Soba broj četiri (3)
Povezani članci
- Viktor Ivančić: O krastavcima
- Muk Elektroprivrede BIH: Nema odgovora na pitanja o Bloku 6 Termoelektrane Tuzla
- Dežulović: Ubij Srbina koji lajka Baju Malog Knindžu!
- Bosna i Hercegovina – moja ljubav, impresija, inspiracija…
- Boris Dežulović: Diktatori, gazde i pečeni volovi
- Kladioničarska mafija i njihovi politički zaštitnici ponovo jašu
Carstvo sunca
Kvrgavo drvo, jedini vidik.
Da smo u Bosni,
sa iskustvom ratnog drvosječe rekao bih:
dobro za vatre.
A ovdje –
– ko će ga znati.
Ovdje i stabla imaju drugačiji kod.
I ružno, metalno krilo drugog odjela,
kojim stalno,
i danju i noću,
prolaze neki zdravi,
brigama ophrvani ljudi.
Težak je, van bolnice, život.
A na metalnim zidovima tog
carstva sunca,
mnoštvo lijepih kućica za ptice.
I sve,
baš sve do jedne – prazne!
Znaju,
ta divna stvorenja,
kome,
ili čemu,
se nije dobro primicati.
***
Teški mi bili, baš, prvi dani ponovnog boravka ovdje. Puni krug malom kazaljkom, dug k’o godina! Vjerovano zato što sam zazirao od operacije tuđa krv. Ali, i stoga što sam već znao koliko rastegnuti mogu biti ovi bijeli dani, i k’o zift crne, preduge noći.
No, čim sam se malo pribrao, unio sam neki red i smisao u letargiju bolničkog života. Prije i poslije gadne krize izazvane hemoterapijom, između posjeta, liječničkih pregleda i vizita, upada čistačica, kupačica, keteringa: čitam, pišem, prevodim. Slušam muziku. Gledam tv, najviše Nj. V. fudbal. Toliko da se i ja oznojim skupa sa igračima. I katkad, k’o lud, derem u praznoj jednokrevetnoj sobi: “Edin Džeko, med i mlijeko!” Sreća da ovdje niko, osim lalinke D., ne konta bosanski.
***
Kiša, opet. I mrak. A jutro. Turija se naguzila, rekli bi moji Konjičani.
Jeb’o ti dan u kome zorom moraš upaliti svjetlo!
***
Kad ona ugrabi malo vremena – ja toga “na izvoz” – rado čavrljam sa spomenutom sestrom D. iz Bačke Palanke.
Bliži joj se pedeseta, a još pristala ženica. Razvedena, živi sama, i sigurno joj nije lako. Ovdje radi već petnaestak godina i, kao i ja, potpuno se navikla na ovdašnji tempo, navike i običaje. U ovim godinama, kad bi i htjela – bez pristojne penzijice i s malo šanse za posao u zavičaju – ostaje joj da “gura” do penzije. Ili do… Dobitka na lutriji! Samo što ni ona ni ja ne vjerujemo u sreću koja pada sa (sedmog) neba.
Lijepo priča. Uživam u njenom “lalinskom” dijalektu, koji mi je uvijek veoma godio uhu. Pričamo o svemu i svačemu, a najviše o nama, dôšljama, čardacima ni na nebu, ni na zemlji. Klackalicama između dva u mnogo čemu potpuno različita svijeta.
Jutros mi, tako, reče da svaka ovakva transplatacija matičnih ćelija državu košta više od 100.000 eura.
Vidiš, i zato je NL 2.0 moja druga domovina. Kući, u zavičaju, osim u srcima nekih dragih ljudi, sigurno vrijedim puno manje.
***
Prvi april ljeta gospodnjeg dvije i osamnaeste. Uskrs. Bolnica Radboud, Nijmegen. Praznični meni u sedam svetih rundi (po izboru):
runda 1 runda 5
hljeb: raženi, crni, bijeli pire sa šunkom i kobasicom
Gusta pileća juha makaroni bolonjeze
Kuhana jaja salata od svježeg povrća
mali luksuzni sendviči
runda 2 runda 6
šejk od malina puding sa šlagom
šejk od narandže i mrkve. jogurt od limuna i kajsije
runda 3 runda 7
pileća salata šarena jaja
supa od šparoga čokoladna jaja
mali zdravi sendviči hemendeks.
runda 4
ćuftice u majonezi
ćuftice u keriju
uskršnji mafin.
Pa se ti ne udebljaj!