Soba broj četiri (2)

Povezani članci

• Hiljade policajaca na protestima u Sarajevu traže bolje uslove penzionisanja
• Počasni skok sa bakljama i Stari most u bojama zastave Njemačke u znak sjećanja na Hansa Koschnicka
• MESIĆ: BiH kao država ravnopravnih građana
• Kruženje Leke u (srpskoj) prirodi
• Čulić: Popišana država
• Poziv ministrima EU da uvedu sankcije Dodiku i drugima odgovornim za kršenje Daytonskog mirovnog sporazuma

Ivica

Sve se sužava: vrata, sto i krevet,

ova jazbina u kojoj trošim

beskrajne sate.

tijelo, vidik, vokabular…

Kako se kaže:  kiša, fabrika,

planina, nebo,

galop,

predvečerje?

Kako se ono kaže: knjiga?

Kako, s uzdahom olakšanja: ne boli?

Male, jednostavne riječi,

A kao braboljci ispadaju iz džepa.

Pa se,

Vidjevši da si ih usput pogubio,

istim putem

po sjećanju,

vraćaš u tišinu,

širinu,

mrak.

Vrtlog prije jezika. 

***

Krvna slika, “prolazno vrijeme”, 6. april 2018:

Hemoglobin: 5,6 (normala: 8-11)

Leukociti: 0,1 (4-11)

Trombociti: 30 (150-400)

***

Pojavila se usred noći, doslovno – kao vila. Vitka i crnokosa, nimalo Holanđanka, a kaže da jeste. Kosa u punđi, vrat gudalo, naočari koje ne kriju, no samo ističu bljesak zjenica.

Došla da vidi je li sve u redu.

Kako će bit’, kraj tebe tak’e, i mene, u horizontali, moja seko?!

Da sam milenijum mlađi, a ti samo mrvu starija… pomislim. A velim:

“Samo mi, molim te, isprazni urinal. Noćas sam mnogo mokrio.”

***

Kao i u toku mog prvog boravka ovdje, sestra i zet mi svakoga jutra šalju fotke s jutarnje kafe. Ovog puta, na dugom putovanju za zavičaj, kao nomadi lutaju Francuskom, Španijom i Italijom.

Slike.

More sunca.

Sunce (od) mora.

Toliko ih volim, da im ni na čem, ni ovakav, ne zavidim.

Čak ni na toj kafi, pravom italijanskom esspressu. Koga u Zemlji Lala i Kanala – ni za lijeka.

***

Kao i u toku rata, u Konjicu, i ovdje se vrlo brzo uvjerim u “Morisov poučak”: čovjek je naked ape. Ispod kao ćat tanke “oblande” civiliziranosti kriju se, kao i kod svih drugih životinja, samo krv i meso.

Samo što je neko pitoma, a neko, bogme divlja, agresivna i dozlaboga pogana životinja. Zvijer. Nagledao sam se takvih, za “našega” rata. I da hoću, tog se iskustva nikada ne mogu otarasiti. Navešću ovdje samo jedan primjer naše, to jest vlastite animalnosti.

Vezan za infuziju, bez proteze mi je nemoguće uzeti štake i “odjezditi” u wc. Pa onda sjednem na postoel, stolicu za kakanje. Postavio sam je odmah do kreveta, jer je dijareja jedna od najvećih napasti hemoterapije. Mogao bih pritisnuti crveno dugme, pozvati bolničarku, ali dok ona dođe… Ta nisam joj ja jedini pacijent!

Zato, kad prigusti, brzo skočim na tu čudnu spravicu za slabo pokretne, i, da oprostite, obavim nuždu. Zbog toga stalno držim spuštene žaluzine na vratima.Logično. Ali, s druge strane… Zavjese velikog, dvokrilnog prozora sobe broj četiri koji gleda na mali, zapušten vrt i krilo susjednog odjela danju širom rastvorene! Dok bih ih ja, sve šepesajući, stigao zatvoriti… Spočetka sam se malo i ženirao… Nije ni loše ovo opuštanje na “pozornici”, s mješavinom stida i čudne naslade u prestupu cereka se neko, ili nešto u meni.

Čisti naked ape. Goli majmun!