Spomenik

Izdvajamo

• Ružna je to trgovina mladićima koji su na početku rata bili Bosanci. Tu čast im ipak nije ukinula država Hrvatska nego ona za koju su se borili. U najvećem broju bili su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine jer HVO u Sarajevu nikada i nikoga nije branio a pogotovo odbranio. Dostojno su sahranjeni i dijele sudbinu svojih ratnih drugova. Napušteni i zaboravljeni. I niko od njihovih roditelja, siguran sam, ne bi dao pristanak da se u ime ove i ovakve države Hrvatske podiže jedan takav spomenik. Zato su ostali ovdje, zato ih se odriče i aktuelna i buduća vlast buduće treće Federalne jedinice.

Povezani članci

• Svetislav Basara: Iza atentata na Zorana Đinđića mora da stoji podosta ljudi
• Uz 126. rođendan: Zemaljski muzej u (ne)kulturnoj tranziciji
• Ni Čović ni Komšić, hvala
• Na dnu ljudskosti: Zaboraviti holokaust
• DAN KAO SAN
• Naša stranka protiv nelegalne gradnje u Opštini Centar

Čudno je Konakoviću Dino da se ponovo zaboravlja ime Gorana Čengića. Pa možda bi zbog glavnog razloga za to trebalo „udovoljiti“ gospodinu ambasadoru i zemlji koju predstavlja i u Sarajevu postaviti, kao spomenik, jednu veliku crvenu petokraku. Čisto onako, da ih malo zajebavamo.

Ne reče Hrvatski ambasador ima li još možda neku muzičku želju. Da npr. na otkrivanju spomenika poginulim Hrvatima u odbrani Sarajeva zapjeva Thompson. Da se možda neka ulica nazove ili podigne spomen ploča Hrvatskim uznicima u Hagu. Da Dario Kordić dobije plaketu Isa bega Ishakovića zbog njegovog doprinosa u nastojanju izgradnje dobrih odnosa s Bosnom i Hercegovinom. Na sve bi ovi domaći pristali samo da oni ne urade ono što trebaju i moraju, da se ogrebu za koju marku nudeći ničim izazvani i finansijsku pomoć, ako bude trebalo, za izgradnju tog spomenika. Pa beli neće sam od sebe izniknuti. I otkud uopšte ideja da se pored prodaje tramvaja GRAS-a Premijer Kantona bavi IPA fondovima namijenjenih državama a ne kantonima i to za tranziciju i gradnju državnih institucija, regionalnu i prekograničnu saradnju, regionalni razvoj, unaprijeđenje ljudskih resursa i ruralni razvoj, jednom riječju sredstvima namjenjenim državama sa perspektivom ulasku u EU. Državama a ne kantonima. A možda je upravo zbog razvoja ruralnih područja ovaj sastanak i upriličen jer zahvaljujući i njegovom Premijeru Sarajevski Kanton već odavno to i jeste.

Nije Hrvatski ambasador problem u čitavoj ovoj ružnoj  priči u kojoj su tijela sto dvojice mladića, Hrvata (oni iz mješanih brakova se nisu računali) predmet trgovine između onoga koji eto ko nešto nudi i pomaže jer nikad, za posljednjih dvadesetak godina, to nisu bile ponude a da iza njih nije  stajala neka ucjena, prijetnja ili podvala, nikad iza „iskrenih namjera“ izrečenim pred domaćim blećcima nije propuštena prilika da se pred stranim blećcima taj dobri, najbolji i najvažniji susjed ne prikaže u najgorem mogućem svjetlu. Problem je sav ovaj domaći ološ gdje će, nastave li se ovim tempom hapšenja i otkrivanja svih ratnih i poslijeratnih ubistava, pljački i ostalih lopovluka u Parlamentarnim klupama Kantonalnih, Federalnih i Državnih organa biti čudo neviđeno naći nekoga protiv koga se ne vodi bar jedna istraga.

Odakle sad takva ideja kad uglađeno lice jednog stranog državljanina, na čelu  Predsjedništva, uvodi po jedino precizno utvrđenoj mapi puta, za razliku od one koja nas uvodi u društvo normalnih koju nisu u stanju ni prevesti a kamoli napraviti i zajedno sa državljaninom jedne stvarne strane i jedne fiktivne domaće države, Bosnu i Hercegovinu u njen najteži period od završetka rata a možda i njeno nestajanje. Dok je onako bude onaj treći član branio, kako je sad brani, to je više nego izvjesno.

Ružna je to trgovina mladićima koji su na početku rata bili Bosanci. Tu čast im ipak nije ukinula država Hrvatska nego ona za koju su se borili. U najvećem broju bili su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine jer HVO u Sarajevu nikada i nikoga nije branio a pogotovo odbranio. Dostojno su sahranjeni i dijele sudbinu svojih ratnih drugova. Napušteni i zaboravljeni. I niko od njihovih roditelja, siguran sam, ne bi dao pristanak da se u ime ove i ovakve države Hrvatske podiže jedan takav spomenik. Zato su ostali ovdje, zato ih se odriče i aktuelna i buduća vlast buduće treće Federalne jedinice.

Čudno je da se kao ideja o podizanju tog spomenika ponovo gura u stranu obilježavanje, na bilo koji način, ili podizanje spomenika ljudskosti i čovječnosti, bar kao podsjetnik da je toga ovdje nekad bilo. Čudno je Konakoviću Dino da se ponovo zaboravlja ime Gorana Čengića. Pa možda bi zbog glavnog razloga za to trebalo „udovoljiti“ gospodinu ambasadoru i zemlji koju predstavlja i u Sarajevu postaviti, kao spomenik, jednu veliku crvenu petokraku.

Čisto onako, da ih malo zajebavamo.