Snježana Kordić: Purizam i nacizam

Snježana Kordić
Autor 3.5.2014. u 13:07

Snježana Kordić: Purizam i nacizam

Kao što se danas hrvatski jezikoslovci bave pohrvaćivanjem gramatičkih termina i to uvode u škole, tako su činili i nacistički njemački puristi. […] Kod lingvista u službi nacizma “ʻmaterinski jezik’ je uzdignut na prijestolje kao božanstvo, kao objekt snažnog poštovanja (ʻnesalomljive ljubavi’), iz kojeg zrači životna snaga” (Hutton). Takav odnos prema jeziku vlada danas u Hrvatskoj. 

Piše: Snježana Kordić - “Jezik i nacionalizam”

Purizam se javlja kao posljedica nacionalističkog shvaćanja jezika (Gardt), on je “jezični ekvivalent ksenofobiji i pretjeranoj društvenoj potrebi za razgraničavanjem” (Coulmas). Istraživanja pokazuju da “je jezični purizam oruđe koje služi rasističkoj i nacionalističkoj ideologiji” (Milroy).

Ne iznenađuje što “puristički stavovi znaju biti otvoreno rasistički ili ksenofobični” (ibid.) kad se zna da zastupnici purizma “čišćenje” primjenjuju na jezik i na ljude: “ʻEtničko čišćenje’ se uvijek prvo odvija u glavama, tj. na području jezika i simbola” (Altermatt). Tako “su od starog jezičnog patriotizma u općem obrazovanju nacionalno nastrojenih građana i intelektualnih propagandista preziranje i odbijanje svega ʻstranog’ i ʻmiješanog’ te prenaglašavanje jezičnog principa porijekla (etimologije) do u 20. st. ostali omiljena argumentativna sredstva koja se i izvan jezika mogu primijeniti na ljude” (Polenz). Zato porivi koji navode pojedince da se zalažu za tzv. čistoću jezika “nemaju nikakve veze s govorenjem, pisanjem, razumijevanjem ili s duhom književnosti” (Hobsbawm).

Nadalje, “postoje dokazi da je jezik u totalitarnim sredinama ʻpurističkiji’ nego u demokratskim sredinama. To je jedan od prostora ideološkog reguliranja. U slučaju nekih fašističkih režima poput nacionalsocijalizma u Njemačkoj, to je rezultat rasističke ideologije” (Clyne). U Njemačkoj je purizam najviše cvjetao u doba Trećeg Rajha (Härle). Tada je “čišćenje jezika”, tj. “lov na strane riječi” već “u prvim godinama vladavine nacionalsocijalizma dosegao svoj vrhunac” (Polenz).

Jezični purizam je u Njemačkoj “uvijek iznova imao značajnu ulogu kao sredstvo i pokazatelj radikaliziranja njemačkog nacionalizma” (Polenz), a “za vrijeme nacističkog razdoblja u Njemačkoj je jezična politika bila glavni dio oblikovanja identiteta Rajha, bila je usko povezana s ksenofobičnim nacionalsocijalizmom. Najočiglednija manifestacija toga bila je jezična reforma s ciljem uklanjanja stranih leksičkih posuđenica i osiguravanja korištenja ʻizvornog’ jezika” (Ager).

Dvije godine nakon što je Hitler došao na vlast osnovana je u Njemačkoj 1935. državna institucija za brigu o jeziku: Njemački ured za njegovanje jezika (Plümer). Purizam je podupirao nacizam: “Nacistički val jezičnog purizma imao je već u prvim godinama nacizma svoj učinak, ne toliko na jezik koliko na političko raspoloženje širokog kruga nacionalno usmjerenih ʻljubitelja jezika’ iz kulturnopolitički važnih oblasti škole, novina i uprave. Ti ʻljubitelji jezika’ su 1933. samoinicijativno ponudili vlastima svoje usluge jer su vjerovali da su im ciljevi jednaki. Vlasti su prvo prihvatile njihove usluge kako bi nacionalističku euforiju isticanja nijemstva iskoristile za opću političku nahuškanost, koja je potrebna za uspostavljanje diktature” (Polenz).

Puristički program iz 30-ih godina izgledao je ovako: “dopisi ureda i suda trebaju ubuduće biti na ʻnarodu bliskom’ jeziku bez stranih riječi, osobe na radiju koje koriste previše stranih riječi potrebno je ʻpoučiti’ ili ʻu protivnom slučaju otpustiti’, njemačka roba treba biti patentirana i nuđena samo s njemačkim oznakama, nenjemački natpisi nad prodavaonicama i strani nazivi na jelovnicima moraju nestati, imena restorana i oznake mjesta u kazalištima trebaju biti ponjemčeni, sportska udruženja ʻkoja ne žele govoriti njemački ne smiju dobivati novčanu potporu’. Za sve to i još mnogo više zahtijevalo je Društvo za njegovanje jezika donošenje propisa i nudilo za to besplatno svoje jezično upućene pomoćnike. Eho od strane oslovljenih mjesta došao je brzo i bio je isključivo pozitivan, što se redovito može vidjeti u godištima [časopisa Društva] 1933. i 1934. u izvještajima o službenim mjerama i novinskim člancima” (ibid.).

U svojoj opširnoj i zaokruženoj analizi purizma u Njemačkoj 30-ih godina Peter von Polenz opisuje kako izgleda puristički pristup jeziku: “Prema shvaćanju iracionalnog nacionalizma jezik ʻnije sredstvo za sporazumijevanje, nego nacionalni idol, kojemu čovjek treba što upadljivije iskazivati čast’ i kojeg se ʻopterećuje zahtjevima za nekakvom ʻizvornošću’ koja nema veze s ljudskim potrebama i koja se u svako doba može zanemariti a da pritom ne nastane nikakva šteta ni za govornika ni za slušatelja’. Čistači jezika su vjerovali – slično kao još i danas mnogi kritičari jezika – da jezik moraju štititi od upotrebe, od jezične zajednice kao korisnika, kao da je jezik nekakvo apsolutno biće kojemu govornici moraju služiti. Prije svega bili su naviknuti vrednovati riječi prema njihovom porijeklu. Objašnjenje za tu naviku nije samo nacionalistička antipatija prema stranim jezicima, nije nekakvo isključivo laičko shvaćanje jezika; jer pravi ʻlaici’ – normalni govornici koji ne razmišljaju o jeziku – ne misle na izvedenice i etimologiju kad koriste jezik. Budući da je većina ʻljubitelja jezika’ prošla barem za vrijeme gimnazije kroz školu tradicionalne filologije, radi se kod purističkog vrednovanja jezika o populariziranoj, premda pervertiranoj znanosti” (ibid.).

Kao što se danas hrvatski jezikoslovci bave pohrvaćivanjem gramatičkih termina i to uvode u škole, tako su činili i nacistički njemački puristi. Peter von Polenz govori o ondašnjem “ponjemčivanju znanstvene terminologije iz oblasti njemačke gramatike, prvenstveno u udžbenicima za nastavu njemačkog na školama. Jedna lista stručnih gramatičkih izraza Klaudiusa Bojunga pripremana od 20-ih godina objavljena je kao dodatak ministarskoj uredbi 1938. godine. Otad su sva nova izdanja njemačkih udžbenika jezika morala koristiti samo ponjemčene stručne riječi”.

Polenz kao lingvist osuđuje to ponjemčivanje: “Takvo izvana u lingvistiku unošeno ponjemčivanje htjelo je gramatičke termine izmijeniti samo zbog ponjemčivanja, samo zbog neodobravanja stranog porijekla. Pritom se događalo da uvedu ponjemčene termine koji su, za razliku od semantički najvećim dijelom nemotiviranih termina stranog porijekla, vodili u pogrešno ili jednostrano shvaćanje gramatičkih kategorija. Tvorcima je bilo svejedno što će ponekad neophodno korištenje odgovarajućih pridjeva ili glagola dovesti do tvorenica koje će biti znatno nezgrapnije ili neobičnije od oprobanih termina stranog porijekla. Takvo mijenjanje isključivo formalnog izgleda gramatičke terminologije nije bilo lingvistički opravdano”.

Budući da je među njemačkim purističkim aktivistima bilo i sveučilišnih profesora, “ostaje još da se zapitamo kako je došlo do toga da su – kao što smo vidjeli – i neki malobrojni stručnjaci i sveučilišni profesori znatno sudjelovali u jezičnopurističkoj opijenosti prvih godina nacizma, umjesto da je snagom svoje stručne kompetencije od početka zaustave” (ibid.). Odgovor nije teško naći: “sve to se može objasniti osobnim političkim stavovima ili djelovanjem ʻduha vremena’” (ibid.).

Naime, “sigurno nema razloga za zaključak da lingvistika uživa bilo kakvu posebnu autonomiju ili privilegije u vezi s ideologijom. Jedna od ključnih ideologija nacionalsocijalizma bila je ideologija o materinskom jeziku, a ona je bila izrazito povezana s lingvistima i lingvistikom. Nacizam je bio ideološka koalicija, a jedan od osnovnih elemenata u toj koaliciji bio je zaštita prava materinskog jezika: nacizam je bio pokret za jezična prava” (Hutton).

U službi nacističke ideologije “lingvisti su vjerovali da je njihova sveta dužnost štititi i čuvati materinski jezik” (ibid.). Kod lingvista u službi nacizma “ʻmaterinski jezik’ je uzdignut na prijestolje kao božanstvo, kao objekt snažnog poštovanja (ʻnesalomljive ljubavi’), iz kojeg zrači životna snaga” (ibid.). Takav odnos prema jeziku vlada danas u Hrvatskoj. Primjer iz prošlosti Njemačke i sadašnjosti Hrvatske pokazuje da se lingvisti “mogu povezati s društveno-političkom stvarnošću na politički radikalan način. To može biti u obliku obožavanja usklađenosti, čistoće, ujednačenog mišljenja, pojmovnog sklada i jezičnog reda. Jezična pravila mogu se gledati kao društvena pravila, a značenja riječi kao ideološka značenja. U takvim okolnostima totalitarni lingvist može koncipirati jezični sistem na isti način na koji totalitarni pravnik može koncipirati zakone: kao autonomna snaga koja određuje granice prihvatljivosti. Lingvist je čuvar jezika kao što je pravnik čuvar zakonskih odredbi” (ibid.). Zbog simbioze jezikoslovaca i nacionalizma postao “je jezik toliko prirodni element nacionalizma i rasizma da mi termini kao jezični nacionalizam ili lingvicizam izgledaju suvišni jer su tautološki” (Fritsche).

Kad su vremenom puristi u nacističkoj Njemačkoj počeli prigovarati i ministrima da ne koriste dovoljno izvorne njemačke riječi, onda se “Goebbelsovo ministarstvo okrenulo protiv pretjeranog isticanja nijemstva i protiv oživljavanja starih njemačkih riječi s tajanstvenim zvukom” (Polenz). Peter von Polenz citira Goebbelsovo ministarstvo: “Jasno se mora ustvrditi da naš pokret ne želi imati nikakve veze s tim igrarijama s riječima. U to spada i upotreba navodnih starogermanskih naziva mjeseci kao Lenzing [=ožujak] itd., koje njemačke novine odsad trebaju prestati koristiti. Riječi kao Thing, Kult podsjećaju na one narodske proroke o kojima naš Vođa u svojoj knjizi Mein Kampf kaže da bi oni najradije ponovo hodali obučeni u medvjeđe krzno, i koji uostalom tvrde da su četrdeset godina prije njega izmislili nacionalsocijalizam. Nacionalsocijalistički pokret je isuviše blizak stvarnosti i životu a da bi mu bilo potrebno vaditi iz prastarih vremena prevaziđene i mrtve pojmove, koji ni na koji način ne mogu pomoći teškoj političkoj borbi danas, nego je naprotiv samo opterećuju”.

Nakon desetak godina vladavine purizma u Njemačkoj, ukinute su purističke aktivnosti. Do toga je došlo zato što su dušebrižnici jezika u svom časopisu “Materinski jezik stalno iznosili kritiku ravnodušnosti vlastodržaca prema pitanju stranih riječi”, pa je to izazvalo nesimpatije kod dotičnih vlastodržaca, Goebbelsa i Hitlera (Plümer). Stoga je “Hitlerova uredba donešena 1940. godine okončala purističke aktivnosti Društva za njegovanje jezika: ʻNakon dopisa ministra Rajha i državnog kancelara zapazio je Firer više puta u zadnje vrijeme – također i na službenim mjestima – kako se riječi stranog porijekla koje su odavno preuzete zamjenjuju izrazima dobivenima najčešće pomoću prevođenja, koji su zato po pravilu ružni. Firer ne želi takvo nasilno ponjemčivanje i ne odobrava umjetno zamjenjivanje stranih riječi odavno udomaćenih u njemačkom jeziku’” (ibid.).

Vrijeme jezičnog purizma u Njemačkoj od početka 30-ih do početka 40-ih godina nazvano je u lingvističkoj analizi “groteskno-tragičnom zadnjom fazom njemačkog jezičnog purizma” (Polenz). Nakon tog razdoblja se već 60-ih godina u Njemačkoj konstatira da “danas više nema javnog jezičnog purizma” (ibid.).

Na osnovi podataka o Njemačkoj 30-ih godina vidljivo je da kod teme purizma nije opravdano prešutjeti informaciju kako analiza purizma pokazuje “povezanost čišćenja jezika s rasističkim ludilom” (ibid.). I priziva u sjećanje “vulgarnoznanstvene grijehove i nesreće tridesetih godina kao primjer za opomenu” (ibid.).

Snježana Kordić
Iz znanstvene monografije Jezik i nacionalizam;
Izdavač: Durieux, Zagreb 2010.

Snježana Kordić
Autor 3.5.2014. u 13:07