Slavo Kukić: Je li državno tužiteljstvo i samo instrument obračuna političko-kriminalnih krugova

Autor/ica 👤 Slavo Kukić 6.3.2017. u 09:37

Povezani članci

Nakon što se s državom do mile volje isprdaše „sitniji“, na red dođe i sam vrh piramide vlasti – Predsjedništvo BiH. Povod bijaše ono u vezi s čim jedinstvo mu ne bi smjelo biti upitno – zahtjev za reviziju presude Haškog tribunala za genocid u tužbi BiH protiv Srbije. A dobilo se baš suprotno, i usput, što je i inače slika i prilika sumorne nam stvarnosti – da svaki od članova državnog trijumvirata o zahtjevu ima svoju priču. No, taj „blesavi“ svijet, pa i sud u Hagu, to nikako da shvati. I stoga, putem tamošnje bosanskohercegovačke ambasade, od državnog trojca zatraži stav institucije – dakle predsjedništva države. Na njegovu žalost, međutim, zauzvrat dobi ono što se, za razliku od ostatka svijeta, ovdje jedino i moglo – umjesto jednog tri pisma, umjesto stava institucije stavove vrhova triju etničkih filozofija.

I evo kako to, put svijeta odaslani „bosanski lonac“, izgleda. Prema jednom od članova državnoga trijumvirata, konkretnije, mandat agenta BiH u vezi s tužbom za genocid je i danas neupitan. Prema drugom, opet, njegova je legitimacija u zastupanju BiH istekla prije deset godina i ova koju mu dadoše je izvan institucija sistema. A treći se, budući se sve to njega i „njegova“ naroda ni ne tiče, zadovoljava konstatacijom da pismo Haškog tribunala na Predsjedništvu nije ni razmatrano – što je, ruku na srce, točno – i da, po logici stvari, u vezi s njim zajedničko stajalište, što je također točno, niti ne postoji.

Naknadno, međutim, na svjetlost dana, i iz istih odaja, izlazi i još jedna sramota. Prepiska s Hagom, pročitah na jednom od portala, ne traje samo zadnjih nekoliko tjedana. Oduzimanje akreditacije agentu je – ako je portalu, kojem, ruku na srce, često ni ne treba vjerovati – u privatnom pismu, i mimo institucije Predsjedništva zatražio njegov član iz reda Srba. No, zanimljivije od toga je kako taj čin isti član kolektivnog šefa i obrazlaže danas. To je, pojašnjava čovjek, koji je čak i nekakav sveučilišni profesor, „preventivna, iznuđena jednostranost“ kojom je spriječen Izetbegović da se ponaša jednostrano.

A što ta „preventivna jednostranost“ znači? Po pročitanom u medijima, konstrukcija „preventivna jednostranost“ je pojašnjena na krajnje morbidan način. To je, veli vrli profesor, slično onom što se u vrijeme rata događalo u BiH – kada srpski narod „nije želio da mu se ponove zločini iz Drugog svjetskog rata, pa je morao sam počiniti zločine da bi to preduprijedio“. A to znači da se i genocid u Srebrenici „mora tretirati kao preventivni genocid“, „počinjen da se Srbima ne bi dogodio novi Jasenovac“. Iako najiskrenije, koliko god živjeli u državi suludih politika – a i političara, tako mi svega – ne želim vjerovati da je član predsjedništva države takve rečenice pri punoj pameti uopće mogao izgovoriti. Ne želim, ponavljam, u to vjerovati – mada, po onom što uspjeh upratiti, čovjek se ne javlja, niti se od onog što mu u usta staviše ogradi. Nigdje, hoću reći, demantija, ako ne njega onda njegova kabineta, nigdje ni tako jednostavne rečenice kako mu je u usta stavljeno laž ili nešto tome slično.

Pođe li se, pak, od takvih sramota, zbog kojih nam je stidjeti se i pred Istokom i pred Zapadom, čuditi se ne treba ni svemu ostalomu. Priču o Tužiteljstvu BiH sam, recimo, i valjda iz uvjerenja kako je stotinu prečih od njega sama, sve ove godine zaobilazio. Ali, stanje u Tužiteljstvu danas je također jedna od slika i prilika onog što imamo.

U vezi s ovom institucijom me, istina, nisu ni ranije, a ne fasciniraju me ni danas ocjene Milorada Dodika – pa i najnovija kako se u njoj nalaze „neki slučajni ljudi“, kako je u pitanju karikatura u kojoj se događaju razne stvari i slično. Jer, uvjeren sam da njegova priča nije izraz iskrenog mu uvjerenja nego, naprotiv, posljedica straha za vlastitu kožu budući po njegovim djelima i nedjelima čačka baš ova, institucija koju nema pod vlastitom kontrolom.

Ali, ako o Tužiteljstvu kritički govore i ljudi kojima se ima razloga vjerovati – a jedan od njih je, što se mene tiče, i državni ministar sigurnosti – to je već znak za uzbunu. A ministar Mektić je i ovih dana na račun državnoga tužiteljstva izgovorio teške riječi – da je tamo situacija izvanredna, da ne funkcionira sistem, da su se počeli isključivo baviti vlastitim kriminalom, i sve u tom duhu. I da je krajnje vrijeme da se učini ono što se mora kako bi se spasio treći stup vlasti – jer bez njega funkcionirati ne može ni država sama. Ili ministrovim vokabularom, Tužiteljstvo BiH je zrelo za neku vrstu prinudne uprave.

Da, nažalost, ministar sigurnosti nije daleko od istine potvrđuje masa detalja u zadnjih pet-šest godina. Prisjetimo se onoga što se već godinama događa s jednim od tužitelja iz sastava državnoga tužiteljstva. Prije pet-šest godina čovjek priznade kako je hakirao mail svoga tadašnjeg šefa i neprimjerenom službenom korespodencijom doveo u pitanje povjerenje javnosti u kredibilitet Tužiteljstva, da bi, godinu i kusur kasnije, čitava priča završila najobičnijom tričarijom – tužitelju je zbog „nelojalnosti“ instituciji odbijeno 10% od plaće. Prije pola godine isti je, ako se dobro sjećam medijskih izvještaja, osumnjičen za krađu dokaznog materijala iz predmeta u vezi s organiziranim kriminalom. I opet bez rezultata – na njegovu je stranu stala disciplinska komisija Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća. Na koncu, istraga protiv vrlog tužitelja je pokrenuta i prije koji tjedan – i to zbog sumnji da je zloupotrijebio položaj u okviru opet jednog od predmeta za organizirani kriminal.

Ni na kraj mi pameti, doduše, nije pomisao kako je problem u „sirotom“ tužitelju – i njegovim sklonostima zloupotrebi pozicije na kojoj jeste. Dapače, a budući mu od optužbi ništa nije dokazano, isključiti ne treba ni ono drugo – da je i on sam žrtva kojekakvih centara i struktura moći. I mafijaških krugova involviranih u sve pore sistema dakako. Uostalom, na njih i on sam ovih dana upire prstom. Bilo, međutim, da je po srijedi jedno ili drugo, zaključak je isti – u ovoj se instituciji pod hitno mora praviti carski rez, baš ono o čemu zbori i ministar Mektić.

Konopac se, potom, zateže oko još jednog s popisa državnih tužitelja. Za sada, čitam, nije pokrenuta i istraga. No, ne znači da to neće biti učinjeno već slijedećih dana. Jer, ako ništa, barem po onome što se iz medija dade iščitati, puno je indicija kako je sporni tužitelj umrežen s onima, s kojima ne bi smio biti – nekim od centara političke moći prije svega.

Ali, zašto bi se trebali čuditi nad „izletima“ tužitelja ako su u zakonski problematičnim situacijama i njihovi šefovi. Pogledajmo uostalom. Zbog optužbi za zloupotrebu položaja, šurovanja u zataškavanju kriminala političkih moćnika, prije pola godine je suspendiran glavni tužitelj državnoga tužiteljstva. Ili, prethodnih je dana pokrenuta istraga protiv rukovoditelja Posebnog odjeljenja za organizirani kriminal, gospodarski kriminal i korupciju u Tužiteljstvu BiH zbog, pročitah, kaznenog djela nesavjesnog rada u službi – ili konkretnije, nestajanja novca iz jednog predmeta na putu od Tužiteljstva do Suda BiH. Zbog istrage rukovoditelj je – što, usput, ovdje baš i nije čest slučaj – podnio i ostavku kako ne istoj ne bi pravio probleme. No, čemu sve to? Jer, problem postoji – da ga nema bilo valjda ne bi ni istrage.

Ni na kraj mi pameti, također, tvrditi kako su šefovi „kurvini sinovi“. To, istina, nije i isključeno – kao što nije isključena ni mogućnosti da im se pakira iz centara političke i ine moći, mafijaških i inih krugova umreženih s vlašću – pa i da se, kako kaže bivši glavni tužitelj, radi o pravosudno-državnom udaru, zašto ne? Bilo što, međutim, da jeste, daje za pravo ministru sigurnosti kako je vrag odnio šalu – i kako se, da bi se spasilo pravosudnu vertikalu vlasti, nešto pod hitno mora činiti.

S ovakvim se sudom, očito je, nisu spremni složiti i u vodstvu državnoga tužiteljstva – a ni Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća. Naprotiv, i s jednog i sa drugog mjesta reagiraju po mantri „nečastivi su drugdje, u našoj kući su redom časni i pošteni“. Jer, i ovih dana nas uvjeravaju kako je u Tužiteljstvu sve u najboljem redu – a ako problema i ima, uplitanje izvan njih samih neće biti potrebno. Kao eto, tužiteljstvo je stabilna institucija i „ima kapacitet da se suprotstavi svim nezakonitostima, pa i u vlastitim redovima“.

Što na ovo reći? Sve mi se čini, ništa ohrabrujuće. Jer, bojim se da su i najnoviji obrambeni gardovi iz vrhova Tužiteljstva BiH i Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća signal za uzbunu. Jer, njih je moguće shvatiti jedino kao nojevsko zabijanje nosa u pijesak kako se istinu ne bi vidjelo. Iako, ona postoji i izvan toga – pa bilo ti pravo ili krivo. I među inim, otvara prostor za pitanja – pa i ono iz naslova, pitanje dakle, je li državno tužiteljstvo i samo u funkciji, pa i instrument obračuna političko-kriminalnih krugova?