Senja Perunović: Ne podmećite narodu

Izdvajamo

• Tome, kakva je ustaška ideologija koja stvara koncentracione logore i potiče takve zločine, i kakav je bio režim uspostavljen na toj ideologiji u Hrvatskoj 1940-tih od strane ustaša, ministar očito ne posvećuje naročitu pažnju. Ono što jest predmet isticanja u njegovim radovima, slika je iz proustaškog okvira: hipoteka je nepravedno natovarena na jadne ustaške krvnike. I to je viđenje koje karakterizira osobu koja ovog momenta obnaša funkciju ministra RH.

Povezani članci

• Prvi mart: Istrage napada na povratnike moraju nadzirati državne sigurnosne agencije
• Bilježnica Robija K.: Problem kulture
• Totalno smo razočarali i igrom i rezultatom, sram nas je
• Duhovi Karađorđeva 23 godine poslije: Kako su Tuđman i Milošević spremali podjelu BiH
• MLADI – AKTIVNI SUDIONICI U KREIRANJU BOLJEG DRUŠTVA
• Predrag Lucić ima tonski zapis sa zatvorene projekcije u Svetom Sinodu Srpske pravoslavne crkve gde se gledao snimak vladike Kačavende

Printskrin: RTVTK, portalnovosti.com

Zašto je aktualnom ministru kulture i sličnim desničarima toliko stalo da se ustaštvo i zločini ustaša pripišu hrvatskom narodu? Zlatko Hasanbegović nije postavljen za ministra kulture usprkos, nego upravo zbog takve njegove ideološke orijentacije. I to je za plakati.

Piše: Senja Perunović

Ma, tko je taj HDZ koji nam je izašao na nos kad god se dočepao vlasti?  Ukratko, ovo:  oni ki je  ‘izbore izgubio i u vlast se uguzio zahvaljući grupici probisvijeta iz Mosta’ (kako ga lijepo definira Heni Erceg).

Pitamo dalje.  Ma, otkud tim uguznjacima, i da jesu nečem, a nisu, osim za crnilo svijetu, otkud njima pravo da zemlji otmu narod?  Otkud im pravo da svojom fiks idejom o HDZ-u kao istoznačnici za hrvatski narod totalitiziraju društvo ukalupljujći ga po svom kalupu i proustaškom kroju?

Za Tomislava Karamarka, njihova prvaka, nije problem oholo proklamirati da “oni koji pričaju protiv HDZ-a, pričaju protiv vlastitog naroda“.  I mi bi trebali progutati tu budalaštinu?

Kada se Predag Lucić pita  Je li HDZ uvreda za narod? on aludira na drskost HDZ-a da sebe predstavlja esencijom hrvatskog naroda. ‘Karamarko stavlja znak jednakosti između HDZ-a i naroda, sotonizirajući svakoga tko u njegovoj stranci od 220 tisuća članova ne prepoznaje čitavo hrvatsko pučanstvo’, kaže Lucić.

Isti taj prvak Karamarko, pozamašni uteg svojoj stranci (predsjednik je HDZ-a), i preteški uteg na rukama, nogama i mišljenju građana Hrvatske (prvi je potpredsjednik Vlade RH), promiče demokraciju za vola ubiti kada, bez imalo zazora, najavljuje da „kad mi“ [HDZ] dođemo na vlast “svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne“, te će se “morat poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, Domovinski rat, naši branitelji i poginuli i politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška“.     Ta volovska varijanta demokracije ovih dana našla je svoju reflektiranu sliku u predsjedničinom pismu Miloradu Pupovcu. Sa sadržajem pisma javnost se upoznala prije desetak dana i pročitala ga kao Manifest straha i terora  (Ivica Đikic, Novosti)  tj. skroz naskroz.  Bilo bi zabavno, da nije zabrinjavajuće, što je ovakav razvoj politike predvidio, u milimetar, Viktor Ivančić u januaru 2015. Bilo bi zabavno, naime, kao manifestacija autorove izvanredne kvalitete mišljenja, da nije zabrinjavajuće s obzirom da je sadržaj njegovog uvida sada sama stvarnost. Prije godinu dana, kada je nakon Ive Josipovića na mjesto predsejdnice RH izabrana Kolinda Grabar-Kitarović, V. Ivančić je naglasio razliku između bivšeg pred. i nove pred. i ukazao na ono što dolazi: ‘Promjena će se, u tom smislu, dogoditi jedino utoliko što će na Pantovčak umjesto prijetvornosti useliti prijetnja. Postoji, naime, opravdana bojazan da će Kolinda Grabar Kitarović na mjestu predsjednice Republike Hrvatske, u nedostatku izvršnih ovlasti, obnašati dužnost Tomislava Karamarka.’  Tekst nosi naslov Kolinda Grabar Karamarković. 

Ne iznenađuje što je danas u igri i ishabano desničarsko poistovjećivanje ustaša i Hrvata.  To zaslužuje posebno pažnju.

U svom nedavnom kobeljanju, kako bi se izvadio iz proustaških govana, aktualni ministar kulture, HDZ-ova prva liga, Zlatko Hasanbegović, poslužio se standardnom tehnikom podmetanja kukavičjeg jaja narodu – povezao je Hrvate sa ustašama na način koji ne ostavlja sumnju da je to „jedno te isto“.

Detaljnije razobličavanje te gluposti slijedi, a sada, riječi minstra kult: „Nikada nisam ni na koji način bio apologet bilo kojega zločinačkoga režima, bez obzira na to bio to ustaški režim ili komunistički režim. Dapače, u svojim javnim nastupima i radovima jasno sam isticao da su ustaški zločini opterećeni ne samo hipotekom poraza već da predstavljaju najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskoga naroda, čija sjena i zloduh do danas stoji nad hrvatskim narodom. Protivnik sam svakog totalitarizma“. 

O hrvatski narode, gdje te „protivnik svakog totalitarizma“ neće sve smjestiti!  Teškim lancima te zakiva za svoju ideju ustaštva tako da nikada nečeš moći tu vezu raskinuti.  Ali, malo ste se prevarili, ministre.

Narod je, u osnovi, slobodan od takvog besmisla. Zar Vama i Vašim istomišljenicima nije dolazila na um barem mala slutnja da će biti jasno razlučeno da zločini ustaša ne mogu biti nikakvo posrnuće naroda? Zar vam nije dolazila mala slutnja da će biti jasno da ustaški zloduh stoji u proustaškim snagma i glavama, a ne u narodu kao takvom, i da se tvrdnja da su ustaški zločini „sjena i zloduh [koji] još do danas stoji nad hrvatskim narodom“ može trenutačno podvaliti narodu kao kukavičje jaje, ali ne i braniti, i zato ne i održati na dugi rok?

Zašto je aktualnom ministru kulture i sličnim desničarima toliko stalo da se ustaštvo i zločini ustaša pripišu hrvatskom narodu?  Računaju, ako ustaški zloduh povežu sa narodom, onda ustaštvo ne može biti strogo osuđeno, nego, nadaju se, presuda može biti čak i oslobađajuća. U svakom slučaju, sramota se prebacjuje na cijeli narod, a onda se o ustaštvu ne može misliti previše loše, misle oni, potpuno krivo.

Njihov se primarni cilj sastoji u postizanju rehabilitacije ustaštva.  U njihovoj interpretaciji gdje su ustaše isto što i bit hrvatskog naroda, rehabilitacija ustaša vodit će tomu da će sa Hrvata biti skinuta povijesna ljaga. Ovdje treba zastati i uzeti zraka. Povijesna ljaga na Hrvatima? Koje li gluposti! Ovakva tvrdnja nije ništa drugo do podmetanje smrdljivog fašističkog jajeta narodu. Odakle im ta tvrdnja? Stvar je, naravno, u izčašenoj logici proustaša: ustaše su Hrvati odani ustaštvu i Hrvatskoj, dakle, ne mogu se odvajati ustaše od Hrvata, dakle, zločini nas ustaša, zločini su Hrvata. Molim? Neće biti. Svoju ljagu ustaše bi da prebace na narod. No pasaran!

Ima li, osim aktualnog ministra kult., Zlatka Hasanbegovića i njemu sličnih proustaša, još  ljubitelja teze Hrvati = ustaše?  Ima. Ovakvi „protivnici svakog totalitarizma“ kao što je aktualni ministar kulture, bliski su istim takvim „protivnicima svakog totalitarizma“ koji su rehabilitirali četnike, rade na rehabilitaciji Nedića i ljotićevaca i mihajlovića, slave četničku ideologiju.  Naime, ovi „antitotalitaristički“ orijentirani četnici i pročetnici zahvaljuju na tezi o ustaštvu Hrvata, vole je jako, i također je često ponavljaju kao i proustaški antitotalitaristi Hasanbegovićevog kova, jedino, za svoje ciljeve, naravno.  Baš im dobro dođe, a ni falš logika te nakaradne teze nimalo im ne smeta. Kažu, zločine su počinili ustaše, ustaše su Hrvati, znači, hajdmo mrziti Hrvate. S obzirom da su Hrvati narod (a ne neka ideološka organizacija i formacija), oni su dovijeka, dakle, moramo ih mrziti i mrzit ćemo ih kao takve, dovijeka. Eto, tako se održava mržnja. Tako se održava mržnja između naroda a skida krivica sa zločinaca-fašista.

Dozvolite mi još jedan pogled iz malo drugačijeg ugla na jednostavno a bitno razlikovanje između naroda Hrvatske i ustaša.

Pođimo od osnovnog.

Tko živi u Hrvatskoj?  Narod Hrvatske, po nacionalosti pretežno Hrvati.

Tko su ustaše? Grupa fašista. Grupa. FAŠISTI. Grupa, ne narod. Grupa nekih ekstremista koji su, eto, po nacionalnosti bili Hrvati (čudnog mi čuda), za vrijeme II. svjetskog rata uspostavili režim kolaboracionistički sa tada nacističkom Njemačkom i brutalno ‘fašizirali’ po Hrvatskoj (ovo je već nešto nad čim se treba zamisliti).  I to je sva veza između ustaša i Hrvatske/ Hrvata: nacionalost ekstremista i teritorij njihovog terora.

Po svemu drugom, po svojim aktima zločina i rasističkoj idiologiji, ustaše su negacija onog što je hrvatski narod,  onog što je čovječanstvo, oni su negacija humanosti. Zato ni njihova tobožnja briga za hrvatski narod nije ništa drugo do prazna ispraznost ničega; magla u kojoj su se sami izgubili. Negacija humanosti i fašizam ne mogu biti briga, oni su samo zlo; zlo samo.

Ustaštvo se skriva u raznoraznim oblicima minimaliziranja i potiranja antifašizma

Vratimo se izjavi kojoj se aktualni ministar kulture podvrgao kao nemiloj operaciji u jeku kritike njegovog dokazano proustaškog djela. I s kojom je, nada se on, uspješno podvalio narodu Hrvatske; uspio je reći što je trebao (ah, ta javnost), a da nije napustio ideju (o njemu milim ustašama).

Razmotrimo detaljnije kakvu nam misao ministar nudi sada, kada javnost očekuje od njega nešto bez natruha ustaštva?  Vidljivo je da je pokušao dati izjavu koja će zvučati kako treba.  Ali, osim što je prozirna motivacija njegove izjave (pritisak javnosti i dokaza o proustaštvu), vrlo je tanka i njena uvjerljivost, toliko tanka da se uz, malo više pažnje posvećene njenom sadržaju, poptuno gubi.

Dio izjave o tome da nije bio apologet „bilo kojega zločinačkoga režima, bez obzira na to bio to ustaški režim ili komunistički režim“, trebao bi da ga garantirano izvuče iz govana, misli ministar. Ali što je tu, stvarno?  Pomješao je (u pomodnom stilu koji, sa radošču i potpunim nerazumijevanjem, nosi i predsjednica) u istu verbalnu smjesu ustaški i komunisitčki režim. Pomodno ali netočno, užasno netočno.  U prvom redu, zato jer su među njima fundamentalne, tipa dan i noć, ideološke/svjetonazorske razlike. Osim toga, u ministrovoj izjavi nije jasno na koji komunistički režim misli, a zbrku čini činjenica da bi mnogi s pravom mogli ustvrditi da komunizam do sada u povijesti nije ni postojao.

Ali ne samo to, u ministrovoj izjavi stvar je mnogo prizemnija od bilo kakvog doticanja teorijskih pitanja. Nakon politikantskog izjednačavnja ustaškog i komuističkog režima i tvrdnje da nije bio apologet nekog zločinačkoga režima, on svoju  izjavu nastavlja sa „dapače“, i hvata se svoje omiljene ali opasne hipoteke. Ta „dapače rečenica“ direktno negira ono što ministar izjavljuje u prethodnoj rečenici, tj. ono što  je ministar želio prenijeti javnosti, a potvrđuje upravo ono za što ga javnost i proziva.

Ministar kaže da su ustaški zločini ono na što je usmjeren u svom radu. Ali na koji način? Važno mu je, kaže, isticanje hipoteke koja opterećuje te zločine. Očito, sa gorčinom i uzdahom se nosi sa porazom ustaša  jer, problem za ministra nije ustaštvo i zločini, nego to što su ustaše poražene te se zato, u njegovoj vizuri, zločini vide u ružnom svjetlu i moraju nositi povijesnu hipoteku.  Tome, kakva je ustaška ideologija koja stvara koncentracione logore i potiče takve zločine, i kakav je bio režim uspostavljen na toj ideologiji u Hrvatskoj 1940-tih od strane ustaša, ministar očito ne posvećuje naročitu pažnju. Ono što jest predmet isticanja u njegovim radovima, slika je iz proustaškog okvira: hipoteka je nepravedno natovarena na jadne ustaške krvnike.  I to je viđenje koje karakterizira osobu koja ovog momenta obnaša funkciju ministra RH.

Iako puna natruha koje je trebala izbjeći, ministru njegova “vješta“ izjava, ipak, nije donijela mir.  Istina, u nju je upleo i svoju voljenu „hipoteku”, ali nije mogao izbjeći da nešto negativnog tona ne usmjeri prema ustaštvu, i to mu ne dozvoljava da mirno spava. Ta nije on ustašofil od jučer; morao je pod hitno natrag svojima. Morao je žurno pokazati neprekinutu lojalnost, da, usprkos svojoj izjavi, on stoji u istim redovima sa svojim istomišljenicima, i vjeran je ideji ustaštva.  Iskoristio je u potpunosti priliku prije dva dana u Pakracu. Tamo je, naime, i opet, potvrdio svoje negiranje vrijednosti antifastistike borbe i pobjede iz 1945.  Za njega je „jedina istinska pobjeda u 20.st, u kojem se prepoznaje cijeli hrvatski narod, pobjeda u Domovinskom ratu“.  Prevarili su se oni koji su očekivali nešto poput misli sadržane u naslovu Večernjakovog članka, Hasanbegović se napokon izjasnio: Ogradio se od ustaša.  A, ne, ustaše su tu, skrivene u raznoraznim oblicima minimaliziranja i potiranja antifašizma, a aktualni ministar je u tome uzor dosljednosti.

Zlatko Hasanbegović nije postavljen za ministra kulture usprkos, nego upravo zbog takve njegove ideološke orijentacije. I to je za plakati.

Prije svoje mutne izjave, prividnog osuđivanja ustaštva, ministar je bio u panici. Govorio je o kritici javnosti kao ludilu, javnom progonu i podvali, i izrekao cijeli niz laži kako bi se izvukao i ostao na poziciji ministra kulture. Stvar je u tome da bi to, ako bi se izvukao, bilo ustoličenje ustaštva na državnom nivou.

Gdje je tu javnost?

Nadu daje to što, uza svu grmljavinu i prijetnje HDZ-ovskih snaga, uz predsjedničinu asistenciju, jasne  su i glasne reakcije kritičkog mišljenja, protesta. „Danas su ta reagiranja trenutna i snažna, a za naše prilike i dosta masovna. Zaredale su peticije i protestna istupanja iz kulturnih udruga, performansi, prvi masovni ulični protesti… Sve to u prvom mjesecu nove vlasti, iz koje je već otfikaren i prvi ministar, bez obzira na to što je bio podbočen dijelovima snažne braniteljske populacije.“ (Marinko Čulić, Novosti).  Spomenimo akciju Kulturnjaka, koji su pred banskim dvorima zahtjevali smjenu Hasanbegovića i na svojoj web stranici sakupili potpise nekoliko hiljade kulturnih radnika koji žele to isto, sa porukom: ‘smatramo da Zlatko Hasanbegović ne može i ne smije biti ministar kulture i tražimo od predsjednika Vlade Republike Hrvatske, Tihomira Oreškovića, da poduzme odgovarajuće korake’.

Da li je lako biti na strani kritičara vlasti i zahtjevati da se, u interesu društva, vlast mora podvrći analizi i korigirati tamo gdje se korekcija pokaže nužnom?  Nije lako (Manifest straha i terora), naročito ne „danas i ovdje“.  I to je ono što se pokazuje apsolutno nužnim da se mijenja, odmah.

I u tu svrhu Hasanbegović treba otići sa mjesta ministra. Jedna od prvih mjera koje je predložio od kada je u januaru ove godine postavljen za ministra kulture bila je usmjerana na gušenje neprofitinih medija, dakako.