Slobodan Dukić: Kuga

Slobodan Dukić
Autor/ica 15.6.2016. u 09:10

Izdvajamo

  • Za Ljubinku Trgovčević Mitrović Jugoslavija je njena lepa prošlost, koja se ne može vratiti. Kaže da nema problema da ode na mesta koje je volela. Ta zemlja je za nju bila zamišljena kao država u kojoj će se prevazići istorijski nastale verske i regionalne razlike. Nažalost, u obe države elite nisu našle adekvatan način da povežu ljude i prostor. Da im ponude privredni razvoj i građanske slobode.

Povezani članci

Slobodan Dukić: Kuga

Foto: RSE

Od Jugoslavije ostale su samo nekadašnje njene republike rovovski ukopane u svoju rasnu, versku i etničku fantazmagoriju. Kuga je zarazila ceo ovaj prostor.

Istoričarka prof. dr Ljubinka Trgovčević Mitrović ostavlja dubok trag promišljanjima o skorijoj prošlosti i savremenim dešavanjima u Srbiji i na drugim prostorima bivše Jugoslavije. Rođena Sarajka, tek što je zakoračila u život, preselila se u Beograd. Trgovčevići su svili gnezdo na Dorćolu, starom jevrejskom kraju. U susedstvu Kalemegdana i Dunava. Bio sam povlašćen da je upoznam tih pedesetih godina prošlog veka. Devojčurak, pionirski aktivista, recitator, glumica… Voleli smo je. Đaci. Nastavnici. Prosto, bila je vlasnik izuzetne energije. Blistavi um “kršten” pod petokrakom socijalističke Jugoslavije. Pamtim je i iz turbulentnih vremena sukoba Stambolića i Miloševića. Demontaže Juge. Bila je član Predsedništva Srbije. Odlazio sam kod nje kao novinar u zgradu na Andrićevom vencu, gde je imala kancelariju. O tim kužnim vremenima, i o aktuelnim nastojanjima u Srbiji da se prekroji istorija… negiranju antifašističke borbe jugoslovenskih partizana, kaže da rado govori za portal Tacno.net

Godina je 1987. Osma sednica CK SK Srbije. Naša sagovornica je kao član kolektivnog šefa srpske države bila gost. “Ujutru pre odlaska na tu sednicu Ivan Stambolić je samo rekao da govorimo po svojoj savesti…I tako je bilo. Nisam morala da se svrstavam ni na jednu stranu. Mogla sam da ćutim. Da se poput nekih krijem u klupama starog skupštinskog zdanja. Ali mi unutrašnja potreba za istinom nije to dopuštala. Kao i znanje iz istorije. Odmah sam razumela da se radi o staljinističkom procesu koji vodi ka autoritarnoj diktaturi. Simbiozi vođe i naroda…”

Ljubinka Trgovčević je na toj sednici govorila među prvima. Kaže da se upečatljivo seća lica ljudi. Uplašenih za svoje funkcije. Tadašnje i buduće. Krili su se sve dotle, dok nije postalo jasno ko će da pobedi. “Lica ljudi za sva vremena”. A neki među novinarima? Prvo su čestitali govornici, a onda kad su shvatili kako stvari teku, skretali su pogled. I bežali od nje.

Poštanski saobraćaj u Srbiji zatrpan je telegramima podrške Slobodanu Miloševiću. Novom srpskom “Karađorđu.” Baš kako ga je krstio Dobrica Ćosić. Istovremeno, zavladala je atmosfera straha. Stambolić je smenjen sa mesta prvog čoveka kolektivnog predsedništva države. Ljubinka Trgovćević je jedina glasala protiv. “Već tada je bilo jasno kuda se kreće Srbija. A mnogima je to odgovaralo. Nacionalistima… Posebno bivšim borniranim komunistima. I tako je počelo Slobina era. Epilog je poznat: rušenje Jugoslavije i krah srpske države…”

Nastupilo je “novo doba”. Vreme udvorištva. Počeli su mitinzi podrške vođi “Slobo slobodo”, drali su se egzaltirani podanici na trgovima srpskih gradova. Tražili hapšenja političkih predstavnika drugih jugoslovenskih republika. Zajedno sa njima ulicama su “šetale” mošti pravoslavnih svetaca. “Izašla sam iz Predsedništva kad su neki počeli da pravdaju te događaje. Upozorila sam da to znači rušenje Jugoslavije i provociranje drugih nacionalizama…” kaže srpska istoričarka. Na sednici Skupštine Srbije, kad je usvajana njena ostavka, za govornicom su se ređali Miloševićevi lakeji. Recitujući mu panegerike, odricali su se svog moralnog integriteta. Za trun Miloševićeve milosti, za jedan njegov uzvraćeni pogled koji ih je hrabrio da napadnu “izdajnicu”. Istovremeno, kvazi patriote punile su stranice centralnog srpskog dnevnika Politike utrkujući se ko će više da je ocrni.

“Bilo je i pretećih poruka. Prekinuta su i neka dugogodišnja prijateljstva. Nažalost, moja predviđanja su se obistinila. U daleko tragičnoj formi. Kad je duh nacionalizma pušten iz boce, više se nije mogao zaustaviti. Ta kuga nad kugama, kako je formulisao Stefan Cvajg, zarazila je ceo prostor. Na te pojave sam uvek reagovala najpre stomakom, a potom glavom i konkretnom akcijom. Napisala sam prvi apel protiv bombardovanja Dubrovnika…”
Umesto podaništva Miloševiću Ljubinka Trgovčević je izabrala ulične proteste. Da potvrdi svoju građansku orijentaciju. I sačuva svoj naučnički integritet.”To je, pravo da vam kažem bio jedini način moje borbe. Da budem građanka kojoj suluda politika sprečava da živi svoj jedini život koji ima. Nisam želela da budem član nijedne stranke…” Bilo je to užasno teško, kad je u Srbiji ključalo kao u čorbi od ideologa srpskog nacionalizma, dojučerašnjih lažnih Jugoslovena, partijskih aparatčika, ratnih profitera i crtača novih granica. Koje su trebale da identifikuju srpske teritorije. Kad je kao eho odjekivalo: Tamo gde je noga srpskog vojnika, tamo su srpske zemlje. U takvom okruženju jedna od najpriznatijih srpskih istoričara bila je za mnoge persona non grata. Sama kaže, često kad bi se našla, među “kolegama” nastajao je muk.

Danas, kad Dubravka Stojanović takođe prominentna istoričarka, upozorava da udžbenici iz ovog predmeta više liče na lekcije iz Predvojničke obuke, kad se u Srbiji piše kvazi istorija, amnestiraju kvislinzi, a partizanska oslobodilačka borba negira, Ljubinka Trgovčević upozorava: “Ovde nije samo u pitanju opšti trend jačanja desnice, već i obračun sa tekovinama Drugog svetskog rata i ideologijom koja je posle njega vladala. Jasno je ko je dobio taj rat i sa kojim idejama, kao što je jasno ko je u ratu sarađivao sa okupatorom. Ovo drugo se u svakoj drugoj državi kažnjava najstrožom kaznom. Mi smo dugo živeli u društvu koje je istoriju jednostrano tumačilo. Sigurno je da je u ratu bilo zločina na svim stranama. Ali potreba nekih da se obračunaju sa komunizmom ne opravdava rehabilitaciju onih čiji su zločini bili svirepiji i onih koji su sarađivali sa okupatorom. Posebno ne onih koji nisu branili svoje sugrađane, već su zajedno sa Nemcima učestvovali u uništavanju ideološki ili rasno i verski nepodobnih. Tu pre svega mislim na Milana Nedića, koji je, ne samo pogazio oficirsku zakletvu da će braniti zemlju, što je dovoljno za smrtnu kaznu, već je pomagao Nemcima da se zemlja ideološki, rasno i etnički očisti. U ime humanosti to se ne može zaboraviti. Uopšte, odnos prema fašizmu je elementaro pitanje ljudskosti. Ako znamo da je fašizam do danas najnehumanija ideologija koja je u ime viših ciljeva uništavala ljude u ime kriterija koje je ona nametnula, onda tu nema pogađanja i konsenzusa. Granica između fašizma i antifašizma je jasna i ona je vrhunsko merilo vrednosti demokratskog društva i abedeca poštovanja ljudskih prava. A oni koji se stide antifašizma sigurno ne dele te vrednosti.”

Ljubinka Trgovčević, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i autor više od sto naučnih radova, bila je životni saputnik preminulog Andreja Mitrovića, profesora Filozofskog fakuleta. Pisca kultne knjige iz političke istorije Vreme netrpeljivih. U krugovima nezavisnih ovdašnjih intelektualaca zapamćen je kao erudita čije samo ime je simbolički značilo nepristajanje na druženje sa “netrpeljivima”. Sigurno je da je i ona sa tog izvora pila vodu mudrosti i naučničkog poštenja.

Za Ljubinku Trgovčević Mitrović Jugoslavija je njena lepa prošlost, koja se ne može vratiti. Kaže da nema problema da ode na mesta koje je volela. Ta zemlja je za nju bila zamišljena kao država u kojoj će se prevazići istorijski nastale verske i regionalne razlike. Nažalost, u obe države elite nisu našle adekvatan način da povežu ljude i prostor. Da im ponude privredni razvoj i građanske slobode.

Od Jugoslavije ostale su samo nekadašnje njene republike rovovski ukopane u svoju rasnu, versku i etničku fantazmagoriju. Kuga je zarazila ceo ovaj prostor.

Slobodan Dukić
Autor/ica 15.6.2016. u 09:10