Soba broj četiri (3)

Goran Sarić
Autor/ica 25.4.2018. u 11:16

Soba broj četiri (3)

Carstvo sunca

 

Kvrgavo drvo, jedini vidik.

Da smo u Bosni,

sa iskustvom ratnog drvosječe rekao bih:

dobro za vatre.

A ovdje –

– ko će ga znati.

Ovdje i stabla imaju drugačiji kod.

I ružno, metalno krilo drugog odjela,

kojim stalno,

i danju i noću,

prolaze neki zdravi,

brigama ophrvani ljudi.

Težak je, van bolnice, život.

A na metalnim zidovima tog

carstva sunca,

mnoštvo lijepih kućica za ptice.

I sve,

baš sve do jedne – prazne!

Znaju,

ta divna stvorenja,

kome,

ili čemu,

se nije dobro primicati.

***

Teški mi bili, baš, prvi dani ponovnog boravka ovdje. Puni krug malom kazaljkom, dug k’o godina! Vjerovano zato što sam zazirao od operacije tuđa krv. Ali, i stoga što sam već znao koliko rastegnuti mogu biti ovi bijeli dani, i k’o zift crne, preduge noći.

No, čim sam se malo pribrao, unio sam neki red i smisao u letargiju bolničkog života. Prije i poslije gadne krize izazvane hemoterapijom, između posjeta, liječničkih pregleda i vizita, upada čistačica, kupačica, keteringa: čitam, pišem, prevodim. Slušam muziku. Gledam tv, najviše Nj. V. fudbal. Toliko da se i ja oznojim skupa sa igračima. I katkad, k’o lud, derem u praznoj jednokrevetnoj sobi: “Edin Džeko, med i mlijeko!” Sreća da ovdje niko, osim lalinke D., ne konta bosanski.

***

Kiša, opet. I mrak. A jutro. Turija se naguzila, rekli bi moji Konjičani.

Jeb’o ti dan u kome zorom moraš upaliti svjetlo!

***

Kad ona ugrabi malo vremena – ja toga “na izvoz” – rado čavrljam sa spomenutom sestrom D. iz Bačke Palanke.

Bliži joj se pedeseta, a još pristala ženica. Razvedena, živi sama, i sigurno joj nije lako. Ovdje radi već petnaestak godina i, kao i ja, potpuno se navikla na ovdašnji tempo, navike i običaje. U ovim godinama, kad bi i htjela – bez pristojne penzijice i s malo šanse za posao u zavičaju – ostaje joj da “gura” do penzije. Ili do… Dobitka na lutriji! Samo što ni ona ni ja ne vjerujemo u sreću koja pada sa (sedmog) neba.

Lijepo priča. Uživam u njenom “lalinskom” dijalektu, koji mi je uvijek veoma godio uhu. Pričamo o svemu i svačemu, a najviše o nama, dôšljama, čardacima ni na nebu, ni na zemlji. Klackalicama između dva u mnogo čemu potpuno različita svijeta.

Jutros mi, tako, reče da svaka ovakva transplatacija matičnih ćelija državu košta više od 100.000 eura.

Vidiš, i zato je NL 2.0 moja druga domovina. Kući, u zavičaju, osim u srcima nekih dragih ljudi, sigurno vrijedim puno manje.

***

Prvi april ljeta gospodnjeg dvije i osamnaeste. Uskrs. Bolnica Radboud, Nijmegen. Praznični meni u sedam svetih rundi (po izboru):

runda 1                                                                                            runda 5

hljeb: raženi, crni, bijeli                                                                  pire sa šunkom i kobasicom

Gusta pileća juha                                                                           makaroni bolonjeze

Kuhana jaja                                                                                     salata od svježeg povrća

mali luksuzni sendviči

runda 2                                                                                            runda 6

šejk od malina                                                                                puding sa šlagom

šejk od narandže i mrkve.                                                             jogurt od limuna i kajsije

runda 3                                                                                            runda 7

pileća salata                                                                                    šarena jaja

supa od šparoga                                                                            čokoladna jaja

mali zdravi sendviči                                                                       hemendeks.

runda 4

ćuftice u majonezi

ćuftice u keriju

uskršnji mafin.

Pa se ti ne udebljaj!

Tagovi:
Goran Sarić
Autor/ica 25.4.2018. u 11:16