Sirotinju stisni dok ne propišti!

Povezani članci

• Ivan Čolović: Nasilno nam nameću naciju i veru kao svetinje
• Vodozaštitna zona u Sarajevu: Raj za investitore i bakterije!
• Sedmi Modrić i nulti Žuti
• Naša vlast je amaterska pljačkaška trupa
• Ponarodnjačena kultura
• Izlazi i zbori

Prema informacijama izvora iz zagrebačke Čistoće, od ponedjeljka će dužnike ove kuće – njih oko dvadeset tisuća – preuzeti ured poznatog zagrebačkog odvjetnika Marijana Hanžekovića. Što to znači znat će svi koji su bili dužni HRT-u pa su zbog tih dugova imali posla sa sudom, odnosno s Hanžekovićevim uredom. Dugove su na koncu platili, a platili su i pozamašne iznose na račun troškova ovrhe. Kako to izgleda zorno prikazuje slučaj čitatelja jednih dnevnih novina, koji se svom listu požalio: »Za četiri neplaćene rate za RTV pristojbu, odnosno dug od 320 kuna, stigla mi je ovrha na iznos od 1.200 kuna.«

Od Savjetovališta za zaštitu potrošača dobio je ovakav odgovor: »To je problem na koji upozoravamo već godinu dana. Naime, radi se o tome da je u većini slučajeva ovrha višestruko veća od samog duga, što je nedopustivo, nemoralno, ali i nezakonito. Odvjetnici koji zastupaju ovrhovoditelje pišu ovršna rješenja koja uopće nisu u skladu s odvjetničkim tarifama.« Nismo sigurni da su odvjetničke kuće gazile preko crte zakonitog, ali znamo da su ovrhama »poderale« tisuće i tisuće građana. Obrni – okreni, na koncu si morao platiti, ne onoliko koliko si dužan, nego dvostruko i trostruko. Ispostavi li se točnom informacija da Hanžeković preuzima predmete Čistoće, isto bi mogle proći tisuće građana Zagreba koji su dužni novac za uslugu spomenutom komunalnom poduzeću.

U  isto vrijeme, rigorozniji odnos prema neplatišama najavljuju i u zagrebačkom ZET-u. Šef tamošnjeg sindikata javno kaže da će vozači autobusa i tramvaja, kad kontrola ulovi putnika bez karte koji se ne želi legitimirati, ubuduće zaustavljati vozilo i zadržavati neplatišu do dolaska policije. Oni s kartom, ako to žele, imat će izbor napustiti vozilo ili ostati. Vožnja bez karte neće više biti samo najskuplja vožnja, nego i zatočeništvo u vozilu koje stoji.

Teško je, gotovo nemoguće, u očima pristojnog hrvatskog građanina braniti neplatišu Čistoće, ZET-a i drugih komunalnih i inih javnih poduzeća. Ako plaćam ja, neka plaćaju svi, rezonira pristojan građanin i ničeg pogrešnog u njegovom rezonu nema. Javna poduzeća opterećena krizom čine sve da naplate zadnju lipu za svoje usluge, a naglasak njihovog pritiska je na malom potrošaču. Mali potrošač ne smije ostati dužan. Sirotinji i prosječno imućnima treba izbiti posljednju kunu iz džepa da se naplati usluga. Kad su u pitanju veliki, stvar je nešto kompliciranija. Veliki dužnik – a u pravilu se radi o privatnim poslovnim carstvima – on i nije dužnik. On je partner. Poznato je to odavno, da je dužnik onaj koji duguje tisuću kuna, dok je partner onaj koji duguje 50 milijuna. Isto tako, u pravilu je lopov onaj koji ukrade tisuću kuna, a poduzetan je onaj koji uspije zamračiti deset milijuna. Takve rijetko nazivamo lopovima, oni su kontroverzni poduzetnici.

Dok se s jedne strane, dakle, na silu pokušava iscijediti vodu iz kamena, s druge strane smišljaju se strategije koje će velikim dužnicima umanjiti dugove, e kako bi im se pomoglo da opstanu. U tom duhu zamišljena je i politika predstečajnih nagodbi, koja je potom pretočena i u zakon. Zakonodavci su imali svoj rezon: ako spasimo ta poduzeća, ljudi neće ostati bez radnih mjesta. To lijepo i plemenito zvuči.

Zašto se, međutim, umanjenje dugova ne primjenjuje kad su u pitanju dugovi sirotinje i prosječno imućnih? Spašavajući od dugova one koji nemaju politika ne bi sačuvala radna mjesta i tu priča staje. O spašavanju siromašnih stoga se ne razmišlja, za njih se političke i gospodarske strategije ne rade. Naprotiv, njih valja stisnuti i cijediti dok ne propište. Je li to pošteno? Nije. Je li to moralno? Nije. Kapitalizam niti je pošten , niti je moralan, a posebno se njegova izvitoperena logika može vidjeti na djelu u zemljama poput naše, gdje novca nema, a gotovo ništa ne funkcionira kako bi trebalo.

Jedino što u takvim okolnostima funkcionira, čini se, naplata je od onih koji društvo nemaju čime ucijeniti. Nađe se u takvim okolnostima nesretnika koji pokušaju nešto napraviti ucjenom vlastitim životom. Poliju se benzinom i prijete da će se zapaliti, popnu se na vrh katedrale i prijete da će skočiti. Za takve se, međutim, ne mari niti desetinu koliko za poduzetnike što su dužni i bogu i narodu pa im sad na svaki način valja te dugove rezati i omogućiti im da opstanu. Tko ucjenjuje vlastitim životom – on je lud, a tko može društvo ucijeniti radnim mjestima – on je prevelik da bi pao. U pitanju je nepravda s kojom se susrećemo i trpimo je svakodnevno.