Sramotna kultura hrvatskog desnila

Povezani članci

• Zdravi egoizam i nezdrava misao
• Dubravka Stojanović: Politička ubistva i prevrati u Srbiji 1817 – 2003
• Neviđeni bezobrazluk vlasti: Vodne naknade troše se na plaće budžetskih korisnika
• Uz javni ples obilježen “Narandžasti dan” – dan borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama
• Damir Marjanović, šef Laboratorija za genetiku: Razlike među etničkim grupama na Balkanu minimalne
• Ne, nije trebao ići

Postoji vanjski dio žene, koji takozvani ukus malog grada (malograđanštine) pogrešno tumači kao ljepotu. No postoji i stvarna ljepota žene, ona je njena nutrina, ona je njena misao, ljubav koju predstavlja, ono božansko što mi muškarci nemamo, a žudimo vječno toj ljubavi. Nije mala stvar prepoznati takvu ljepotu. To je umjetnost života, no za to je potrebna stanovita zrelost, iskustvo.

Žene u godinama moje majke više nisu ni atraktivne, ni seksepilne. Vrijeme, rad, trud, obitelj, požrtvovnost na tim ženama ostavile su traga i to je život. Pješčani sat vremena koje imamo na zemlji curi i nemamo ga mogućnosti zaustaviti. Kada svojoj majci vidim noge, članke koji natiču od godina i vremena, radikalne izmjene na njenom tijelu, zapravo vidim svoj život, zbog kojeg je njen žrtvovan.

I tu prestaje bilo kakva priča o ljepoti, vanjskoj ljepoti. Moja majka lijepa je žena oduvijek bila, lijepa je i dan danas, no ono najljepše, što nosi na sebi kao najskuplju haljinu ljepota je njene duše. Duše koja voli, daje bezgraničnu ljubav. Sve što je ostalo na ovom svijetu od ljudskosti, od poštovanja, trebalo bi se pokloniti njenom životu, nesebičnosti, žrtvi.

HNS –ovu kandidatkinju za gradonačelnicu grada Zagreba upoznao sam sasvim slučajno, taman je odlazila iz bara u koji smo odlučili popiti kavu, a kako se javila mojim prijateljima, uljudno sam ženi, koja mi može biti majka, poljubio ruku i galantno joj poželio svu sreću na lokalnim izborima. U tom djeliću sekunde, ta je žena zaboravila da je žena tih godina, zaboravila je na svoje natečene članke i noge, zaboravila je sve žrtve ovoga svijeta koje je podnijela za svoju obitelj, u tom djeliću sekunde, iskrenom osmjehu na licu, u toj sitnoj gesti, gesti koju mlada i atraktivna žena napravi, ta je žena bila ponovo žena. I ta gesta, taj kratki moment zamrznut u vremenu, taj djelić sekunde, o kojem je govorio Milan Kundera u svojoj „Besmrtnosti“ bio je sasvim dovoljan, i njoj kao ženi, da se ponovo osjeti ženom i meni kao muškarcu da budem ponosan na svoj kućni odgoj, svoj svjetonazor, svoj karakter.

U tom kratkom momentu, ta mala gesta, kako moja, tako njena, bila je dostatna i gospođi Mrak i meni kao muškarcu, jer ženska ljepota nije vanjština, ženska ljepota njene su tajne, način na koji drži svoju obitelj, svoj dom, način na koji uzgaja svoj vrt, način na koji se ophodi sa ljudima, susjedima, prijateljima.

Povrijedili su me besramni napadi na tu ženu.

Povrijedili su me i kao čovjeka i kao muškarca. Stavimo na stranu njenu ulogu, političku agitaciju, svjetonazor. Jednom sam slično reagirao i na neukusne napade na fizički izgled Kolinde Grabar – Kitarović, iako držim da je osoba na krivom mjestu, osoba sa niskim pragom kvaliteta, nikada nisam uvrijedio njen izgled, njene godine, njenu ženstvenost. To je za one koji mi namjeravaju spočitati ovaj tekst. Povrijedili su me besramni muškarci, ali najviše od svega povrijedila me zluradost upravo – žena. Na potpuno gadljive fotomontaže po društvenim mrežama reakcije, komentari, podsmijeh i otvoreno „ruganje“ izgledu Anke Mrak Taritaš, u skoro devedeset posto su upravo žene. Žene koje istina danas izgledaju dobro, žene kojima njihova ogledala sugeriraju da su mlade i poželjne, seksipilne, ali i žene koje ne shvaćaju da zub vremena, žrtva za svoju obitelj jednom neće štedjeti ni njih. Taj sindrom „Snjeguljice“ i zle vještice, ogledala očito da u djetinjstvu te žene nisu savladale, pa i razumjele ga. Žensku vanjštinu užasno promijeni i bolest. Zađite jednom na naše klinike, ginekologiju, iznenadit ćete se drage moje Hrvatice koliko se vaših sugrđanki fizički promijenilo nakon poroda, tumora, teških operacija.

No društvene mreže očito podnose sve.

Pa i notornog Velimira Bujaneca koji svakodnevno upravo tu ženu, Anku Mrak Taritaš izvrgava ruglu, objavljuje fotografije koje retušira, monstruozno iskrivljuje, postavlja atraktivne žene iznad njene fotografije sugerirajući nam njenu „ljepotu.“

Facebook Velimir Bujanec

Taj visok, plav, arijevski muškarac, atletske građe, sve je samo ne muškarac, odgovorila mu je na uvrede Anka Mrak Taritaš, no mene on iskreno i ne zanima, zanimaju me žene koje ga tako usrdno podržavaju, tendenciozno prate i obožavaju njegove fotomontaže. Što je s njima?

Facebook Velimir Bujanec

Zar smo kao društvo tako nisko pali da u ljudima, u ženama više ne nalazimo ljepotu? Onu istinsku, ženstvenu, karakternu? Zar su nam osobni sitni interesi, možebitna korist od takvih monstruoznih konstrukcija, postali važniji od morala, obraza, ljudskosti, svega što nas čini civiliziranim osobama?

Kada smo i u kojem momentu kao društvo dosegli dno?

Mislim u onom trenutku kada smo zaboravili na svoje majke. Kada smo zaboravili na njihovo vrijeme, vrijeme u kojem su nas odgojile. Taj ciljani zaborav strašan je i posvuda je. Na svim razinama. Danas živimo u vremenu kada je sve moguće. Vremenu u kojem je moguće da se jednoj ženi otvoreno, bestidno naslađuje i „ruga“ jer nije lijepa.

Promatrajući te prelijepe Facebook profile krasotica koje ostavljaju takve komentare primjetio sam upravo suprotno.
Jedina istinski lijepa žena je Anka Mrak Taritaš.

A vi ste drage moje Hrvatice koje joj se smijete zapravo ružne. Ne izvana. Izvana ste predivne.

Ružne ste iznutra.