Siromaštvo je direktni produkt bogaćenja

Izdvajamo

• Nosioci odgovornosti u borbi protiv siromaštva, u prvom redu jesu upravo elite društva i klase bogatih. Njihovo bogatstvo ne predstavlja samo sinonim neravnomjerne raspodjele i pravo raspolaganja na bogatstvo, već ogromnu moralnu odgovornost i obavezu u hijerarhiji društva.

Povezani članci

• Vuk Perišić: Vremenski parostroj
• Lilian Bosniacum: Kako volim Bosnu?
• Crna Gora u sendviču između Moskve i Vašingtona
• Od Vardara pa do Triglava: Turbofolk kao državni projekat Srbije ili džiberaj koji nas spaja
• Sophie Scholl: Učinila bih to opet
• Zija Dizdarević: Strah je politička kategorija koja oblikuje našu današnjicu a i sutrašnjicu

Ilustracija: capitalism poor

Piše: Hamdo Čamo

Onima koji su rat bezbrižno preživjeli provodeći ga u podrumima i pod skutima ratnog profiterstva, ne trebaju ratni ni poratni muzeji. Muzeji kulture još manje. To pokazuju i u praksi. Ono što takvu sortu ljudi interesuje jeste vlastiti interes i lični probitak koji iza sebe ostavlja gomile beskućnika, more gladnih, izgladnjelih i golema brda živih leševa, kako se moderno naziva sloj najzaslužnijih građana u penziji. Kako vrijeme prolazi dio biračkog tijela sve više preuzima oblik stereotipnog ponašanja vladajućih struktura.

Zemlje sa previše sirotinje

U zemlji bez izgrađene svijesti i humanosti, bez dovoljno hrane i prosperiteta, smrt i sirotinja su jedini rezultati koji mogu harati zemljom. U sredinama gdje odrastaju generacije gladnih – hrana besperspektivnosti je njihova budućnost. Previše sirotinje siguran je znak – ne života – već borbe svakodnevnog preživljavanja, koje ljudima ne ostavlja vremena da misle o bilo čemu drugom, najmanje o dignitetu i ugledu, kamo li o kulturi. U zemlji sa previše sirotinje i komad suhog kruha je simbol bogatstva! Kako je siromaštvo (u posebnim prilikama, ali ne i uvjetno) izvor kriminala i ponašanja koje se ne može nazvati uzornim, prioritet svakog društva (prije svega uključujući strukture vlasti) je borba protiv istog. Borba protiv siromaštva podrazumjeva borbu za radna mjesta, borbu za opštim obrazovanjem, napretkom i ugodnim životom; borbu protiv diskriminacije, diskriminirajućih zakona, kao i borbu protiv jednoumlja i pretjeranog bogaćenja koje je u direktnoj vezi sa siromaštvom i pojavom siromaštva: da nema bogatih – ne bi bilo ni siromašnih! Siromaštvo je dakle direktan produkt bogaćenja. Polarizacija društava tj. bogatih i siromašnih zemalja proporcionalno raste udaljavanjem od ekvatora, stoga je izraženo vidnija sve veća razlika između „zemalja bogatog Sjevera i zemalja siromašnog Juga“.

U zemljama sa previše sirotinje način i stres modernog života svakodnevni je pratilac. Tamo gdje nema prava i sloboda vlada velika zavisnost, upravo tu na malom prostoru prisutno je i siromaštvo, a gdje je siromaštvo – tu ne postoji nikakva mogućnost planiranja koje je osnov životne filozofije svake jedinke, porodice, firme, pa tako i društva. Bez mogućnosti planiranja svi subjekti, (kao institucije društva, te društvo samo), osuđeni su na začarani krug i vrtlog koji vuče bezdanu, koji nije u stanju da se odupre sili gravitacije te time – prije nego je i počelo – prijeti potonuću i opštoj katastrofi.

Siromaštvo je zlo protiv kojeg svaki pojedinac i svako društvo (uljučujući institucije vlasti) ima obavezu borbe i sprečavanja u svojoj sredini, jer samo po sebi nosi klicu opšte katastrofe i predstavlja potencijalnu opasnost za pojedinca, porodicu, samim tim i za opšte dobro svakog (konkretnog) društva.

Nosioci odgovornosti u borbi protiv siromaštva, u prvom redu jesu upravo elite društva i klase bogatih. Njihovo bogatstvo ne predstavlja samo sinonim neravnomjerne raspodjele i pravo raspolaganja na bogatstvo, već ogromnu moralnu odgovornost i obavezu u hijerarhiji društva.