Sramota, protokol i ostalo…

Povezani članci

• Lordan Zafranović: Tuđmanova politika mi je uništila život
• Parada ponosa
• Kako nas uče da hodamo “otraške”
• Slobodan Dukić: Braća po zlu
• O TITU KAKVOG NE POZNAMO
• Tako je govorio Dodik: Republika Srpska nije država

Nije problem samo što je zviždano crnogorskoj himni. Problem je i redosljed izvođenja: domaćin je odsvirao prvo svoju himnu (labudovu pjesmu…ispostaviće se na kraju) ponovo potcjenjujući gosta i precjenjujući sebe do najnižih granica pristojnosti. Prosto rečeno: tako nešto nije zabilježeno u analima sporta, politike i diplomatije ali se, eto, bilježi na brdovitom Beogradu. Dio štampe, i to vrlo skroman dio, je jedva zabilježio takav međunarodni skandal ali ga ni međunarodna košarkaška federacija nije registrovala ni kao ekces. Znači li to da je u ”balkanskoj krčmi” sve dozvoljeno od potcjenjivanja gosta do precjenjivanja domaćina…

Košarkaška reprezentacija Crne Gore je u subotu u fer igri u posljednjem sekundu utakmice pobijedila Srbiju 73:71. Pobjeda je Crne Gore u košarci ali se poraz, udes sporta odigrao prije utakmice, pred i u srpskoj Areni, najvećem borilištu tog tipa na Balkanu.

Udes sporta je očigledno brižljivo režirao domaćin. Prvi prizor scenokaza je počeo još ispred hotela u kome je boravila crnogorska reprezentativna ekipa. Čekali su prijevoz više od pola sata kojim bi se odvezli do sportskog borilišta. Svaki domaćin principijelno obezbjeđuje takvu vrstu “usluge” koja se rutinski podrazumijeva i obavlja. Ali, ponekad podrazumijevanje i razum ne idu zajedno… kod domaćina. U ovom slučaju se prepoznaje domaćinova namjera da gosta već na prvom koraku, potcijeni, psihološki oslabi i iznervira pred utakmicu. Pošto su Crnogorci viđeli koja je ura i prokužili naum domaćina iskoračili su prvi! Stigli su pješke u Arenu na sportski megdan.

Kad politika ubije sport: Međutim, nesrportska režija se nastavljaju novim prizorima. Ekipe u Areni, postrojene u sportskom poretku i opremi čekale su protokolarni početak koji podrazumijevaju sva internacionalna sportska nadmetanja… intoniranje himne! Tada je domaćin odsvirao prvo svoju himnu (labudovu pjesmu…ispostaviće se na kraju), ponovo potcjenjujući gosta i precjenjujući sebe do najnižih granica pristojnosti.

Prosto rečeno: tako nešto nije zabilježeno u analima spotra, politike i diplomatije ali se, eto, bilježi na brdovitom Beogradu. Dio štampe, i to vrlo skroman dio, je jedva zabilježio takav međunarodni skandal ali ga ni međunarodna košarkaška federacija nije registrovala ni kao ekces. Znači li to da je u “balkanskoj krčmi” sve dozvoljeno od potcjenjivanja gosta do precjenjivanja domaćina po principima iza kojih može da stoji jedino – država domaćin. Već smo navikli na zviždanje prilikom izvođenja gostujuće himne pa se često na stadionima i u arenama mogu čuti oficijelni glasovi upozorenja da se gostujuća himna “ispoštuje”.

Domaćin od ugleda i obraza bez ikakve primisli daje prioritet onome koga dočekuje, intonirajući njegovu svečanu pjesmu. To i đeca znaju ali država Srbija ne zna. U ovom slučaju je sve porušeno, i sport i protokoli i međunarodni standardi a da se imanovana država ni glasnula nije. I ništa zato! Znači li to da je ovakav zvanični stav Srbije koji prevazilazi granice ne samo sportskog ophođenja balkanizovao, odnosno srbizovao Evropu!? Znači li to da na međunarodnim utakmicama najvišeg ranga Srbija može prišljamčiti svoj protokol, bez priziva na sankcije, svakome koga po svom nahođenju unavidi!?

Kako sačuvati dostojanstvo: Ako bi ovu činjenicu primili kao gotovu stvar a njene posljedice bukvalno primijenili, Crnogorci bi u revanšu trebalo da ”odigraju” istu sramotu.

To se naravno neće i ne smije desiti jer sramota se nikad ne “kupuje” iako je nude besplatno oni koji su spremni na svaštočinstvo. Pokojni Kris Taton je pao na padinama Beograda samo zato što je došao da navija za svoju zemlju. To se dešava i drugim i sređenijim sredinama, ali se to nikako ne smije zaboravljati kao učinak huligana. No kad je huligan država, lijeka gotovo da nema, a nema ni pogovora.

Međunarodne sportske institucije nijesu ovoga puta na propisanoj razini i ne laćaju se propisa, a to su morale uraditi prije ijednog novinarskog pera. To znači, nemate se kome obratiti da opomene državu, urazumi navijače, ispoštuje protokole i uvaži nivo sportskih susreta. U ovom slučaju hulinganstvo je prešlo sa onih koji ga sprovode na one koji su obavezni da ga suzbiju, a ne da povlađuju savjesti zapuštenih i prepuštenih. Od juče su nažalost, makar u Srbiji, oba (po)činioca na istoj adresi.

Jedna davna crnogorska poslovica glasi: “Brza osveta gotova šteta”. Od nje je Stefan Mitrov Ljubiša napravio pripovijest da bi primjerom pokazao šta takva narav o odmazdi implicira. Možda ovu poslovicu treba “preraditi” i pripodobiti ovom trenutku i neposrednom iskustvu: “Nikad osveta, nikakva šteta!”…

Ili još jednostavnije je primijeniti u praksi: kad srpski navijači prispiju u Crnu Goru na revanš, uvažite ih kao goste i štimajte ih po našem običaju kad se već ne možemo pozvati na evropske “standarde”. Pozovite ih na čast. Uvjeravam vas da ima mnogo časnijih Srba od činilaca države Srbije.

P.S. A možebit, kako reče jedan Crnogorac, da je ovo sve srpska perverzija: “Možda su oni sebe doživjeli ka strance, a Crnogorce ka domaćine te im ovim činom povlađuju, kad već otkad sebe njima vladaju.”

Pobjeda je naša u oba slučaja.

Analitika.me