Smijeh slobode

Izdvajamo

• Ti i takvi, kojima hrvatska kultura nikada nije značila više od verbalnog delikta, svjedočila je tada, kao što ova danas svjedoči slično, o prokazivanjima pojedinaca koji zbog svojih stavova, nisu „pasali“ određenim strukturama. O hrvatskom narodu i tada nije bilo ni riječi. Strukture, čiji su samopregaoci tada, kao uostalom i sada, označavali i etiketirali neprijatelje države, možda su promijenili formu i evoluirali u četrdeset godina od totalitarista do demokratske verzije istih, etiketiraju ih i stigmatiziraju na isti način i po istoj matrici i danas. Oni nikada nisu bili hrvatski narod koji se smijao, oni su bili hrvatski narod koji je bio mrk, nadrkan i smijeh hrvatskog naroda, smijeh slobode, im je itekako išao na kurac.

Povezani članci

• Drago Hedl: Vukovarski zid je podjela u glavama, usijanim
• Kovanje vođe
• Najebaće mir bez naše municije
• Vukovarski stožeraši ‘spašavaju’ Hrvatsku
• Pismo političkom smeću: Nećemo vam halaliti ako dozvolite da Velež ode u zaborav
• Uvjerenja ili karijera – dvojba je samo za gadove

Koordinacija braniteljskih, veteranskih i stradalničkih udruga Splita i Splitsko – dalmatinske županije prijavila je DORH-u Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića i Milorada Krstulovića, zbog tzv. Širenja mržnje i netrpeljivosti prema hrvatskom narodu. Hrvatski narod, za razliku od uvažene gospode u Splitu koja nemaju vremena za kulturu, već sastavljaju kojekakve tužbe, smijao se niti nekoliko sati prije istim tužbama i istim ljudima koji su urnebesno parodirali sav jad ove nesretne zemlje u kojoj živimo i sav jad koji prolaze i prolazili su zbog tih i takvih, i to uživo na trećem programu HTV-a, uživo u prepunoj dvorani MKC Doma mladih u koji nije mogla stati šibica, a isto toliko ljudi je ostalo vani. Smijao se hrvatski narod gluposti koju su ti ljudi ogoljeli do kosti, no njima, ako ste pažljivo gledali njihova lice, jedinima nije bilo do smijeha. Njihova lica više su imala grimasu i gorčinu tu večer u kojoj se hrvatski narod smijao, izuzev onih, koji su ubrzano i grozničavo sastavljali još jednu sramotnu epizodu novije hrvatske povijesti, epizodu koja nam zorno kazuje sa kakvim ljudima živimo i kakvi ljudi „najebu“ zbog tih ljudi koji se ne znaju smijati.

Devedesetih, kao mladi i gorljivi kolporter Ferala zatekao sam se na splitskoj Pjaci, mjestu koje je od mjesta na kojem su danas ti ljudi sastavili tu sramotnu optužnicu udaljenom otprilike dvjesto metara. Taj dan, istrgnuli su nama „mulcima“ svežnjeve Ferala, prijetivši nam pištoljima postavljenim na čelo i ručnim bombama iz kojih su vadili osigurače. Svi ti ljudi, vrištali su kako Boris Dežulović, Viktor Ivančić i Predrag Lucić neće više nekažnjeno širiti mržnju i netrpeljivost prema hrvatskom narodu. Jedina razlika u trideset godina jest što se hrvatski narod tada nije smijao, hrvatski narod šutio je taj dan i na ulicama moga grada nije bilo nikoga, doli tih zapjenjenih ljudi u crnom i nas uplašene djece kojoj su istrgli novine iz ruke.

U vrijeme komunističke diktature, kako je danas vole zvati ti i takvi ljudi, a opisao ih je jučer Boris Dežulović kroz urnebesnu metaforu, pojam „verbalni delikt“ označavao je pojam kojim se tadašnja vlast obračunavala sa neistomišljenicima koje je etiketirala kao one koji šire mržnju i netrpeljivost prema jugoslavenskom narodu. Te i takve, prijavljivao nije hrvatski narod, koji se ni tada, gle divne koincidencije, nije smijao niti mu je bilo do smijeha. Taj verbalni delikt, šupci su kasnije pretočili u glupost koju su nazvali u hrvatskoj – duševna bol.

Ti i takvi, kojima hrvatska kultura nikada nije značila više od verbalnog delikta, svjedočila je tada, kao što ova danas svjedoči slično, o prokazivanjima pojedinaca koji zbog svojih stavova, nisu „pasali“ određenim strukturama. O hrvatskom narodu i tada nije bilo ni riječi. Strukture, čiji su samopregaoci tada, kao uostalom i sada, označavali i etiketirali neprijatelje države, možda su promijenili formu i evoluirali u četrdeset godina od totalitarista do demokratske verzije istih, etiketiraju ih i stigmatiziraju na isti način i po istoj matrici i danas. Oni nikada nisu bili hrvatski narod koji se smijao, oni su bili hrvatski narod koji je bio mrk, nadrkan i smijeh hrvatskog naroda, smijeh slobode, im je itekako išao na kurac.

Jedina razlika u trideset godina dogodila se jučer i ona je divna i ona nam svima daje nadu. Naime, hrvatski se narod, bez straha, po prvi put u svojoj povijesti iskreno i otvoreno smijao sinoć tim i takvim mrkim ljudima i to otvoreno, bez zadrške. Po prvi puta hrvatskom narodu dogodila se društvena reakcija i to kroz ono što je najljekovitije, a to je smijeh i zajebancija. Nesposobnost tih nadrkanih, mrkih ljudi da to razumiju, kao i nesposobnost da uopće razumiju o čemu pričaju i na kakav ih način zajebavaju oni što šire mržnju i netrpeljivost prema hrvatskom narodu, jučer je hrvatski narod tako kristalno jasno razumio, tako im se slatko smijao i zajebavao ih i sve to uživo, na potpuno nespremnoj i zatečenoj državotvornoj dalekovidnici, u udarnom terminu na HTV-u 3.

Po prvi puta hrvatski građani shvatili su da Hrvati tuže Hrvate za širenje mržnje i netrpeljivost prema Hrvatima u nastojanju da se Hrvatima dokine sloboda govora, uvede ponovo verbalni delikt, zbog kojeg su Hrvati ratovali da budu svoji na svome i slobodni i toj činjenici hrvatski narod se iskreno i od srca – smijao.

Draga gospodo, uvaženi koordinatori braniteljskih udruga, pogledajte snimku Pričigina, snimku od nekoliko sati prije vašeg javnog istupa i pogledajte nasmijana lica hrvatskog naroda. Taj se hrvatki narod nije smijao Borisu Dežuloviću niti Viktoru Ivančiću. Taj se hrvatski narod, po prvi puta u trideset godina iskreno i od srca smijao – vama.

Osim naravno onih kojima nije bilo do smijeha. Onih koji su, kako ono, neprijatelji hrvatskog naroda koji šire mržnju i netrpeljivost, a hrvatski narod im se iz nepoznatog razloga smije. Onih kojima odavno ta priča oko onih koji razumiju i onih koji ne razumiju niti je smiješna niti je urnebesna. No jedno je sigurno, smijeh slobode odzvanjao je Splitom i odzvanja već dva dana njegovim ulicama, kaletama i zatvorenim „škurama“ iz kojih odzvanja smijeh i cerek slobode.

Ako je to nagrada i satisfakcija svima nama koje se pokušava ušutkati, malo je i zasigurno nedovoljno njima, ali je da ga jebeš, dobar početak.