Senja Perunović: ZA SVOBODO. ZA KRUH. – Za 25. maj

Izdvajamo

• Jedan laki pogled unaokolo otkrit će gladan i jadan narod koji progovara
• doista, ne toliko pjesmom ili pjesnički lapidarno, više kroz bolesti, stress i prelomljene duše. A gospoda? Gospoda se zabavljaju. Najviše otimačinom u sistemu koji prigodno nazivaju demokracijom.

Povezani članci

• Vatikan, pranje novca i crkveni financijski promašaji
• Ukleti neimar i porez na šund
• Ruska konjica
• KAD PREDSJEDNICA I NJEZINI LJUDI MARŠIRAJU NA BOSNU
• Moralno zagađenje okoliša
• Heni Erceg: Izbori između istih

Foto: Flickr

Post-jugoslavenska društva, koja su u svojim školama preskočila lekcije o humanosti, imaju štošta naučiti npr. o principu općeg dobra. Retorika kojom ga zaobilaze, a čime s bezobraznom lakoćom zanemaruju postojeću bijedu i grdne društvene nejednakosti, sadrži, s njihove strane vrhunaravno uzdignuta ali reducirana ljudska prava, skrivajući činjenicu da ta prava i individualne slobode ne mogu uistinu postojati dok god postoji siromaštvo i društvena nejednakost.

Ovom crnilu današnjice uz nos, glupavo nemaštovitom Lajbahu (kasnom, za razliku od ranog) nasuport*, masovnoj povučenosti u rupe usprkos, bezrazumnom lametiranju intelektualaca tipa prof. Lompar protiveći se**, i zanemarujući uskoću transparentskih izjava, na nekadašnji Dan mladosti, želim, baš želim, reći: živio Tito!

‘Istina je neoboriva. Pakost može da je napadne, neznanje može da joj se ruga, ali na kraju, ona uvijek ostaje prisutna.’ (Ove smo Churchillove riječi čitali nedavno u članku Roberta Leonarda Ropea.)

Zato što je istina neoboriva, i za inat Lajbahu, Tito će i dalje nonšalantno zauzimati mjesto simbola humanijeg društva.  O zločincu i diktatoru trabunjat će intelektualno pospani.

O Jugoslaviji netko je rekao:  I da je bila sto puta gora, još uvijek bi bila sto puta bolja od ovog danas.  

Šimo Ešić, baš skoro, reče: Jugoslavija je bila država, da ustaneš kad je pomeneš.

Partizanski pjevački zbor iz Trsta Pinko Tomažič, koji svoj repertoar partizanskih pjesama izvodi na slovenskom, ovih godina izvodi kompoziciju Za svobodo. Za kruh.***

Jedan laki pogled unaokolo otkrit će gladan i jadan narod koji progovara; doista, ne toliko pjesmom ili pjesnički lapidarno, više kroz bolesti, stress i prelomljene duše.  A gospoda? Gospoda se zabavljaju. Najviše otimačinom u sistemu koji prigodno nazivaju demokracijom.

Zašto se sjećati Dana mladosti?

Post-jugoslavenska društva, koja su u svojim školama preskočila lekcije o humanosti, imaju štošta naučiti npr. o principu općeg dobra. Retorika kojom ga zaobilaze, a čime s bezobraznom lakoćom zanemaruju postojeću bijedu i grdne društvene nejednakosti, sadrži, s njihove strane vrhunaravno uzdignuta ali reducirana ljudska prava, skrivajući činjenicu da ta prava i individualne slobode ne mogu uistinu postojati dok god postoji siromaštvo i društvena nejednakost.

Tito i Eleanor Roosevelt, foto: flickr

Kada je svijet nanovo stvoren, kako neki karakteriziraju formuliranje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (1948), Eleanor Roosevelt, koja je vodila komisiju Ujedinjenih nacija zaduženu za izradu deklaracije, inzistirala je na uključivanju u dokument socijalnih i ekonomskih prava bez kojih, kako je naglašavala, nema ljudskih sloboda. I uspjela je u tome.****   Naše regresivno novo vrijeme potpuno je, u svom stilu,  zanemarilo taj dio; a dobilo bi zaista puno kada bi osluhnulo riječi E.R., da nema lične slobode bez ekonomske sigurnosti i nezavisnosti. Kad bi ono barem čulo upozorenje E.R., a onda ga i adekvatnom praksom upotpunilo, imajući na umu njenu pouku, ‘Ljudi u oskudici nisu slobodni ljudi’, moglo bi krenuti ka boljem. Ali ne ide to samo od sebe. Uloga je intelektualaca u ovakvom preobražaju presudna.

A što je pouka 25. maja?

Istina je neoboriva; socijalno pravednija država je dostižna.

Napomena:

*Muzička grupa Lajbah (Laibach) otkrila nam je Ameriku kad su u 1980-tima pjevali da je Tito  mrtav, i osvještila nas tih godina kad su svirali da štafetu nosimo za ništa i nikomu.

**Profesor Lompar, u svojoj knjizi Moralistički fragmenti, upozorava da govori ono što se niko prije njega nije usudio izustiti: da je titoizam kriv za sve, uključujući i to da i zločestu Ameriku volimo zbog njega – tog nekog Tita.  (Prikaz knjige u: Ivan Čolović, Vesti iz kultur,17)

***Tržaški partizanski pevski zbor Pinko Tomažič – Za svobodo. Za kruh.

****Član 25. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima

(1) Svako ima pravo na standard života koji obezbjeđuje zdravlje i blagostanje, njegovo i njegove porodice, naročito hranu, odjeću, stan i ljekarsku njegu potrebne socijalne službe, kao i pravo na osiguranje u slučaju nezaposlenosti, bolesti, onesposobljenja, udovištva, starosti ili drugih slučajeva gubljenja sredstava za izdržavanje usljed okolnosti nezavisnih od njegove volje. (2) Majke i djeca imaju pravo na naročito staranje i pomoć. Sva djeca, rođena u braku ili van njega, uživaju jednaku socijalnu zaštitu.

U originalu (The Universal Declaration of Human Rights):

Article 25.
(1) Everyone has the right to a standard of living adequate for the health and well-being of himself and of his family, including food, clothing, housing and medical care and necessary social services, and the right to security in the event of unemployment, sickness, disability, widowhood, old age or other lack of livelihood in circumstances beyond his control.
(2) Motherhood and childhood are entitled to special care and assistance. All children, whether born in or out of wedlock, shall enjoy the same social protection.