Sjećanja: Fukushima – najstrašnija godina mog života

tačno.net
Autor/ica 10.3.2016. u 10:52

Sjećanja: Fukushima – najstrašnija godina mog života

11 marta navršava se 5 godina od najveće nuklearne katastrofe koju je izazvao čovjek u zemlji mitske vjere u savršenstvo tehnologije

Piše: Fuad Đidić

Marta 16, 2011. godine započelo je putovanje kroz najstrašniju godinu mog  života. Na opustjeli aerodrom Narita sletio sam avionom “Turkish Airline”, jednim od rijetkih koji je iz Evrope letio za Japan.U avionu se nalazila šačica japanskih putnika, ali i velika turska spasilačka ekipa koja je stizala kao urgentna pomoć – solidarnosti Turske prema svom starom historijskom prijatelju u danima njegove najveće nevolje. I tek kada su pred slijetanje članovi ove ekipe ušli u svoju punu spasilačku opremu krenulo je moje otrežnjenje o pravim razmjerima  trostruke katastrofe koja je zadesila Japan.Tu i tamo   sveprisutnu ćutnju prekidao sam kratkim i povremenim razgovorima  sa nekim članovima ove ekipe. Niko nije bio posebno raspoložen za razgovor. Prevladavao je muk i zabrinutost. Nisu znali  reći koliko će trajati njihova misija. Spasilac preko puta mene, mjerkao me sa nevjericom. Ponavljao je samo – “Bosna Herceg”… Kao da je htio pitati – kamo ideš, i, gdje ti je oprema!!!

07plea_map-popup

U momentu samog iskrcavanja ušli smo u jedan novi, i, nama potpuno nepoznati svijet. Bio je to ulazak  u realno vrijeme katastrofe. Brojno osoblje aerodroma, naviknuti da rutinski kontrolišu putnike, u našem dolasku, kao da su  najednom ugledali nešto drugo i posebno. Možda, nadu da se ipak, ne sprema najgore. Neki od pogleda koje sam uhvatio moram priznati,  ispunjavali su me ponosom na moju zemlju. Valjda je u meni bio probuđen taj osjećaj iskonske solidarnosti kojeg čovjek nosi duboko u sebi. Kao da me ova misija vodila ka nekoj posebnoj ljudskoj važnosti i smislu.

Naša ambasada,  smještena u srcu Tokia, već je danima bila zaključana. Ambasador je napustio svoju dužnost i pobjegao u nepoznatom pravcu. Bile su najednom prekinute  sve otvorene telefonske veze sa kancelarijom tadašnjeg pomoćnika ministra kao i šefa kriznog štaba u sjedištu u Sarajevu. I niko potom, nije znao šta se tamo stvarno dešava. Moralo se nešto učiniti. Ja sam se tih dana zatekao  u Sarajevu na godišnjem odmoru. U Tokio sam se trebao vratiti na traženje ministra vanjskih poslova. Smatrao sam da je to moja dužnost i obaveza. Nisam se bunio pred zadatkom da se ponovo pokrene rad ambasade. Htio sam tada vjerovati da to sve nije bila  olaka igra sa ljudskim sudbinama. Ali, ipak nisam skrivao čuđenje kako  se sve brzo odigravalo. Moram priznati da je moja supruga ostala  cijelo vrijeme u Tokiu dijeliti sudbinu sa malobrojnom bh. zajednicom koja nije mogla ili htjela napustiti grad. Mene je također, tjerala žar da moram nešto učiniti, možda, zaštiti, ili, priskočiti u pomoć  gdje to mogu.

Ja sam bio jedini putnik u super-brzom „Skyliner-u“ koji se saobraćao od aerodroma do središta Tokia. Ulazio sam u potpuno drugačiji grad u odnosu na onaj Tokio koji je samo sedam dana ranije prštio od snage i slave. Na metro stanicama primjećivao sam usamljene i skoro izgubljene putnike  sa maskama na licu, poneki ogrnuti velikim sivim kabanicama i zaštitnim rukavicama. Bili su to prizori poput onih koje sam gledao u horor filmovima. Iznenada je nestao jedan svijet zavodljive mitske snage protkan slijepom vjerom u apsolutnu sigurnost i zaštitu. Kako su klizili magnetni točkovi „Skylinera“ i brisali kroz lokalne metro stanice, osluškivao sam kako se u glavama ljudi stropoštava jedan dugo njegovani mit – mit o sigurnosti i savršenstvu. Jasno sam osjećao kako se vrtoglavo gasi slijepa vjera u perfekciju tehnologije koju do jučer, niko nije imao kuraži preispitati, čak, postaviti pitanje, a da ne kažem, pobuniti se i usprotiviti. Vanjski sjaj jednog do tada, neupitnog poretka i moćnog sistema poprimao je sva obilježja svoje suprotnosti. Kao da je negdje u daljini tutnjala  pobuna miliona onih koji su za njega vezali svoje živote i nade.

s_j19_RTR2JSQY

Pitanje koje mi je tada bilo na pameti jeste – da li sam ovdje siguran !? Tko će mi na to odgovoriti? Kome zapravo, vjerovati !? Šta treba da činim!?… Dovoljno je da radijacija samo jedanput dotakne čovjeka, i tu nema povratka… Od momenta kada sam na putu do svog apartmana na Tsukiji-u vidio pogašena svjetla i spuštene željezne rešetke na brojnim malenim prodavnicama hrane, i, kada sam primjetio da su japanske “kombini” prodavnice, gdje smo kupovali mlijeko, vodu i hranu, jednostavno opustošene – shvatio sam da je ova moja misija  dobila još jednu novu, bitnu dimenziju. To je bila dimenzija  personalnog, dimenzija lične neizvjesnoti u preživljavanju i sigurnosti.

quake5_1846416c

Prvi osjećaj dubine bola, ali i hrabrosti kod ljudi, prepoznao sam u onome što mi je kazala Noriko, vjerna i savjesna sekretarica ambasade. Paničan bijeg nekih ljudi od značaja bio je za mene  vrlo tužan momenat u životu, kazala je sa dobro prikrivenom rezignacijom. Taj osjećaj  bola uvijek će živjeti sa mnom. Shvatila sam u tom trenutku da mi ostajemo sami. To je bila možda, naša gorka sudbina. Napuštaju nas oni najznačajniji. Mora da bi i vas sve to duboko zaboljelo. Dodala je kako su se i svi taksisti u Tokiu tiho  solidarisali sa onima koji nemaju izbora nego ostati u gradu, tako što su odbijali bilo koju vožnju izvan metropole. Nije bilo lako, bez obzira na visinu napojnice, pronaći put kojim bi ste u tim momentima napustili Tokio.

Te noći, 16. marta 2011. godine na BBC saslušao sam vijest koja nas je jednostavno sledila. Radijacija je dostigla Tokio i pronađeni su tragovi  radioaktivnog cezijuma u pitkoj vodi. Zapadni izvori i japanski novinari, organizovani po principu “press club system” sa izravnim vezama sa vladinim ofisima drugačije, počesto, i, suprotno, govorili su o izravnim efektima katastrofe. Zaticala me kiša podataka i informacija. Neke su bile pouzdane, a neke potpuno nepouzdane.

Iz momenta u moment pojačavala se zebnja i neizvjesnost. Šta će donijeti naredni trenutak!? Zatečen sam  u svijetu meni potpuno nepoznatih termina, grafikona kompjuterskih simulacija…Razumio sam da naši životi  ovise od te igre brojki i krivulja… Nepoznati nuklearni žargon – “milisirveti”, “bekereli”, “radioaktivni isodine 131”, “cezijum isotope”… postajao je moja noćna mora. Jednako, kao i svi drugi pred njom sam bio bespomoćan…Morao sam nekako razumijeti nerazumljivo. Opredijeliti se kome i šta vjerovati. Svijet normalnosti je nestao. Sa njim i provjereni izvori informacija.

images (1) (1)

Na japanskim vijestima također, mogle su se čuti samo loše novosti. Pred očima prestravljene javnosti defilovao je Vladin vrh na čelu sa Premijerom Kanom. Ove večeri, 16. marta 2011. godine Premijer je priznao “Japan se suočava sa krizom bez presedana”. Bio je to doista, hladan tuš. Radijacija je u vazduhu. Ta riječ ovdje  nosi svoj smrtni simbolizam s obzirom na naslijeđe dvije A bombe koje su bačene na ovu zemlju.

Sutradan, 17. marta Vlada je sa ranijih, 10 km proširila zonu evakuacije stanovništva u radijusu oko Fukushime na 20 km. Američka Ambasada, isti dan je sugerisala da je zona evakuacije za njene građane – 80 km. Podignut je stepen opasnosti sa ranijeg “stepena 5” na najviši “stepen – 7”. Istovremeno, prostrujale su vijesti o neizvjesnoj sudbini 30 milionske metropole Tokyo – treba li očekivati najavu za evakuaciju Tokya!!? Jezovita vijest bez presedana!!! Tim potezom posve sigurno, bio bi najavljen kraj zemlje izlazećeg sunca koju smo do tada poznavali.

Naša planeta  danas bi posve sigurno, bila drugačije mjesto.

Mogli su se jasno prepoznati očajnički napori zbunjene Vlade da javnosti pruži osjećaj sigurnosti. Radne uniforme, “sagyogi”, koje su obukli njeni članovi, samo su bili utješan simbol da se zadrži povjerenje javnosti. Iz najbližeg okruženja Premijera izostajali su neki od važnih ljudi odgovorni za rukovođenje krizom. Sa ekrana su nestali vodeći predstavnici kompanije TEPCO, najprozvanije za nuklearnu havariju.

Teško je bilo uhvatiti nit događaja. Odgovornost za odlučne poteze bila je  podijeljena među različitim agencijama. Odgovor je bio spor, neuvjerljiv i, pažljivo kontrolisan…Tvrdokorni birokratski mentalitet uzimao je svoj veliki danak. Izostala je hrabrost da se u trenutku donese odluka i povuče pravi potez. Sa nevjericom sam se pitao  – je li to onaj Japan kojeg sam tako volio!?

Nisam mogao vjerovati to što sam  kasnije doznao. Smatram da to vrijedi zabilježiti. Inžinjeri koji su se u trenutku havarije našli na licu mjesta nisu imali hrabrosti samostalno povući taj  prvi i veliki potez – usmjeriti morsku vodu  ka oštećenim reaktorima u kojima su se topile nuklerne šipke i vrtoglavo rasla temperatura. Umjesto toga oni su se odlučili da čekaju na instrukcije iz Tokija. I tako su zapravo, ovim čekanjem, otvorili put da katastrofa, odmah u prvim satima, isklizne kontroli. Radijacija se potom, nezaustavljivo i kobno širila. Kao duh koji je izlazio iz boce.

images

Sustizale su se nestvarne slike iz devastiranog regiona Tohoku. Hiljade i hiljade razbacanih tijela na obalama nekad pitomih ribarskih mjesta. Prizori kataklizmičkih razmjera. Stotine hiljada žitelja gradova i malenih komuna, zahvaćenih talasom radijacije pokrenuti su  na neizvjestan put – “put nuklearnih nomada”. Tokio, udaljen oko 200 km od Fukushime, bio je metropola na čekanju.

Yukie Edano, šef kabineta Premijera Kana, iz sata u sat je ponavljao: “Molimo ostanite mirni”, i, očajnički razuvjeravao: “Radijacija nema izravne efekte na zdravlje ljudi”. Ostavio je utisak čovjeka koji je tih trenutaka silno želio individualizirati jedan sivi birokratski sistem.

edano

Na drugoj strani, jedan drugi čovjek, Katsunobu Sakurai, gradonačelnik malenog devastiranog mjesta Minamisoma, pružio je, samo dvije sedmice poslije katastrofe,  najuzbudljivije svjedočanstvo osobene pobune protiv tog opskurnog birokratskog sistema. Gradonačelnik je u svom ofisu sjeo pred maleni kamkorder i očajnički pozvao bilo koga tko pogleda ovaj youtube klip za urgentnu pomoć. “Sa škrtim informacijama iz Vlade ili kompanije TEPCO mi smo ostavljeni sami i izolovani” – rekao je hrabri Sakurai, gledajući u kameru. “Preklinjem vas za pomoć…pomoć jednih drugima je ono što nas čini ljudskim bićima….”

Ovaj youtube klip u trajanju od 11 minuta, u tih nekoliko dana, postao je prava senzacija na internetu sa više od 200 hiljada pregleda. Vijest o tome do mene stigla je zapravo, putem zapadnih medija.

Katastrofa je međutim, aktivirala dobro u ljudima. Veličina nacije pokazala se kroz  kolektivnu mudrost opstanka. Na svakom koraku bio sam zadivljen hrabrošću ljudi i stoičkim podnošenjem bola. Japanci su svoju snagu  pronalazili u uzajamnoj povezanosti i koheziji poznatoj pod  imenom – “kizuna”. Druga najraširenija “riječ – ikona” koja je tih dana poprimala razmjere herojskog pozdrava bila je “Gaman” – “stisni zube”. To  je bila za mene zapanjujuća sličnost za pozdravom ljudi u vrijeme opasade Sarajeva – “Čuvaj se”!

Nadglednici zgrade Akasicho, gdje smo živjeli, i koji su svakodnevno obilazili stanare, snažno su personificirali ovo socijalno  raspoloženje. Po četvrtima su organizovani savjeti i grupe za pomoć i podršku. Dobili smo ubrzo tablete joda, opremu za zaštitu kao i higjenski pribor za vršenje nužde za slučaj nestanka vode. Uz to smo dobili preporuke da ne otvaramo prozor na balkonu, da ne palimo ventilator u stanu, i da ne sušimo veš vani…Također, su savjetovali da prije ulaska u stan uvijek dobro otresemo svoje jakne….Stalno smo upozoravani da poslije velikog, slijedi serija manjih potresa u skali od 5 – 7 stepeni, i da u tome moramo ostati pribrani. Vjerujući da smo negdje sa Zapada, i  da smo možda, “razmaženi”, insistirali su – molim vas u punom opsegu, u svakom trenutku, primjenjujte samo-kontrolu – “jishuku”. Aludirajući na štednju struje “setsuden” koja je svaki tren mogla nestati, razumio sam kako su upozoravali  da – uživanje i blagodeti  treba da zamijenimo uskraćivanjem i odricanjem. Dakle, bile su to neuvijene poruke da se pripremamo možda, na najgore!? Ali, i poruka sigurnosti i nade kako se samo preživljava u najtežim i izvanrednim okolnostima.

U nekoliko narednih mjeseci cijela regija uključujući Tokio, prošla je kroz desetine i desetine potresa jačine 6-7 stepeni, dovoljne snage da razori neka naseljena mjesta širom svijeta. Visoke zgrade ljuljale su se kao igračke u kadi punoj vode, namještaj u stanu se konstantno tresao i klizao, metro satima nije radio i nestajalo je svježeg zraka…Mi smo bili pod stalnim strahom od nove eksplozije na nuklearki Fukušima.

U nekoj mjeri okrnjena diplomatska zajednica u Tokiju, (blizu 40 ambasada je izmjestilo svoj rad u Osaku) oslanjala se na dva relevantna izvora informacija. Na jednoj strani, službeni izvori MVP – “Gaimosho”, koji je svaki dan tokom dva mjeseca održavao brifinge za diplomate, i, na drugoj strani, izvori i izjave prije svega, iz američke ambasade, i, ambasadora Roosa.

Brifinzi u velikoj Sali na 6 spratu zgrade “Gaimosho”, smještene u administrativnoj četvrti Kasumigaseki, posebno u prvim danima katastrofe, bili su mjesto oštrog sučeljavanja argumenata između stranih diplomata, ambasadora, sa predstavnicima japanske vlade i raznih agencija zaduženih za nukearnu sigurnost.

Pamtim da je predstavnik najvažnije japanske nuklearne agencije NISA, koji je na ove brifinge skoro svakodnevno kasnio, bio zapravo, ključni sugovornik  ekspertima koje su ovdje poslale neke velike zemlje. On nikada nije skidao masku sa lica i nikada nisam bio siguran da li možda, govori istinu ili, prešućuje neke krucijalne i važne informacije.

Svjetska zajednica i Japan imali su tih dana različite procjene. Sučeljavanja su bila na pitanju kako obuzdati nadiruću krizu koja je mogla u svakom momentu poprimiti planetarne razmjere. Mi, preostali predstavnici malih zemlja, često zbunjeni, i, sa uvjerenjem da tradicionalni Japan nikome nije donosio nagradu za konfrontaciju, drugačije mišljenje ili protivljenje, imali smo samo jedan izbor – da sve pokušamo pažljivo razumijeti, zabilježiti, i poslati uredne izvještaje u naše centrale za koje ne znamo da li, i, ko ih je sve čitao.

Japan je tih dana pred očima  javnosti vodio očajničku bitku za opastanak zemlje, ali i bitku koja  je isto tako, za njih bila presudna –  da zarad odbrane svoje nacionalne časti i ponosa, pred Amerikancima, Rusima, Francuzima …ne prizna svoju nemoć ili nesposobnost da se uspješno nosi sa neviđenom  krizom koja je nadirala i prožimala zemlju iz sekunda u sekund. Bio je to nezabilježeni herojski napor jedne velike nacije. Ispisane su nebrojne priče o neizrecivoj hrabrosti onih koji su ulazili u talase radijacije u blizini 6 reaktora nuklearke Fukushima Daiichi.

Danas, 5 godina poslije mnogi izvori upućuju da Fukushima još nije riješena. Jer, još niko nije posve siguran da li prava kriza završava ili tek počinje. Nije poznato ni danas  šta se stvarno dešava u crnim kutijama reaktora.

Ali, ostaje jedna lekcija za kraj. Snaga i požrtvovanost pojedinaca i spontana solidarnost ljudi u momentima odsutne krize, uvijek nadmašuje moć i snagu jednog sistema ma kako izgledao  moćan i slavan. Fukushima je donijela neizmjernu tragediju ali, i razotkrila tu iskonsku snagu i poriv čovjeka za opstankom.

Fukushima je za mene bila ta epohalna, i tiha pobuna jedne nacije protiv ustaljene prakse prešućivanja i prikrivanja teških promašaja partijskih – interesnih lobija živo povezanih sa dobro namještenim birokratama i njihovim egzekutorima.

Želim da i ova, peta godišnjica Fukushime, bude to podsjećanje na žilave korijene savijesti i hrabrosti koja još obitava svugdje u srcima i akcijama običnih ljudi.

P.S.

Dok sam ulazio u metro koji je već 24. marta normalno saobraćao, u jutarnjoj gužvi na stanici Tsukiji zazvonio mi je u 9,15 časova telefon. Na liniji je bio ambasador, moj šef, koji je iz svog ofisa skoro prekorno upitao – dolaziš li danas na posao!

(Fuad Đidić, savjetnik služio u ambasadi BiH u Japanu od 2009. – 2013.godine)

 

tačno.net
Autor/ica 10.3.2016. u 10:52