. Za svoje samoubistvo odmah “zaslužuju” džennet. U zločinima  se služe prisilom i širenjem straha. Oni su produkt totalitarnog mišljenja, pri čemu oni “misle” tek glavom vođe ili zajednice. Pojedinac je potpuno izgubljen i vrijedi samo kao fanatični poslušnik zajednice. Pri činjenju zla pozivaju se na povratak u sedmi vijek i navodno  fundamentalno prakticiranje  vjere. Smrt jednako siju u svojim sredinama, nad svim neistomišljenicima a potom prenose i na ostali svijet. Zlo je nadraslo mogućnost da ga sami Arapi riješe u čijem okrilju je nastalo. Ako im svijet pomogne na iskren način bez uslovljavanja bit će ga moguće zajednički pobijediti. Šegrti zla dali su povoda da krila dobiju svi njima slični po svijetu i da s radošću prihvate izazov sukoba. Cijenu životima će plaćati nevini ljudi koji se ne uklapaju u njihove podjele. Ostaje otvorenim pitanje je li to uistinu tri najveće monoteističke religije žive nesnošljivost ili su i same  instrumentalizirane za druge ciljeve. Je li ovladala svijetom ideja povratka “vladavini teokratske države”, platonovskog tipa? Je li krvava stvarnost i simbolika udara na Pariz htijenje da se pokaže kako je, među brojnim dobrim idejama, neuspjela sekularna država? Je li Evropa i svijet nisu shvatili značaj tih ideja ili ih nisu znali provesti u djelo? Kada se spominje “teokratska država”, simptomatično je iz izjave pape Franje o terorizmu, kako je Treći svjetski rat počeo u dijelovima i kako je vrijeme da čovječanstvo pusti suze. Umjesto suza bolje bi bilo da se čovječanstvo urazumi i da se odrekne svakog budućeg rata, sile i gomilanja oružja. Nakon eventualne upotrebe postojećeg arsenala oružja u svijetu neće biti mjesta ni za suze niti nečiju radost.