Snježana Kordić: Što je nacionalizam?

Snježana Kordić
Autor 19.4.2014. u 15:59

Snježana Kordić: Što je nacionalizam?

Piše: Snježana Kordić - “Jezik i nacionalizam”

U civiliziranim društvima uobičajeno je shvaćanje prema kojem je “nacionalizam pogrdna riječ. Prevazilaženje nacionalizma proglašava se vrijednim truda. Ne samo u političkim govorima i traktatima, nego i u znanstvenim knjigama nacionalizam se opisuje kao primitivizam, zaostalost, reakcionarnost, zabluda ili bolest, a nadilaženje nacionalizma smatra se napretkom, pa i preduvjetom duhovne civilizacije” (Lemberg).

Nacionalizam je “pejorativan izraz” (Seton-Watson), “nacionalizam se definira kao nešto opasno emocionalno i iracionalno: on se smatra problemom” (Billig). To ne čudi jer u ekscese nacionalizma ubrajaju se “precjenjivanje vlastite nacije ili rase, mržnja i preziranje drugih, lov na nevjernike u vlastitoj grupi, fanatizam i zločin do protjerivanja i uništavanja čitavih naroda” (Lemberg).

Takvo odbacivanje temeljnih ljudskih vrijednosti moguće je pod utjecajem nacionalizma jer on “pretjerano i isključivo ističe vrijednost nacije na račun moralnih i etičkih vrijednosti” (Snyder). On je “stanje svijesti kada se smatra da najvišu lojalnost pojedinac duguje naciji-državi” (ibid.).

A naciju predočava ovako: “’nacija’ bi trebala biti praiskonska, organska tvorevina povijesti i prirode, koja počiva na neizmijenjenim faktorima, postoji odavno i pod istim uvjetima će postojati i nadalje; ona određuje pripadnost grupi kod svojih članova oduvijek na isti način, i mora je i danas i ubuduće također određivati. Prema toj sugestiji nacionalizma, tako shvaćena ’nacija’ čini hijerarhijski najvišu grupu društvene lojalnosti čovjeka; sve druge lojalnosti moraju joj biti podređene u emocionalnom, etičkom i političkom pogledu. Ovoj sugestiji služi nacionalističko pisanje povijesti sa svim svojim teorijama i primjerima” (Szücs).

Zato povijest koja dolazi iz patriotskih ili nacionalističkih pera nije nikad istinita: “Budući da se stvarna povijest ne uklapa u nacionalističku verziju prošlosti, ili se uklapa samo s iskrivljavanjima, nacionalizam je prisiljen povijest toliko saviti da bude upotrebljiva, uljepšati je ili deformirati da koristi njegovim ciljevima i da mu služi kao dokaz” (Llosa).

Nacionalizam nema potporu u činjenicama, nego “porijeklo svake nacionalističke doktrine leži u vjeri, i to u vjeri u jedan kolektiv […]. Ta vjera pripisuje jednom mitskom biću – naciji – nadnaravna svojstva, koja su u stanju nadtrajati vrijeme, neoskrvljena povijesnim okolnostima i promjenama. Ta vjera pravi trajnu povezanost među njenim konstitutivnim članovima i elementima, pravi homogenost, jednakost, čak i kad je to jedinstvo nevidljivo i spada u carstvo izmišljotina. […] Takvo utopijsko predočavanje jedne potpuno homogene i u sebe zatvorene zajednice nestaje čim ga pokušamo usporediti s realno postojećim nacijama u konkretnoj stvarnosti” (ibid.).

To znači da se nacionalizam na južnoslavenskim prostorima zasniva na “otrovu laži, laži o svijetu, o susjedu, o povijesti, o religiji i kulturi, na kraju o samom sebi” (Weirich). Zato što se temelji na iracionalnosti i laži, smatra se da “je nacionalizam patologija kasnijeg razvoja povijesti” (Anderson), koja dovodi do psihičkih smetnji. Njih je proizvelo nacionalističko pisanje povijesti: “psihičke smetnje nisu nastale sada, nego već prije. Nacionalističko pisanje povijesti je širenjem mitova poljuljalo psihičku ravnotežu. Kad se ’njegovala’ slavnija i krasnija prošlost nego što je stvarno bila, to je služilo narodima istočne i srednje Evrope ne samo kao nadomjestak za sivu sadašnjost i nedostatke nacionalnog razvoja, nego i kao plodno tlo za sanjarije (kojima su na tim prostorima ionako vrlo skloni) jer je pisanje povijesti produbljivalo provaliju između stvarnosti i snova, između mogućeg i zamišljenog. Nadalje, time se povećavao osjećaj neuspjeha, gubitnika. Osjećaj frustracije uvijek ima za posljedicu psihički ekstremne reakcije: jedanput neopravdano omalovažavanje samog sebe i zakazivanje, drugi put neopravdanu agresivnost. Naciji ’pripada’ nešto na osnovi povijesti, ne dolazi u obzir da ona to ne dobije… Iz mitskog shvaćanja povijesti proizlazi jednako logično borba protiv vizije o propasti nacije i neprekidan strah, kao i neosnovani i nerealni zahtjevi. […] Budući da su u višenacionalnoj istočnoj i srednjoj Evropi nacionalizmi uvijek bili prilično komplicirano povezani jedan s drugim i međusobno djelovali jedan na drugi, ta situacija je naposljetku dovela do učvršćivanja jednog čudnog neurotičnog stanja. Pisanje povijesti koje je služilo nekontroliranom njegovanju nacionalnih osjećaja nije moglo izliječiti rane, nego je još pogoršalo bolest […]. Najučinkovitija terapija psihičkih smetnji je, pored promjene okoline, analiza, pomoću koje izlaze na vidjelo potiskivanja i kompleksi. Najučinkovitija terapija psihičkih smetnji nacionalizma je […] poboljšavanje stanja okoline. To je zadatak političke prakse. Kao dodatna terapija potrebno je analitičko i kritičko shvaćanje povijesti” (Szücs).

Nacionalistička ideologija opisuje se kao luđačka košulja, a metoda nacionalističkih ideologa ovako: “Ako se stvarnost ne uklapa u tu pojmovnu luđačku košulju, oni će reći da nešto nije u redu sa stvarnošću. A onda će tražiti objašnjenja koja će podupirati njihovu vlastitu ideološki preduvjetovanu sliku svijeta. […] U pojmovlju evropskog mislilaštva taj pristup obrće unazad revoluciju u razmišljanju koju su inicirali Kepler i Newton, i koja glasi: ako činjenice ne podupiru hipotezu, promijeni hipotezu. Suprotni pristup, koji potkopava znanstveno razmišljanje, je pokušati mijenjati činjenice dok ne podupiru hipotezu” (Schöpflin).

Nacionalizam guši i odbacuje razum i racionalnost jer “istine koje nacionalistička ideologija proglašava nisu racionalne; one su, kako je već rečeno, dogme, vjerske dogme. Zato se nacionalizmi kao ni crkve ne upuštaju u dijalog: oni proglašavaju svetim ili ekskomuniciraju. Nacionalizam ima mnogo više veze s instinktom i strašću nego s inteligencijom, i njegova snaga nisu ideje, nego uvjerenja i mitovi. Zato su mu bliski književnost i religija […]. Pjesme, romani pa čak i gramatike doprinose više njegovom razumijevanju nego povijesna ili sociološka istraživanja” (Llosa).

Nacionalizam je “ustanak protiv razuma i otvorenog društva. Nacionalizam se obraća našim plemenskim instinktima, obraća se strastima i predrasudama, našoj nostalgičnoj želji da se oslobodimo tereta individualne odgovornosti i da je zamijenimo kolektivnom ili grupnom odgovornošću” (Popper).

Kad vlada nacionalizam, onda nema razumnog razmatranja niti mislilaštva: “’Političkoj’ moći nacionalizma stoji nasuprot njegovo filozofsko siromaštvo ili čak kontradiktornost. Drugim riječima, za razliku od drugih -izama, nacionalizam nije nikada dao velike mislioce” (Anderson).

Snježana Kordić

Iz znanstvene monografije Jezik i nacionalizam;
Izdavač: Durieux, Zagreb 2010.
Foto: Nacional

Snježana Kordić
Autor 19.4.2014. u 15:59