Sjećanje na velikana koji se suprostavio ludilu Franje Tuđmana: Vlado Gotovac i hrvatsko društvo koje ga nije dostojno

Povezani članci

• U Srbiji ništa novo: I novi patrijarh po meri vlasti
• GIVE PISS A CHANCE
• Bernard-Henri Lévy: BiH je bolesna, ali je Evropa još bolesnija
• Mesić: Zašto ću podržati Zorana Milanovića
• Tomislav Klauški o Čedi i Ivi: Hristos se opet rodi
• Rezolucija turist-biroa

Kao krajnji autentični slobodarac (liberal) i kao krajnji autentični kršćanin, Gotovac se ne nalazi ni u kakvom neprirodnom ili shizofrenom položaju. Zalaže se za upravo one slobode koje je Krist donio ovome svijetu, krajnje slobode svakoga čovjeka bez obzira na njegov zemaljski identitet.

Piše: Ivan Brodić

– Svekoliko čitateljstvo koje otvori ovaj tekst već se posljednjih dana načitalo i nagledalo biografskih činjenica o Vladi Gotovcu, bit će tomu tako i u danima koji dolaze.
S velikim ljudima je uvijek tako, o njima su pozvani pisati čak i oni koji su ih za života prezirali ili proganjali. Ima nekoga kršćanskoga pročišćenja u tome, takvi napisi stoje gotovo kao kakva ispovijed.

Upravo su teme onostranoga nekako zadane u programu aktualnih Dana sjećanja na Vladu Gotovca kako su ih zamislili u Institutu Vlado Gotovac, Matici Hrvatskoj, HSLS-u i KIC-u te kako u svome radu na tu temu govori dr. Jasna Čurković Nimac sa Instituta “dr.Ivo Pilar”. Teme su to navodne nespojivosti Boga tj. kršćanstva i liberalizma kojima se hrvatska referendumska današnjica hoćeš-nećeš mora baviti. Nisu to teme znanstvene apologetike kojima se ovih dana bavio zagrebački gost i britanski znanstvenik John Lennox, tema je to o poeziji kao aristotelovski punijoj istini od filozofije i povijesti.

Odnosi se ona na pojam Vječnosti, eufemizam za proskribiranoga Boga u realnom socijalizmu, u djelima Vlade Gotovca. Na njih bismo mogli gledati kroz čitanja djela Michaela Foucaulta kada piše o pareziji kao djelatnoj i životom posvjedočenoj istini, kroz čitanja racionalne etike Imanuela Kanta koji poziva liberale ponašati se kao da Bog postoji, kao i kroz čitanja djela talijanskoga filozofa, i korespondenta Benedikta XVI., Marcela Pere “Zašto se trebamo zvati kršćanima”. Sam Gotovac pomiruje ono što je predrasudom nepomirljivo, kako sam piše, njegovo kršćanstvo ne može poništiti njegov liberalizam i obrnuto, ta oni su krajnje kompatibilni,  čime, nimalo pretenciozno za reći, ulazi u grupu autora koji zaokružuju misao kršćanskoga liberalizma u politici. Tako suprotno politički dirigiranoj vjeri iz raznih duhovnih “tajnih” društava.

Misao je to kojom kao da se vodila i “Javna vjera – kršćani i opće dobro” Miroslava Volfa, hrvatsko-američkoga teologa sa Sveučilišta Yale, koju je ovih dana izdala izdavačka kuća Ex Libris iz Rijeke. Volf poziva kršćane djelovati u javnosti zalažući se za istine Božje objave, ali ih također poziva biti opreznima kako nebi upadali u zamku ulaska u političku ili državnu vjeru. Sam Gotovac, braneći svoj individualni odnos s Vječnosti,  na jednome mjestu kaže kako je Biblija u svojoj veličini jedina knjiga koja je konstanta u svim njegovim mijenama.

Život i djelo Vlade Gotovca, kao da ponavljaju Augustinovu ideju iz Države Božje, poručuju nam kako je tako nešto bilo moguće ispuniti samo onima koji pristaju participirati u vječnosti, biti osobama, nasuprot onim individuama koje tek parazitski egzistiraju, kojima je i bio upućen govor ispred zgrade Hrvatskoga radiše, a koji bi neki smjeliji govornik danas mogao ponoviti ispred neke druge hrvatske zadužbine i nebi puno promašio.

Kao krajnji autentični slobodarac (liberal) i kao krajnji autentični kršćanin, Gotovac se ne nalazi se ni u kakvom neprirodnom ili shizofrenom položaju. Zalaže se za upravo one slobode koje je Krist donio ovome svijetu, krajnje slobode svakoga čovjeka bez obzira na njegov zemaljski identitet.

Vlado je Gotovac svoj križ dostojno nosio. Pravo je pitanje: je li ga ovo društvo dostojno? Kako se sada čini – nije!

SEEbiz.eu