Slavo Kukić: Mislite, fašisti, da ćete me ušutkati ako mi polomite rebra?!

tačno.net
Autor 30.6.2014. u 17:29

Izdvajamo

  • Čovjek koji je zadužen za moju eliminaciju zaposlen je u privatnoj zaštitarskoj agenciji čiji je vlasnik – koje li „slučajnosti“ – savjetnik ministra unutarnjih poslova HNŽ-a. A, siroti je ministar, i opet „slučajnost“, predsjednik mostarskoga gradskog odbora HDZ...

Povezani članci

Slavo Kukić: Mislite, fašisti, da ćete me ušutkati ako mi polomite rebra?!

Foto: Š.G.

Ohrabrenje za mene je posebice otvoreno pismo, potpisano od 154 ugledna intelektualca iz BiH i njezina okruženja. Hvala im svima. Njihova potpora i solidarizacija su mi poticaj da istrajem – i da, usprkos fašističkim projektima, nastavim istim intenzitetom kao i prethodnih dvadesetak godina. I tako će biti! Nastaviti ću, pa neka od muke pocrkaju, s raskrinkavanjem kriminala i njegova sakrivanja iza paravana nacionalnih interesa. Neću odustati ni od javne demistifikacije fašističkih metoda zastrašivanja, discipliniranja i ušutkivanja – niti od otvaranja očiju narodu da takvi ne štite ničije, pa ni njegove, ni nacionalne ni ine interese. Njima su, naprotiv, svetinja samo njihovi vlastiti, pojedinačni i interesi kriminalnih klanova kojima pripadaju – a sve ostalo je samo u funkciji njihove obrane.

Piše: Slavo Kukić

U skupini sam onih koji su o fašističkim metodama, premlaćivanja i fizičke eliminacije prije svega, koje primjenjivaše Musolinijeve i Hitlerove falange, pročitali puno više od obična svijeta. Danas je, međutim, izvjesno i da sam među rijetkima koji su iste te metode, iako skoro stoljeće nakon i Hitlera i Musolinija, iskusili na vlastitoj koži.

Napadnut sam, i premlaćen dakako, zbog vlastitog mišljenja – i to na vlastitom radnom mjestu. Ali, stratezi se – kao i tridesetih godina prošlog stoljeća – ni ovaj put ne mogu pohvaliti kako im je pamet jača strana. Jer, i dalje misle kako je za ušutkivanje dovoljno fizičko premlaćivanje. Greška! Čovjeka se ušutjeti može samo ako mu se slomi duh. Za to je, istina, ponekad dovoljno i fizičko premlaćivanje – neka mostarska iskustva, uostalom, u prilog tome i svjedoče. U mojem slučaju, na njihovu žalost, cilj nije postignut. Dapače, sve mi se čini kako mi je „fizički tretman“ fašista poslužio kao instrument punjenja vlastitih akumulatora u borbi protiv njih samih.

Tko stoji iza brutalnog nasrtaja na mene? Pita li se medije jedne od fašistoidnih ideologija, u pitanju je individualni čin frustrirana čovjeka, „borca“ domovinskog rata i 80 postotnog ratnog vojnog „invalida“. Kojeg, eto, povrijedih jer zborih protiv osuđenika za ratne zločine nad nedužnim civilima srednjobosanskoga kraja. Pogledajte, uostalom, prve reakcije Poskoka i njemu sličnih. Čitav se slučaj pokušalo svesti na osobni sukob dvoje, usto alkoholiziranih ljudi – a time se, zapravo, htjelo diskreditirati samo jednog od njih, onog koji „blebeće“ protiv njihove ideologije i optužuje je kao jednu od onih što su usmjerene na destruiranje BiH kao države i kao društva. Ko biva, kakav akademik – to je pijandura, sklona svemu i svačemu, čak i fizičkim obračunima.

Naravno, startni plan je sasvim drugačije zamišljen. Siledžija je trebao završiti prljavi posao – polomiti mi rebra, a onda bi policija sve to, k’o eto, sustavno, i godinama istraživala, sve dok na čitav slučaj ne bi pala prašina zaborava. Ali, po planu nije išlo – siledžiji na mjestu zločina neplanirano ostadoše neke od osobnih mu stvari – i mimo njegove volje dakako. A to je, onda, mozak operacije tjeralo na nove scenarije. Moralo se, drugim riječima, posegnuti za „planom B“ – u eter gurnuti priču kako je sve to čin frustriranog pojedinca, te kako premlaćivanje i nije bilo planirano nego je rezultat polusatnih prepirki zbog kojih je čovjeku „prekipjelo“. I zbog čega se dokopao prvog što mu bi pri ruci – tobože vješalice, ni u ludilu službene palice – i tresnuo me gdje je stigao. U protivnom, ne prođe li priča te vrste, sve će se kao račun ispostaviti drugima – zaštitarskoj firmi, njezinu vlasniku i Partiji – onima koji iza čitave priče i stoje.

Problem je, međutim, što je slučaj gotovo pa nemoguće individualizirati. Jer, protiv individualizacije je baš sve. Može, naime, biti da je čovjek i ratni vojni invalid, može biti da je i nezadovoljan onim što u javnom prostoru zastupam, ali fakti su fakti. Čovjek, 80 postotni „invalid“ je, zamislite, zaštitar u privatnoj zaštitarskoj agenciji – a to je ravno znanstvenoj fantastici. Kako, hoću reći, s tolikim invaliditetom raditi takav posao? I tko mu za to dade licencu? Jer, za ta bi posao čovjek morao biti potpuno fit. No, ni to nije sve. Čovjek koji je zadužen za moju eliminaciju zaposlen je u privatnoj zaštitarskoj agenciji čiji je vlasnik – koje li „slučajnosti“ – savjetnik ministra unutarnjih poslova HNŽ-a. A, siroti je ministar, i opet „slučajnost“, predsjednik mostarskoga gradskog odbora HDZ, barem je to bio do prije mjesec-dva – ali i jedna od također pogođenih osoba mojim izjavama o ratnim zločincima budući je, tako vele, i sam „hodočastio“ na zagrebački Pleso kako bi „nacionalnom heroju“ među prvima poljubio ruku.

I čemu se, onda, čuditi njegovim istupima nakon toga, pa i izjavama koje je davao. Pogledajte, uostalom, izjavu sarajevskom „Oslobođenju“. Čovjek koji je priveden, veli vrli ministar, je „ratni vojni invalid, koji ima određene traume i kojem su zasmetali određeni novinski natpisi … živi teško, bio je branitelj i borio se za ideale koje sada netko nipodaštava“. Vokabular, što je-je, u normalnu društvu puno primjereniji odvjetniku, koji samo što ne kaže „ma dajte, kanite se čovjeka, pa i on sam je jedna od naših ‘svetinja’“, nego čovjeku koji je plaćen za sigurnost građana.

Kad bi ljudi smjeli, a ne smiju – jer, bolje šutjeti nego zbog istine se i sam nevoljama izložiti – pala bi, na ministrovu žalost, i priča mu kako se sve to dogodi zbog mojih izjava o čovjeku osuđenom za ratne zločine. Jer, onaj što nasrnu na mene – ispriča mi više kolega s fakulteta na kojem radim – po fakultetu se smucao tjednima i kod njih, a i studenata, izazivao sumnje, pa i strahove. Siledžija je, dakle, tjednima izviđao, snimao, kako bi prije „operacije“ imao sve elemente i kako bi isključena bila svaka slučajnost.

Bilo kako bilo, sve to je, na moju sreću, stvar prošlosti. Ako su me željeli likvidirati, ima Boga – nisu uspjeli. Ako su me htjeli samo „kultivirati“, niti su me isprepadali, niti obeshrabrili. Ali, zato su me učinili bogatijim – i za jedno iskustvo i svijest da drugi put ne smijem dopustiti ovu vrstu iznenađenja, ali i za nesvakidašnje solidariziranje znanih i neznanih i osudu koju prema ovom vandalskom činu izrekoše i pojedinci i institucije. Osudio ga, istina, nije i fakultet na kojem sam četvrt stoljeća – i na kojem sam najstariji redoviti profesor. Zna li se, pak, da je na njegovu čelu osoba koja najužem društvu „odabranih“ i sama pripada, takvo postupanje mu dođe k’o „najprirodnije“. Ali, zato životinjski atak na mene osudi – a to mi je puno važnije – najveći dio mojih kolegica i kolega.

Na prvog čovjeka moga fakulteta, međutim, ugledali se nisu i svi ostali. Dapače. Osudu fašističkog pokušaja discipliniranja i solidarizaciju sa mnom iskazaše mnogi – u zemlji i izvan nje. Osudiše ga najveće svjetske ambasade i mnoge međunarodne organizacije, osudiše ga redom – izuzimajući, opet, partiju „odabranih“ i „velikoga vođu“ osobno – političke stranke i nevladine organizacije ove zemlje, osudi ga ANUBiH i druge znanstvene institucije, ali i veći broj udruženja intelektualaca, ovdje i u svijetu. Ohrabrenje za mene je posebice otvoreno pismo, potpisano od 154 ugledna intelektualca iz BiH i njezina okruženja.

Hvala im svima. Njihova potpora i solidarizacija su mi poticaj da istrajem – i da, usprkos fašističkim projektima, nastavim istim intenzitetom kao i prethodnih dvadesetak godina. I tako će biti! Nastaviti ću, pa neka od muke pocrkaju, s raskrinkavanjem kriminala i njegova sakrivanja iza paravana nacionalnih interesa. Neću odustati ni od javne demistifikacije fašističkih metoda zastrašivanja, discipliniranja i ušutkivanja – niti od otvaranja očiju narodu da takvi ne štite ničije, pa ni njegove, ni nacionalne ni ine interese. Njima su, naprotiv, svetinja samo njihovi vlastiti, pojedinačni i interesi kriminalnih klanova kojima pripadaju – a sve ostalo je samo u funkciji njihove obrane.

I, zbog njih su spremni na sve – pa i na pretvaranje naroda u najobičnije roblje. Dokle će im, međutim, narod to i sam dopuštati drugo je pitanje. Što se, pak, mene tiče, činiti ću sve da mu, sirotom narodu dakako, barem svijest o tome pomognem razvijati.

tačno.net
Autor 30.6.2014. u 17:29