Snježana Kordić: Nova religija umjesto znanstvenog pristupa

Snježana Kordić
Autor 24.5.2014. u 11:34

Snježana Kordić: Nova religija umjesto znanstvenog pristupa

Poznato je da neki religiozni ljudi imaju prave izljeve mržnje prema svima koji ne dijele njihovu religiju. Isto se zapaža i u tekstovima i reakcijama brojnih kroatista: “svaka, pa i najbezazlenija sumnja u tvrdnju domaćih jezikoslovaca da su hrvatski i srpski dva suštinski različita i odjelita jezika, u javnosti se dočekuje na nož, žestinom kojom gorljivi vjernici dočekuju sumnje u svoju religijsku dogmu”. Emocionalni izljevi neprijateljstva kod kroatista ne iznenađuju ako se ima na umu da je u njihovim tezama spojen religijski pristup s domoljubljem, a poznato je da “su Bog i domovina nepobjediv tim: u tlačenju i prolijevanju krvi obaraju sve rekorde”.

Piše: Snježana Kordić - “Jezik i nacionalizam”

Kroatisti su imali priliku znanstvene spoznaje pročitati u nizu tekstova publiciranih zadnjih desetak godina u domaćoj sredini. Tamo im je citirana inozemna literatura, opisivani su im usporedivi primjeri drugih jezika širom svijeta, ukazivano im je na kontradikcije unutar domaćih teza i na neupućenost u (socio)lingvističke definicije. Drugim riječima, kroatisti u međuvremenu znaju da postoje nepobitni dokazi koji pobijaju njihove tvrdnje. Pa ipak, ustrajavaju na njima, ponavljajući ih i dalje kao da za dokaze nikada nisu čuli.

To je postupak koji se nimalo ne uklapa u znanstveni pristup predmetu proučavanja. Naime, znanost se ravna prema dokazima pa zato “ako neka znanstvena knjiga nije točna, jednom netko nađe grešku, i u knjigama koje slijede ta greška se korigira. A sa svetim knjigama to se ne radi” (Dawkins). Iz ovog citata vidljivo je ujedno da je kroatistički postupak neispravljanja tvrdnji o kojima je dokazano da su pogrešne karakterističan za jedno sasvim drugo područje, za područje religije.

Istraživači tog područja opisuju religijsko uvjerenje kao “trajnu krivu predodžbu pri kojoj se ostaje usprkos jakim dokazima za suprotno” (ibid.). Znači li to da se kod kroatista radi o religijskom uvjerenju, odnosno da se mogu povlačiti paralele između religije kao vjere u Boga i religije kroatista kao vjere da govore drugi jezik naspram Srba, Bošnjaka i Crnogoraca?

Doista, čitav niz obilježja pokazuje da su kroatisti i većina drugih južnoslavenskih filologa znanstveni pristup jeziku zamijenili religioznim. Unutar religioznog pristupa, “istina svete knjige nije rezultat razumnog procesa razmišljanja, nego je aksiom. Knjiga je istina, a ako izgleda da je dokazi opovrgavaju, onda ne treba odbaciti knjigu, nego dokaze” (ibid.). Tako je za hrvatske jezikoslovce tvrdnja da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore četiri jezika aksiom, a kad taj aksiom opovrgavaju dokazi kao što su međusobna razumljivost, sistemskolingvistička podudarnost i standardna štokavica, kroatisti odbacuju dokaze.

Kod kroatista, jednako kao u svakoj religiji, “kao ʻbezuvjetno istinito’ vrijedi ono što je prorok A ili B rekao ili što u ʻsvetom’ (pa zato nepodložnom kritici) tekstu C piše” (Schmidt-Salomon). Suprotno je u znanosti: “Dok u znanosti (barem po njenim vlastitim zahtjevima!) vrijedi primat boljeg argumenta, u religiji vrijedi primat moćnika” (ibid.). Kroatističko neuvažavanje racionalnih argumenata tipično je za vjernike: “pravi vjernici ne daju se pomoću takvih racionalnih argumenata odvratiti od svojih predodžbi. (Ionako je teško nekoga pomoću argumenta uvjeriti u neodrživost nekog mišljenja do kojeg nije došao pomoću argumenata.)” (ibid.).

Nedostatak argumenata pokušava se zaobići ponavljanjem tvrdnji jer “možda čovjek samo mora dovoljno puta ponoviti nešto kako bi jednom postao uvjeren da je to istina” (Dawkins). Zato npr. teolozi pomoću ponavljanja uzgajaju legende, u koje onda mnogi ljudi vjeruju a da to prethodno uopće nisu preispitali (ibid.). Potom se teolozi, a isto tako i kroatisti, pozivaju na količinu ljudi koja vjeruje u njihove tvrdnje, kao da time mogu nadoknaditi nepostojanje dokaza. Međutim, takva tehnika ne funkcionira u znanosti: ništa se ne mijenja na potrebi dokaznog postupka ako je broj ljudi koji vjeruju u neku besmislicu velik (ibid.).

Već spomenuta nesposobnost kroatista da uoče kontradikcije u vlastitim tvrdnjama, njihova usredotočenost na parcijalne aspekte zbog kojih od drveća ne vide šumu, njihov egocentrizam/autizam uslijed kojeg se prave da ne postoje primjeri iz svijeta koji opovrgavaju njihove tvrdnje – sva ta svojstva karakteristična su za religiozan način razmišljanja: tada se “ostaje na ʻpredoperativnom’ stupnju razmišljanja (u smislu Piageta), s tipičnom neosjetljivošću za kontradikcije, usredotočenošću na parcijalne aspekte i s djelomičnim egocentrizmom” (Schmidt-Salomon).

I uopće, kad se pogleda definicija religije, sva obilježja iz nje nalaze se i kod kroatista: religija je “dogmatski sistem izričaja koji je institucionalno osiguran, a počiva na monopolu na istinu navodnih ʻbožanstava’ ili ʻproroka’, tj. na ʻsvetim spisima’ u koje se mora bezuvjetno vjerovati, što znači da se taj sistem sustavno izmiče zahvatu kritičkog razuma” (ibid.). Kroatisti također nude dogme u koje se mora vjerovati i koje se ne smiju preispitivati, nego imaju status svetih tvrdnji. Gledaju samo je li neka tvrdnja izrečena s pozicije političke moći, a ne gledaju je li u skladu sa stvarnošću, da li je argumentirana bez kontradikcija i da li je provjerljiva. Zaboravljaju da “znanstveni postupci – logika (preispitivanje izričaja da li su bez kontradikcija) i empirija (sistematsko provjeravanje tvrdnji da li su u skladu s iskustvenom stvarnošću) – najbolji su instrumenti koje je čovječanstvo dosad razvilo da bi dobivalo ispravne spoznaje o svijetu i humanije oblikovalo ljudske uvjete života” (ibid.).

U jednom dijelu kroatistike, kao “u fundamentalističkoj varijanti, koja je tipična za pravu religioznost ʻbez ako i ali’, prešućuju se svi protuargumenti kritičkog razuma, čak se sprečava i sam pokušaj nekakvog intelektualnog bavljenja njima” (ibid.). Takvi kroatisti nastupaju kao da nije potrebno dokazati, kao da je očito da se radi o različitim jezicima, iako to uopće nije očito. Štoviše, suprotno je očito: Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci potpuno se razumiju bez prevođenja, a to inače nije slučaj s različitim jezicima. Ovu metodu, da se polazi od toga da je posve očito nešto što uopće nije očito, često koriste i vjeroučitelji (Dawkins).

U drugom dijelu kroatistike vlada tzv. “ʻsoft verzija’ religioznosti”, koja “doduše uključuje svjetovne argumente u sistem razmišljanja, ali zamagljuje radikalno razilaženje svjetovnog i religijskog razmišljanja pomoću intelektualno nepoštenog drukčijeg tumačenja tradicionalnih vjerskih dogmi” (Schmidt-Salomon). Takvi kroatisti su “pravi virtuozi intelektualnog nepoštenja” (ibid.) jer nastoje da čak i jasno vidljive stvari potpuno zamagle.

Jedan broj hrvatskih jezikoslovaca koristi i tehniku zastrašivanja: šire strah da će propasti jezik pa i čitava nacija ako se ne bude njih slušalo. A zastrašivanjem se služe religijski učitelji kako bi nadoknadili manjak uvjerljivosti (Dawkins).

Znanstveni pristup “odbija religijsku strategiju da predodžbe izrasle u prošlosti pretvori u svete dogme i na taj način ih ʻimunizira protiv kritike’” (Schmidt-Salomon). A kroatisti, kako je već rečeno, uspostavljaju “svete dogme” da bi se tako “imunizirali protiv kritike”. Kad im netko izloži dokaze protiv njihove tvrdnje da se radi o četiri standardna jezika, kroatisti ne reagiraju racionalno poput znanstvenika, nego tako što pokazuju moralnu ogorčenost, a to je tipična reakcija vjernika (Dawkins). Kod vjernika “u takvim situacijama po pravilu ne vlada prosvijećena racionalna kultura diskutiranja, nego jedan naizgled skoro histeričan mehanizam podražaj-reakcija, u kojem argumenti imaju daleko manju težinu od stupnja javno pokazanog moralnog ogorčenja” (Schmidt-Salomon).

Poznato je da neki religiozni ljudi imaju prave izljeve mržnje prema svima koji ne dijele njihovu religiju (Dawkins). Isto se zapaža i u tekstovima i reakcijama brojnih kroatista: “svaka, pa i najbezazlenija sumnja u tvrdnju domaćih jezikoslovaca da su hrvatski i srpski dva suštinski različita i odjelita jezika, u javnosti se dočekuje na nož, žestinom kojom gorljivi vjernici dočekuju sumnje u svoju religijsku dogmu” (Lončarek). Emocionalni izljevi neprijateljstva kod kroatista ne iznenađuju ako se ima na umu da je u njihovim tezama spojen religijski pristup s domoljubljem, a poznato je da “su Bog i domovina nepobjediv tim: u tlačenju i prolijevanju krvi obaraju sve rekorde” (Dawkins).

Snježana Kordić

Međutim, “da određene osobe ili grupe osoba bježe od dodira kritike tako što uspostavljaju ʻsveta’ (tj. nedodirljiva) pravila igre i tako vlastite greške u razmišljanju propisuju kao obavezne i ubuduće, ne može i ne smije više biti prihvatljiva praksa u jednom modernom društvu” (Schmidt-Salomon). Razotkrivanje grešaka i dogmi očekuje se od istinskih znanstvenika: “Baš oni koji uživaju u privilegiji da se bave velikim blagom čovječanstva – znanošću, filozofijom i umjetnošću – pozvani su da konačno iziđu iz svoje bjelokosne kule i da javno iznose stvari! Oni moraju imati hrabrosti da zastupaju utemeljene pozicije i onda kada su one u suprotnosti s vladajućim duhom vremena odnosno medija! Za prosvjetitelja mora ostati 2+2=4 čak i onda ako većina 2+2=22 smatra estetski zgodnijim. On mora kod toga ostati uporan jer, naposljetku, predvidljivo je da će realni i kulturni mostovi koji su iz oportunističkih razloga izgrađeni prema formuli 2+2=22 jednom nužno se morati srušiti iako društveni konsenzus to unaprijed ne želi vjerovati” (ibid.).

Dakako, “to je lakše reći nego napraviti. Prosvjetitelje se baš ne ubraja među posebno omiljene članove ljudske vrste (takvima ih se proglašava – ako uopće i tada – tek posthumno). A dok žive često su na glasu kao grozna sablazan jer razotkrivaju neugodne stvari, koje bi mnogi rado ostavili neuočenima u mraku. Stoga je sasvim razumljivo što se pojedini učenjak odluči da svoj život provede kao promišljeni oportunist a ne kao prosvijećeni slobodni um. Slobodni um brzo postane čovjekom bez zaštite, dok zastupnici proizvoljnosti uživaju u prijatnoj obljubljenosti. Zato je prosvijećenost ʻout’ a promišljenost ʻin’” (ibid.). I upravo stoga je potrebno naglasiti: “Međutim, taj proces intelektualne spirale šutnje mora se hitno prekinuti!” (ibid.).

Od intelektualaca se očekuje da iznose istinu: “Vrijednosti intelektualaca, od kojih su najvažnije pravednost, istina i razum, odlikuju se trima obilježjima: statične su, nekoristoljubive, racionalne. Što se tiče istine, ona je intelektualna vrijednost utoliko da se čovjek nje drži bez obzira na posljedice, kako pozitivne tako negativne, koje iz nje proizlaze” (Benda).

A “zaprepašćuje koliko mnogo ljudi izgleda ne razlikuje ʻX je istinito’ od ʻPoželjno je da ljudi X smatraju istinitim’. Možda su u stvari ipak svjesni te razlike, ali istinu smatraju nevažnom u usporedbi s osjećajima ljudi. Ne želim omalovažavati ljudske osjećaje, ali u svakom razgovoru bi moralo biti jasno o čemu se govori: o osjećajima ili o istini. Oboje može biti važno, ali to su dvije različite stvari” (Dawkins). Kroatisti kao da su zaboravili tu činjenicu, pa se ravnaju prema svojim i tuđim osjećajima i potpuno zanemaruju istinu, iako bi kao znanstvenici morali činiti suprotno. Naime, u znanosti se ne radi o osjećajima, nego o istini. Zato “je imperativ znanosti staviti u pozadinu sve što je osobno i pratiti jedino interes spoznavanja i znanja” (Buden).

Snježana Kordić
Iz znanstvene monografije Jezik i nacionalizam;
Izdavač: Durieux, Zagreb 2010.
Foto: Feral Tribune 

Snježana Kordić
Autor 24.5.2014. u 11:34