Siledžijstvo poraženih

Zlatko Dizdarević
Autor 7.7.2017. u 13:28

Izdvajamo

  • Storija o trgu i imenu Josipa Broza je storija o onima koji nisu u stanju da procijene sebe. Nije problem privremeno »pobijediti« mrtvog Tita. On je odavno tamo gdje mu ne mogu ništa, jer je povijest odredila tako kako jeste. Problem je malih kako da pobijede sebe misleći da su u odlučujućoj borbi s njim. A nisu. Ta je borba odavno završena. Suviše je ulica i trgova na svijetu, i mimo ovoga ovdje, sa trajno njegovim imenom. I ljudi koji imaju jasnu ideju o značenju tog imena.

Povezani članci

Siledžijstvo poraženih

Živimo u vremenima u kojima divlja nasilje nad mnogim povjesnim istinama. Razloga je više: Interesi najjačih su moćniji od istina koje im ne odgovaraju, siledžije su nadvladale razumne, poštene i moralne. Dodvoravanje populizmu zaluđenih je najlakši i najsigurniji način da se opstane na vlasti. Uz sve to, očigledno otklizavanje ka civilizacijskoj dekadenciji uspostavilo je nove sisteme vrijednosti koji prividno i privremeno daju za pravo povjesno poraženima. Tako se vraćaju na veliku scenu kao pobjednici.

Ovo stanje koje je prekrilo planetu nije specijalitet samo ovdašnjih prostora i ne može trajati vječno. Povjesne laži su privremene, ma koliko živimo u postfaktičkoj eri u kojoj montirane laži nadvladavaju a ljudi im vjeruju. Povijesna istina ipak konačno pobjeđuje.

Jedna od storija iz kruga te »nove realnosti« i temeljem siledžijstva poraženih a danas samoproglašenih pobjednika, jeste i priča o ulozi Josipa Broza Tita u istoriji dvadesetog stoljeća. U toj istoriji, kao i uvijek, bilo je mnogo nezaobilaznih profitera koji su se svojevremeno, sebe radi, prislanjali uz proizvodnju mita o nadnaravnom vođi. Kao što je danas među takvima ponajviše onih naknadno osviještenih koji o »kultu prevaranta« knjige pišu. Ipak, istine o veličini »dostojanstvenog revolucionara«, kako ga je nazvao davno »New York Times«, ili o »čovjeka kojemu je vijek dao za pravo«, kako je to kazao Jimmy Carter uz najveću sahranu dvadesetog stoljeća, izdržavaju i vrijeme i novu realnost, mada lakše i brže podaleko od ovih prostora nego tu, među nama. Doduše, na obraz je to nama ovdje. Onome ko je mali, niko pomoći ne može.

Tvrditi ovo ili ono u vezi sa Titom, i ne samo sa njim, na ovim prostorima, očekujući da će te tvrdnje utjecati na promjenu zakovanih opredjeljenja, Sizifov je posao. Treba li se uopšte baviti velikim povijesnim istinama o kojima presudnu prevagu donose jedan ili dva glasa nekog tamo »vijeća« u nekom tamo gradu gdje je cijela stvar pitanje kvazi-politikantske igre dekadentnih poriva. Igrači su ostrašćeni baštinici davno planetarno poraženih projekata s jedne, i većine uglađenih oportunista (čast nedovoljnim izuzecima) s druge strane. Preostala većina se, eto »izdigla« iznad ove igre i superiorno šuti očekujući da vidi kojem će se pobjedniku prikloniti. Mora nekome, vazda.

Stvar u ovom slučaju nije u priklanjanju koje služi samo logici kako biti uz vlast. U pitanju je hoće li se priznati ono što jeste povjesna istina pa spram toga dovijeka imati civilizacijski stav koji nam, navodno, pripada. Ili neće jer, ko šiša civilizaciju, važno je anulirati pa i kompenzirati frustracije povjesnog gubitka kojemu se svjesno pripadalo. Ili ga nadrasti kao objektivnost pa ići dalje u pravcu kojem mislimo da prirodno pripadamo. Za razliku od drugih.

Josip Broz Tito jeste bio povjesna ličnost i svijet mu to pamti. Najveći dio među stanovnicima ovih prostora u toj je činjenici dobitnički participirao. To nije stvar današnje percepcije – koja se, naravno, ne može izbjeći ni gurati pod tepih – već činjenica koje se negiraju jer se tako sada može, ali i činjenica koje će se vratiti kao istina kad-tad. Uloga Tita u definiranju principa međunarodnih odnosa i politike nije formatirana tek izjavama relevantnih ljudi na svijetu o njemu, već povjesnim događanjima koji se, i pored svih nastojanja, ne mogu negirati.

Neka od njih, vjerovatno samo najbitnija, jesu: Liderstvo u borbi za oslobođenje od fašističkog okupatora koju je priznao cijeli napredni svijet, uključujući najznačajnije sile antifašističke koalicije. Tu činjenicu danas možda i ponajviše doživljavaju kao povod za osvetu oni što su bili poraženi a u savezništvu sa fašistima i okupatorom. Nakon vojne pobjede i svrstavanja na značajno mjesto među pobjednicima, kao povjesni dobitak uknjiženo je, prvo, oslobađanje teritorija Istre, Dalmacije i drugih teritorija buduće države te stvaranje te nove zajednice. I to je danas jedan od osnova mržnje poraženih i odbacivanja »prošlosti«. Nepristajanje na vazalstvo u Staljinovom svijetu, onda kada većina drugih iz tog »jata« to nije mogla ni smjela, porodilo je novi ugled za jedne, a dugotrajni animozitet i nipodaštavanje kod drugih i vani ali i kod kuće.

Izlazak na međunarodnu scenu i definiranje principa za globalnu politiku i odnose u svijetu, podjednako zarad odbrane vlastite zemlje i prava »malih« na opstanak, bio je novi korak koji se danas pokušava obezvrijediti kroz nipodaštavanje Tita. Prvo konferencija u Kolombu 1954. sa isticanjem privrženosti osnovnim principima miroljubive koegzistencije: Uzajamno poštivanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta; Uzajamno nenapadanje; Uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove; Jednakost i uzajamna korist; Miroljubiva koegzistencija… To su principi koje nemoćna međunarodna zajednica danas šutke napušta pod pritiskom sile i, naravno, ne može voljeti one koji su te principe davno istakli kao zajedničku zastavu.

Ugled jača dalje konferencijom u Bandungu ’55. gdje je definirano protivljenje svakom vidu kolonijalizma ili neokolonijalizma. Slijedi Deklaracija o deset principa o zajedničkoj suradnji na Brionima ’56. koju su potpisali Tito, Nehru i Naser, a pet godina kasnije, ’61. godine, velikom zaslugom Josipa Broza, Prva konferencijia nesvrstanih u Beogradu. Na političku scenu svijeta hrabro stupaju do tada manje poznati lideri kao što su UNu, Sirimavo Bandaranaike, Kwame Nkrumah, Džavaharlal Nehru, Sukarno, Makarios III, kralj Hasan II, Modibo Keita, Habib Burgiba… Dekolonizacija se kao požar širi svijetom, a ime Josipa Broza Tita ulazi u kuće stotina miliona ljudi na planeti, posebno u Africi i Aziji. Decenijama kasnije osjećao sam to po svijetu kao novinar zemlje umrlog, a slavljenog Tita. To shvataju i Zapad sa SAD-om na čelu i Istok sa SSSR-om. Ugled Tita postaje realnost a njegovo uvažavanje neophodnost pa i interes. Pokret nesvrstanih koji broji više od 120 država u Titovo doba doživljava trenutke najvećeg uvažavanja i respekta. I oni kojima ta »treća sila« nije prirasla srcu znali su šta znači glasačka mašinerija u UN-u koja je brojala više od dvije trećine ukupnog broja članica Svjetske organizacije. Za mnoge do tada sanjani proces dekolonizacije postaje nova politička realnost i stvar nacionalnog digniteta.

Na jubilarnom, 15. zasjedanju Opće skupštine UN-a, na sastanku Tito, Naser, Nehru, Nkrumah i Sukarno trajno su obilježili poziciju Nesvrstanih u svjetskoj organizaciji. Jasna je bila poruka da se o svim bitnim svjetskim problemima mora raspravljati u UN-u. Šta je danas ostalo od tog principa, poznato je.

Relevantni analitičari iz svijeta, neopterećeni našim aktuelnim »čaršijsko-političkim« nadigravanjima u tumačenju povijesti, pa i lociranjima Tita u toj povijesti spram lokalnih strasti i interesa, ukazivali su decenijama na značaj ocjena stanja u svijetu koje je iznosio tadašnji jugoslovenski predsjednik. Upečatljiv je njegov tekst objavljen 1957. u američkom magazinu »Foreign Affairs« pod naslovom »O određenim aktuelnim međunarodnim pitanjima«, na koji se poziva dvadeset godina kasnije »Newsweek«. Uz očigledno divljenje spram ocjena stanja u svijetu i predviđanja budućnosti napisanih dvije decenije ranije, kaže se da tekst kao da je tek napisan! Lepeza tema o kojima je sudio Tito širila se od porijekla tenzija u svijetu, o odnosu između velikih sila ne štedeći ni SAD ni Sovjetski savez, o vojnim bazama na Bliskom istoku i u Aziji, potencijalnim izvorima terorizma, raketnom štitu u Evropi ili Južnoj Koreji, odnosima NATO-a i Varšavskog pakta, o mogućnostima globalnog sukoba, nezavisnosti i neutralnosti…

Može li se o čovjeku dugoročnih vizija koje su bezmalo bez ostatka pretakane u stvarnost kroz veliki pokret koji je bitno utjecao na Ujedinjene narode govoriti danas posprdno? Istorija će pokazati, prije ili kasnije da ne može. I da se oni koji to ne vide i ne mogu da vide iz pozicije vlastitih gabarita i kapaciteta, zapravo sprdaju na vlastiti račun.

Ovdje, u krajnjoj liniji, nije Tito u pitanju. On je u povijesti već obezbijedio svoje mjesto bez obzira na to hoće li ono biti potvrđeno prije ili kasnije. Posebno od onih što to iz perspektive vlastitih potencijala u prosuđivanju svijeta i sebe u njemu mogu ili ne da dosegnu. Storija o trgu i imenu Josipa Broza je storija o onima koji nisu u stanju da procijene sebe. Nije problem privremeno »pobijediti« mrtvog Tita. On je odavno tamo gdje mu ne mogu ništa, jer je povijest odredila tako kako jeste.

Problem je malih kako da pobijede sebe misleći da su u odlučujućoj borbi s njim. A nisu. Ta je borba odavno završena. Suviše je ulica i trgova na svijetu, i mimo ovoga ovdje, sa trajno njegovim imenom. I ljudi koji imaju jasnu ideju o značenju tog imena.

Novi list

Zlatko Dizdarević
Autor 7.7.2017. u 13:28