SNJEŽANA KORDIĆ: IZMIŠLJANJE NEODRŽIVIH TEORIJA

Snježana Kordić
Autor 3.1.2015. u 09:11

SNJEŽANA KORDIĆ: IZMIŠLJANJE NEODRŽIVIH TEORIJA

Podržava propisivanje jezika, pogotovo ako potječe iz fašističke NDH. Pa o propisujućoj uputi iz NDH ističe da se potpuno slaže s njom: »I mi mislimo tako«. Navodi i poduži citat NDH-ovskog Državnog ureda za jezik koji se rukovodi purizmom i nametanjem, da bi poslije citata otvoreno izrazio svoje odobravanje: »Niti tomu imamo što dodati niti što oduzeti«.

Piše: Snježana Kordić

U knjizi Josipa Silića Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika može se od predgovora pa do kraja knjige pratiti kako autor smišlja neodržive teorije, zasnovane na neznanju i na želji da zadovolji nacionalističku ideologiju u domaćoj sredini.

S obzirom da u predgovoru kaže da je ova knjiga plod njegovog »dugogodišnjeg bavljenja teorijom hrvatskoga standardnog jezika«, utoliko gore je što ona pokazuje kako autor ne zna osnovna svojstva standardnog jezika. Silić piše kao da su standardni jezik i »jezik kao sustav« odvojeni jedan od drugoga (25, 27, 124, 162). Priznaje da je usamljen u takvom shvaćanju, žaleći se da se »jezični sustav poistovjećivao s jezičnim standardom, tj. uspostavljao se znak jednakosti između jezičnoga sustava i jezičnoga standarda. (I danas se tako vrlo često čini, ne samo u nas.)« (167-168). Razumljivo je da u svijetu ne postoji podjela kakvu Silić zamišlja jer ona je nemoguća.

Izmišljenu teoriju o odvojenosti »jezika kao sustava« od »jezika kao standarda« Silić ponavlja petnaestak puta u knjizi, kao da ponavljanjem može nadomjestiti ispravnost. Takvu strategiju preuzeo je od jednog svog doktoranta: sjetimo se samo kako je Mirko Peti svojim doktoratom dokazao da je komisiju u kojoj je bio Silić moguće uvjeriti da deset riba nije brojivo ako se to dovoljno puta u doktoratu ponovi (vidi tekst »Pomračenje uma«).

Ali zašto Siliću treba iluzija o odvojenosti nečega što je neodvojivo, tj. o suprotstavljenosti standardnog jezika i »jezika kao sustava«? Stvar je u tome da s jedne strane  nacionalistička ideologija u Hrvatskoj tvrdi da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore različitim standardnim jezicima, a s druge strane je ta tvrdnja lingvistički neodrživa. Zato Silić izmišlja iracionalnu teoriju kako bi u ulozi sveučilišnog profesora podupro tvrdnju o različitim standardnim jezicima i na taj način zadovoljio ideologiju. U svojim mislima razdvojio je ono što se razdvojiti ne može – »jezik kao sustav« i »jezik kao standard« – da bi onda na osnovi toga ustvrdio sljedeće: »Znači li to da jedan jezični sustav može imati više standardnih jezika? – Da!« (33).

Ali to nije točno jer ne može nešto istovremeno biti i jedan jezik i više jezika. Znanstveni uvid u našu situaciju pokazuje da se radi o jednom jeziku čije norme variraju, a to variranje je povezano s činjenicom da tim jezikom govori nekoliko nacija u nekoliko država. Budući da su varijacije neznatne naspram ogromne količine zajedničkih jezičnih jedinica, ne može se govoriti o nekoliko standardnih jezika, nego o jednom. To potvrđuje i međusobna razumljivost. Isti slučaj je i s engleskim jezikom, njemačkim, francuskim, arapskim, nizozemskim i brojnim drugim jezicima. Svaki od njih se u sociolingvistici naziva policentrični standardni jezik. Tako da su lingvistika i sociolingvistika složne oko toga da se kod Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca radi o jednom te istom standardnom jeziku, kao što se npr. kod Britanaca, Amerikanaca, Australaca radi o istom standardnom jeziku, ili kod Nijemaca i Austrijanaca.

Još jedna neodrživa Silićeva teorija je da jezik književnih djela ne pripada standardnom jeziku (12): tvrdi da se radi o »jeziku koji nije vid standardnoga jezika« (165). Međutim, u lingvistici je poznato da je književni stil zajedno sa znanstvenim, novinskim, administrativnim i razgovornim stilom jedan od funkcionalnih stilova standardnog jezika. Sve te stilove povezuje mnoštvo zajedničkih svojstava koja dokazuju da se radi o istom standardnom jeziku. Istovremeno svaki stil ima i svojih specifičnosti, koje ga čine zasebnim stilom. Pa tako i književni stil ima najvećim dijelom zajednička svojstva s drugim stilovima, ali ima i svojih posebnosti.

No zašto uopće Silić želi izbaciti književni stil iz standardnog jezika? Stvar je u tome da Silić poistovjećuje standardni jezik s lektoriranjem, tj. s jezičnom cenzurom. Zato izbacuje jezik književnih djela iz standardnog jezika da bi mogao izvesti zaključak kako književna djela ne treba jezično cenzurirati. Ali sve to skupa je naopako jer niti standardni jezik smije biti cenzura, niti se književni stil može izbaciti iz standardnog jezika. Osim toga, zašto Silić ide spašavati samo književnike od jezičnog nasilja? Zašto onih 99% stanovnika Hrvatske koji nisu književnici prepušta jezičnom nasilju prikazujući to nasilje kako nešto potpuno normalno i neizbježno?

Pita: »smijemo li s jezikom književnog djela činiti ono što činimo sa standardnim jezikom?« (136) – kao da standardni jezik smijemo cenzurirati. Pita: »Jesmo li bili u pravu kad smo neke književnike« uvjeravali »u to da ’ne znaju’ jezik?« (136) – kao da je u redu uvjeravati onih 99% Hrvata koji nisu književnici da ne znaju jezik.

Silić je, dakle, svoju neodrživu teoriju smislio kako bi zadovoljio i jezične cenzore i književnike koji se bune protiv tih cenzora. On nije protiv jezične cenzure, nego izmišlja pokriće za nju. Čitateljima sugerira da je za standardni jezik uobičajeno primoravanje i da nametanja vrši sam standardni jezik, što nije točno jer ne nameće jezik, nego pojedinci poput Stjepana Babića koji silom hoće povećavati razlike naspram jezika u Srbiji.

Potpuno zaobilazi proširenost upotrebe neke riječi kao kriterij zašto je ta riječ dio standardnog jezika. Predstavlja kao normalno da se govori »prisilno«, »pod ’diktatom’ jezika kao standardnoga jezika« i da to govorenje »podliježe društveno-jezičnim sankcijama« (101, 156). Time čitateljima sugerira da prisilu, diktat i sankcije prihvate kao najprirodniju stvar, kao nešto bez čega se ne može.

Kroz čitavu knjigu protežu se takve sugestije. Npr. kaže da novinar »mora voditi računa o tome da mu jezik odgovara zahtjevima strogih normi standardnoga jezika« (93) – ključne riječi su mora, zahtjevima, strogih. Još jedan primjer: pravila standardnoga jezika »zabranjuju. I tu zabranu moraju poštovati svi […]« (102) – opet zabrana, moraju. Silić od građana Hrvatske traži slijepu pokornost jezičnim cenzorima, predstavljajući svoje zahtjeve kao da dolaze od jezika: »norme standardnoga jezika traže ’poslušnost’« (172). On ne razotkriva da npr. autobusnu stanicu izbacuju jezični cenzori, nego kaže da ju standard ne prihvaća (22) i da na takva neprihvaćanja ima pravo (122). Ljudi trebaju živjeti u uvjerenju da je cenzura svojstvo standardnog jezika i da je tako svuda u svijetu, što nije točno.

Poput Stjepana Babića iskazuje svoju bojazan da neke riječi ne »’onečiste’ standardni jezik« (38). Također poput Babića iznosi vizije o propasti jezika, uvjeren da jezične konstrukcije koje mu se ne sviđaju »mogu biti vrlo opasne za opstojnost cjeline standardnoga jezika« (38). Proglašava snobizmom kad netko kaže da su prijedlozi konstruktivni ili kad stavi naglasak na nešto (72). Proglašava parazitima riječi pitanje, problem, mehanizam, režim, politika (72). Kaže da je prenemaganje, razmetljivost misli i neukus ako se nešto označi kao nesvakidašnje, zadivljujuće, očaravajuće, fantastično, veličanstveno, fenomenalno, neviđeno, neusporedivo ili jedinstveno (72).

Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezikaFunkcionalni stilovi hrvatskoga jezika

Podržava propisivanje jezika, pogotovo ako potječe iz fašističke NDH. Pa o propisujućoj uputi iz NDH ističe da se potpuno slaže s njom: »I mi mislimo tako« (76). Navodi i poduži citat NDH-ovskog Državnog ureda za jezik koji se rukovodi purizmom i nametanjem, da bi poslije citata otvoreno izrazio svoje odobravanje: »Niti tomu imamo što dodati niti što oduzeti« (76).

O novinskom stilu navodno mora govoriti »s ’prijekorom’«, pa prekorava sportske novinare što kažu Promašio je praznu mrežu, Iznenada je uputio oštar udarac prema vratima (88), iako se radi o sasvim uobičajenim rečenicama. Grdi novinare i što kažu Gosti su propustili nekoliko zrelih mogućnosti (88) – Silić bi mogućnosti zamijenio prigodama. Pritom zna da je njegovo proganjanje citiranih rečenica nasilje nad praksom jer i sam priznaje da su te rečenice već standard u sportskom novinarstvu (88).

Poput Stjepana Babića nesklon je engleskom jeziku, ali ne želi priznati da se radi o njihovim osobnim averzijama nego ih pripisuje normi. Nisu dakle Babić i Silić osjetljivi na riječi iz engleskog jezika, nego »je norma posebno osjetljiva« na te riječi (196). Nije dakle Silić taj koji protestira protiv klima-uređaja i traži klimatski ili klimatizacijski uređaj, nego to norma progovara kroz njegova usta. Ne traži Silić u svoje ime da se doping-kontrola zamijeni dopinškom kontrolom, nego on samo prenosi svijetu poruke norme (196).

Zabranjuje da se u znanstvenom stilu primjeri najave pomoću sljedeći primjeri: »ne bi bilo u redu kad bi se tako reklo, a često se kaže, i u znanstvenome stilu« (199). To je tipičan preskriptivistički postupak: želi se ukloniti nešto što je prošireno u upotrebi; preskriptivist je pritom svjestan da je konstrukcija proširena jer i sam priznaje »često se kaže«; ne smatra potrebnim čak ni da navede nekakav razlog za uklanjanje nego izriče subjektivnu ocjenu »ne bi bilo u redu«.

Jednako subjektivno hoće da se koristi preda nj, na nj umjesto pred njega i na njega: »predlažemo da se u stilovima s većom ’autocenzurom’ (u znanstvenome, novinarsko-publicističkome i beletrističkome) daje prednost prvima. Takvi ’kontrolirani’ oblici (tipa preda nj) stilu daju poseban ’šarm’« (224). Silić se dakle zalaže za autocenzuru, a ona bi se trebala rukovoditi prema njegovom subjektivnom ukusu. Podrazumijeva da ono što je njemu posebno ’šarmantno’ sigurno je posebno ’šarmantno’ i svima drugima.

Rado se odvaja od stvarnosti i kreće u svjetovima u kojima se ne mora obazirati na stvarnost, nego o njoj može tvrditi što god poželi. Pa ne opisuje stvarni jezik, nego onakav kakvim ga zamišlja. Upravo to i kaže: gramatika »je opis jezika kakav bi on trebao biti, a ne opis jezika kakav on jest. U tome bi se smislu trebalo osloboditi pretpostavke da je gramatično ono što je potvrđeno. […] Gramatika je i ono što još nije potvrđeno. […] Tako gledamo i na jezik kao cjelinu – ne samo kao gramatiku« (173-174). To je vrlo privlačna pozicija jer čovjek tada ima ulogu Stvoritelja: ne mora se držati jezične stvarnosti, nego si sam zamišlja svoju stvarnost. Problem je samo ako ga netko povuče za rukav i pokaže u kolikoj mjeri se odvojio od zemlje. Jer jezik nije ono što pojedinac ide zamišljati u svojoj glavi, nego ono što je vidljivo u upotrebi. Pogrešno je i nerealistično ako pojedinac umišlja da je potrebno popravljati upotrebu i da će on to učiniti. Naime, sve što postoji u upotrebi ima svoju funkciju jer inače ne bi postojalo. Lingvist opisuje upotrebu i osvještava kakvu funkciju ima korištenje pojedinih jezičnih sredstava, npr. pokazuje da ta i ta jezična sredstva u medijima služe za manipulaciju masama i sl. Takva djelatnost lingvista je vrlo zanimljiva, i jezikoslovci u Hrvatskoj bi imali pune ruke posla kad bi se počeli baviti svojom profesijom. A kakvu gramatiku je Silić napisao primjenom svog odvajanja od jezične stvarnosti, već sam opisala u kritičkom prikazu u časopisu Znakovi i poruke.

Više puta Silić uvodi neke definicije lingvističkih pojmova koje, nažalost, svjedoče o vlastitoj nedovoljnoj lingvističkoj obrazovanosti. Koliku upotrebnu vrijednost imaju njegove definicije, može ilustrirati ovaj primjer: »Zalihost ili redundanciju mogli bismo definirati kao nešto što nije potrebno kad nije potrebno, a jest potrebno kad je potrebno« (235). Time nije ništa rekao, nego se vrti u krug. Još jedan primjer: »Ponavljanje nije govorenje o istome na isti način, nego govorenje o istome na različit način« (236). Znači, »govorenje o istome na isti način« nije ponavljanje. Takva definicija ima za posljedicu da se Silića ne može optužiti za brojna ponavljanja u knjizi, on naime govori o istome na isti način, a to nije ponavljanje.

Na kraju iščitavanja Silićeve knjige nameće se jedan jedini zaključak o njoj: ta knjiga pokazuje vlastitim primjerom koliko čovjek može postati slijep kad se nedostatak znanja u njemu spoji sa željom da zadovolji vladajuću ideologiju oko sebe. Silić izmišlja teorije koje nemaju dodira sa stvarnošću, piše kontradikcije, gubi se u zamišljenim svjetovima. Do takvog stanja svijesti došlo je jer jezična stvarnost pokazuje jedno, a politika hoće drugo, pa Silić bježi od stvarnosti da bi se uskladio s politikom. On nije usamljen primjer: brojne pozitivne recenzije koje je njegova knjiga dobila u Hrvatskoj svjedoče da je taj sindrom proširen. Silić zajedno s drugim hrvatskim jezikoslovcima podređuje lingvistiku politici i time je uništava. Ali analiza njihovih tekstova pokazuje da i sami snose posljedice tog uništavanja jer žrtvovanje lingvistike očito ne ide bez žrtvovanja jednog dijela vlastite sposobnosti rezoniranja.

Skraćena verzija prikaza
objavljenog u Književnoj republici.

Snježana Kordić
Autor 3.1.2015. u 09:11