ENG
Sreća da nije petak!
Autor/ica 👤Goran Sarić
Povezani članci
Vratili se kući poslije novogodišnjeg slavlja u Njemačkoj. Moji vade stvari iz auta – garderoba, pokloni, ostaci ića i pića – a ja trotoarom šepesam ka kući. Odjednom, ženski glas iza leđa, na holandskom:
“Sretna Nova!”
Hoću da se okrenem, a sprijeda, pločnikom prema meni ide starija žena. Zbunjen, u poluokretu, hoću brzo da se sklonim na rub trotoara. I onda, naravno, padnem k’o kruška. U žurbi zaboravio na prebacivanje težine s ljevice na protezu, pa koljeno sâmo krenulo naprijed.
Do mene je, opet. Mada se nisam udario, glupa greška me peče cijeli dan, i narednu noć. Nisam ni oka sklopila, odnekud čujem majčin glas. Nasmijem se, glasno, pun gorčine, u mraku spavaće sobe. D. čvsto spava, a vani urla vjetar. Probam da dođem do dna te napasti, straha od pada, koji me muči još od djetinjstva. Da vidim lom, krv, bol – i tako izbacim gùku, mračno klupko straha. Ako mi uspije da se spustim niz taj unutrašnji ambis, znam, biće bolje. Stvarnost nikad nije tako crna kao što je to naš strah od nje.
Kakva će mi biti prava starost, ako je doživim, kad sam već sad ovakav, posran i uplašen?
Pred zoru malo dremnem, nakon što sam “iskašljao” mnoge strašne padove. U dobru jaran, u zlu je mašta gadan neprijatelj.
Drugi udarac, dva dana poslije. Zadnji trening, oproštaj od revalidacije. D. kupila kolače, da počastim “kolege”, i krenuli na Odjel. Mada je predviđeno da odradim i taj trening, unaprijed znam da danas neću vježbati. “Smrdala” mi se proteza, pokvarilo dugme koje reguliše dotok zraka, pa ova stalno “pleše” i, zbog viška zraka, glasno “prdi”.
No, na Odjelu me čovjek zadužen za ortopedska pomagala nagovara da ipak pokušam. Nevoljko krenem. Već sam se radovao ranijem povratku kući. D. pod ruku, ali već nakon par koraka počinje “ples”. Izgubim kontrolu, i opet isto: tres! Jedina korist što mi je sestrica u bijelom ovog puta pokazala kako da se sâm osovim na nogu.
A vrijeme, k’o i ja, popišano. Kiša, vjetar, desetak stepeni. Kasna jesen, umjesto hladne, zdrave, suhe zime. (A na drugom kraju svijeta, u Floridi, u ovom času, što nikad nije, golemi snijeg.)
***
Nikad ne sanjam amputaciju, ni protezu! Valjda sam danju toliko okupiran tom ortopedskom stvarčicom, sve se vrti oko nje, da noću, u neosmišljenom suterenu, od nje ne ostane ništa za san.
Tako je bilo i u ratu. Od jutra do kasne večeri preplašen, kad bih se, u vlažnom podrumu, svalio na krevet od debelih dasaka, ako bih nešto i sanjao – bili su to D. i djeca, (tada) dvojica golužravaca koje sam – bar tu doteklo pameti! – s majkom na vrijeme poslao na sigurno. Pa kad se, nakon mršavog objeda i cigarice, pokriješ preko glave – nek’ puca do zore! A miševi što ti jurcaju iznad glave, po zidovima, prije gadna stvorenja, sad – vrli drugari.
***
Ležim u krevetu, i gledam tanak sloj snijega na komšijskom krovu. Sinoć malo padao, sad slini kiša. Danas, znači, ništa od špaciranja ulicom. Leda i klizavice sam se i prije plašio k’o zmije, a sad, s nogom i pô, to je nemoguća misija.
Jutros k’o otrovan. Juče se, kod sestre i zeta, par puta bezveze otres’o na D. Kao da me tek sad hvataju kompleksi. Osjetim da se prema meni nekako drugačije odnosi, pa planem, i “ujedem” je. A kasnije shvatim da su to bile tek utvare, priviđenja u mojoj glavi.
Možda su to te male, gadne promjene, sitnice koje te neprimjetno vode ka gunđavom i čangrizavom, suštinski inferiornom “ja”? Nagovještaj puta ka dnu, na koji me je upozorio E.?
Prije nekoliko mjeseci ga nisam shvatio. A sad, u ovom tihom jutru prve polovine februara, sve mi je kristalno jasno. Pogled odozdo, iz kolica…
Čim se vrati, moram joj se izvinuti.
***
Pijemo kafu i grickamo keksiće, kad zazvoni telefon. Hematologinja. Javlja da je, kogel door de kerk, pala odluka. Petog marta u bolnicu, trinaestog transplatacija, a onda najmanje tri sedmice oporavka u bolnici. Prije toga snimanje pluća i srca, još jedno vađenje krvi i koštane srži, sve da se vidi je li organizam spreman za transplataciju.
Zbunjen, upitam je zar neću, kako mi je ranije rekla, u bolnici ostati samo šest-sedam dana? Dr. Langemajer (Langemeier) veli da su se na kolegiju ipak odlučili za duži boravak. On, naime, smanjuje opasnost od infekcije, a povećava šansu da organizam prihvati nove matične ćelije u krvi.
“Mogu li znati identitet donora?”
“Ne. Izvinite, ali to nije uobičajeno. Mogu Vam samo reći da se radi o ženi Vaših godina.”
“A hoće li to biti potpuni karantin. Hoću li moći imalo vježbati s protezom?”
“Posjeta je vrlo ograničena, ali moguća. Osobe koje Vam budu dolazile moraju biti sasvim zdrave. A proteza… Pa, možete malo hodati po sobi, ali, eh… Ne zavaravajte se. Prvih pet dana dobijate jaku hemoterapiju, šesti je transplatacija, a onda će novim ćelijama trebati najmanje dvije sedmice da se aktiviraju u novom organizmu. Za to vrijeme ćete se najvjerovatnije osjećati slabo: mučnina, temperatura, dijareja… Tek nakon dvije sedmice bi trebalo biti nešto bolje. Ali ne brinite,” dodade, utješnim tonom, ”biće sve u redu. U dobrim ste rukama.” Pozdravi me, i odleprša, taj leptirasti glasić. Ubode me, i ostavi…
Mada bih trebao biti sretan što je donor brzo nađen – ima pacijenata koji na donora, recimo bubrega, čekaju godinama! – nekako sam snužden. Znači, opet (najmanje) mjesec dana hospitalizacije, opet one beskrajne noći, žmirkanje i svirkanje aparata pokraj kreveta, plavičasto svjetlo neonki iz hodnika i prigušen šum klompi “sestrica” u bijelom… Ne, o tome više neću gnjaviti.
“Hajdemo napolje, u šetnju parkom,” veli D. Mora da je osjetila kako se osjećam. Sad me još više stid onog jučerašnjeg “ujedanja”.
Napolju lijep, sunčan dan. Stvoren za protezanje.
Operacija bi trebala biti u utorak, 13. marta. Sreća da nije petak.
Šta god da bude, nisam zijanio. Malo sam Joj se, barem, smješkao na oči.
Autor/ica 👤Goran Sarić
