Sirija i BiH: Svijet nije naučio lekcije iz Srebrenice

Povezani članci

• Nacionalističko divljanje u Pljevljima: ‘Turci selite se odavde’
• Majke ispred parlamenta RS-a u Banjoj Luci tražile pravo na naknade
• PAD MASKI, DEFINITIVNI!
• Jasenovac, Hrvatska i svijet
• Boris Dežulović: Harač za kaure
• Trampovski pokušaj ulizivanja Izraelu

Kofi Annan je dozvolio da se dogodi genocid u Srebrenici, a svijet ga je poslao da zaustavi sukobe u Siriji, kaže Srebreničanin Hasan Nuhanović

Masakri na ulicama sirijskih gradova za majke Srebrenice su identični onome što se prije 17 godina dogodilo u njihovom gradu u istočnoj Bosni, kada su ubijene 8.372 osobe, mahom muškarci i dječaci Bošnjaci.

Za Hasana Nuhanovića, čiji su roditelji i brat predati koljačima pod komandom Ratka Mladića, iako je on u tom trenutku bio prevodilac Holandskog bataljona iz sastava Ujedinjenih naroda (UN), dešavanja u Siriji predstavljaju potvrdu da međunarodna zajednica u Srebrenici i BiH nije naučila lekcije. On je najbolji svjedok činjenice da službenici UN-a nisu bili sposobni i voljni da zaštite njegovu porodicu i sve Bošnjake, iako su to mogli učiniti. 

 “Čovjek koji je u momentu genocida u Srebrenici bio zadužen za mirovne misije u svijetu zove se Kofi Annan. To  je ista osoba koju je prije nekoliko mjeseci UN imenovao za posrednika u Siriji. Sve informacije iz opkoljene Srebrenice i Bosne su išle ka Annanu. Mi nemamo informacije da je išta poduzeo, nekoga obavijestio o tome… Jako je loše svoj posao obavio. Štaviše, UN je čak zataškavao neke stvari, koje su se dešavale u Srebrenici. Iznenađujuće je da UN šalje tog čovjeka da gasi požar u Siriji. UN nije naučio lekciju iz činjenice da njihov čovjek, dakle Annan, nije spriječio genocid u BiH. Nakon 17 godina od genocida u Srebrenici, poslali su ga u Siriju i opet nije ništa uradio. To nema nikakvog smisla”, kazao je Nuhanović za agenciju Anadolija (AA).

 On se pita  je li UN uopće sposoban da spriječi sukobe bilo gdje u svijetu.
“U BiH smo već imali UNPROFOR i snage od 20-tak hiljada vojnika, a i pored toga nisu djelovali. UN je ovdje imao mandat da djeluje i morao je djelovati. Srebrenica je čak bila zaštićena zona UN-a i imali su mandat da pozovu NATO avione. Sve je bilo, a ništa nisu uradili. U Siriji, to nemamo. Snage UN-a tamo još nisu raspoređene i s te strane gledajući, teško je praviti paralele sa Sirijom”, istakao je Nuhanović.

 Predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” Munira Subašić pozvala je sve ljude u svijetu da na vrijeme zaustave stradanja u Siriji kako se ne bi ponovila Srebrenica. Pozvala je i sve muslimanske zemlje da pomognu Sirijcima.

-Ono što se dešava narodu Sirije, dešavalo se i nama-

“Djeca Sirije, kao i djeca Srebrenice i Bosne prije 17 godina, samo žele da žive u miru i da ne budu gladna. Da svijet hoće, to se ne bi dešavalo. Izgleda da svijetu treba neka žrtva. Nažalost, najčešće su to muslimani. Ono što se dešava u Siriji danas, dešavalo se i nama, iako smo bili pod zaštitom UN-a. Svijet nije naučio ništa u Srebrenici. Morali su spriječiti genocid, ali nisu to uradili. Dozvolili su da zločinci pobiju hiljade naše djece i da mi, majke Srebrenice, godinama tragamo za njihovim kostima. A, zločinci  slobodno šetaju. Sada se isto dešava u Siriji”, kazala je Subašić za agenciju Anadolija.
 Ona smatra kako je “ovo što se dešava u Siriji užasno”. Subašić ne misli da je baš slučajno to što danas u Siriji, kao i prije 20 godina u Bosni, stradavaju baš muslimani.
 “Slično je bilo s nama u Srebrenici. Mi nismo imali dovoljno hrane, naša djeca su umirala gladna i od bolesti poput prehlade, nismo imali struju i bili smo izolirani. Ali, niko nije htio da vid šta se dešava. Sve je to svijet gledao kao i danas u Siriji. Smatramo da Basharu al-Assadu pomaže svijet. Zar su mogli poslati, recimo,  Annana u Siriju, a on je bio na važnoj funkciji kad se desio genocid u Srebrenici”,  kaže Subašić.
 Zumra Šehomerović iz Srebrenice ukopala je u julu 2009.  godine u Potočarima posmrtne ostatke supruga Omera, koji je ubijen u Kozluku. Nije spašen, iako se zajedno s njom sklonio u bazu UN-a u Srebrenici. Po mišljenju Šehomerović, događaji u Siriji su sramota svijeta i islamskih zemalja koji nisu pravovremeno reagirali.
 “Dirnuta sam, pogođena i tužna zbog svega što se dešava u Siriji. Izgleda da svjetski moćnici žele da bude ubijeno hiljade ljudi, pa da onda  djeluju. Znam šta preživljavaju ljudi u Siriji, jer sam isto doživjela u Srebrenici. Znam kako sam se radovala kada su se pravili sporazumi, neki dogovori, kada su iz svijeta govorili da će nam pomoći, da će donijeti rezolucije koje će nas spasiti. Ništa od toga nije bilo. Moćnici, koji su imali u rukama instrumente da spriječe ubijanje i zlostavljanje, nisu ništa uradili. Svi su zasjedali, nešto dogovarali, ali ništa od toga nije bilo. Nažalost, 17 godina poslije genocida u Srebrenici, u Siriji vidim sve kroz što sam ja prošla. Žao mi je svih žrtava”, podvukla je Šehomerović.

-Ubijanja naočigled međunarodne javnosti- 

Kao i danas u Siriji, i u slučaju Bosne i Hercegovine i Srebrenice, Ujedinjeni narodi (UN) donijeli su na desetine rezolucija. No, one nisu donijele mir na Balkanu. Naprotiv, snage Vojske Republike Srpske potpomognute iz Srbije, nastavile su ubijati Bošnjake i sve bosanskohercegovačke patriote. 
 Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu organizirani su brojni susreti visokih svjetskih zvničnika. Istovremeno, u BiH je svakog dana, pred očima cijelog svijeta i, nerijetko, u direktnom prijenosu putem svjetskih TV kuća, ubijano više od 140 ljudi, a u Sarajevu je stradao svaki njegov 45 stanovnik. Na isti način danas u Siriji svakih 25 minuta pogine jedan čovjek.

 Tokom 1991. i 1992. godine u UN-u je donio niz rezolucija kojim se „osuđuju sve zaraćene strane” u Bosni i Hercegovini i neodređeno pozivaju na “mir i razumijevanje”. No, konkretne akcije su izostale.
-Rezolucije UN-a o Bosni i Hercegovini nisu donijele mir-
Tako je u UN-u 8. januara 1992. godine donesena rezolucija kojom je potvrđen embargo na uvoz oružja za BiH, a koji je ranije donesen za prostor bivše Jugoslavije. Time je Bošnjacima praktično zabranjeno da se brane, jer su srpske snage imale naoružanje bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA).

U međuvremenu, 21. februara 1992. godine, donesena je rezolucija 743 o uspostavi UNPROFOR-a. Ali, od toga žrtve nisu imale koristi. Također, od susjeda BiH, 15. maja 1992. Godine, zatraženo je da  poštuju njen integritet, te da jedinice JNA i Hrvatske vojske (HV) napuste teritorij BiH. Naravno, izvještaji medija o ovakvim odlukama UN-a izazivali su samo podsmijeh srpskih vođa koji su nastavili provoditi zločine i etnički čistiti teritoriji koji se danas naziva Republika Srpska.
 Rezolucijom 752, krajem maja 1992, uvedene su ekonomske sankcije Jugoslaviji Slobodana Miloševića, ali ni to nije dalo nikakav rezultat. Iako je rezolucijom od 13. avgusta 1992. godine jasno utvrđeno da se u BiH sprovodi entičko čišćenje, ni to nije dovelo do reakcije svijeta. Užasi rata u BiH su nastavljeni i naredne tri godine.  Stanovništvo je ubijano, protjerivano, držano u logorima, a stanovnici glavnog grada BiH mjesecima preživljavali pod hicima snajpera i granata, bez hrane, vode za piće, struje, plina…
 U rezoluciji od 18. decembra 1992. godine govori se o masovnim silovanjima muslimanki u BiH. No, i silovanja su se nastavila još tri godine pred očima svjetske javnosti, uprkos navedenom dokumentu UN-a.

 Čuvena rezolucija UN-a 819, iz 1993. godine, kojom se Srebrenici daje status zaštićene zone UN-a, a koja se kasnije proširila na Žepu, Tuzlu, Sarajevo, Goražde i Bihać, postala je primjer sramote međunarodne zajednice, jer su se ubijanja nastavljena nesmanjenom žestinom. 
-Dok narod gine, svijet crta nove podjele –
 Od svega, “demokratski svijet” je samo smogao snage da skoro mjesec nakon izvršenog genocida “izrazi zabrinutost zbog dešavanja u Srebrenici i Žepi”.
 Za vrijeme četverogodišnje agresije, bh. građani su čuli za broje progovore o njihovoj zemlji i njenoj sudbini. Ali, osim referenci u biografijama svjetskih diplomata, građani BiH od tog nisu imali nikakve koristi.

 Carrington-Cutileirov mirovni plan, 19. marta 1992. godine, podijelio je BiH na tri nacionalne jedinice, ali je prvi predsjednik BiH Alija Izetbegović odbio taj plan jer su srpske snage nastavile napade na Bosanski Brod.
Vance-Owenovplan iz januara 1993. godine još više je atomizirao teritorij BiH. Svaki od tri naroda trebao je dobiti po tri etničke provincije, dok bi Sarajevo trebalo biti distrikt. Plan nikada nije zaživio jer ga je odbila Skupština RS na Palama, a bio je i povod za sukob jedinica HVO-a i HV-a i Armije BiH kod Gornjeg Vakufa. Time je započela dvostruka agresija na BiH.
 Owen-Stoltenbergov plan prezentiran je 20. avgusta 1993. godine. Po njemu, Srbima je trebao pripasti 51 posto teritorije BiH, Bošnjacima 30 posto, a Hrvatima 18 posto.
Vlada BiH odbacila je ovaj sporazum i on je najviše kritiziran u međunarodnim krugovima.
  
Sve do Washingtonskog sporazuma, kojim su zaustavljeni sukobi sa Hrvatima, te Daytonskog sporazuma nakon kojeg je zaustavljen rat u BiH, mirovne inicijative su bile neuspješne. Najviše zasluge imaju svakako svjetske sile i u UN koji su bili krajnje nespremni da zaustave patnje BiH i, prije svega, Bošnjaka.
 

Anadolija