Šta je vama vaša borba dala?

Edisa Gazetić
Autor 7.3.2017. u 18:48

Šta je vama vaša borba dala?

Foto: bahaiteachings.org

Kako je moguće da majka misli da je bog htio uzeti njezino dijete, a da pri tome ne misli na sulude vozače koji ubijaju djecu i politiku koja amnestira kriminal svake vrste? Kako je moguće da žene nemaju osjećaj da represiju nad njima, njihovom djecom, porodicama, vrši upravo etnopatrijarhalni sistem protiv kojeg one u BiH nikada neće ustati? Zašto pripisujete bogu takve etikete, a to nećete onima koji podržavaju mizoginiju?

Da odmah odgovorim, jedno veliko NIŠTA. Ili, preciznije, bez borbe žene su dobile to što su i zaslužile! Ali, već sutra će toliko „osviještenih“ bosanskohercegovačkih žena govoriti o tome kako su uspjele u ovome, onome ili kako su im prava uskraćena, kako poslodavci otpuštaju trudne žene, itd. Neke od njih su se vjerovatno okrznule i o feminističke teorijske koncepte, bilo na fakultetima, bilo samostalno, pa će se dotaknuti i feminizma na bosanski način. No, kako se feminizam ovdje razumije kao borba – prigušenog karaktera (iako mi nije jasno kakva je to borba za prava žena ako nije otvorena i ako ne uključuje sve one koji  su opresirani etnopatrijarhatom), jasno je da će se kao i svake druge godine i ove kvazifeministkinje upinjati da dokažu kako su se stvarno zalagale, borile, uspjele…

Ali, kako je feminizam borba protiv, možda treba nabrojati sve ono protiv čega su se te iste žene koje će se sutra s posebnom umilnošću obraćati drugim ženama, nisu (makar prethodne godine) borile, da uzalud ne nose predznak ženskih, feminističkih udruženja i da se uzaludno ne pozivaju na feminizam. Mislim da je to skrnavljenje borbe i to baš one borbe koje su sufražetkinje počele. (Pitam se da su znale tada u šta će se njihov glas protiv represivnih poslodavaca i politike pretvoriti u 21. stoljeću, bi li se ikada borile. Ali one nisu mislile tako, na svu sreću, i nije im patrtikularno pravo bio cilj.)

No, da krenemo redom. Nikada se u javnom prostoru bosanskohercegovačka ženska, feministička, intelektualna, i slična udruženja, te toliko „osviještenih“ žena nije solidariziralo sa ženama u Poljskoj, naprimjer. Be Ha žene imaju toliko crnih dana u godini da nisu mogle niti jedan dan „žrtvovati“ za „Poljakinje“, odnosno pokazati da su i same protiv zakona kojim bi se uskratilo pravo ženi da odlučuje šta i kako će činiti sa svojim tijelom (jer ono pripada ili bi moralo pripadati samo ženi, ne i vjerskoj zajednici) tj. hoće li pobaciti ili roditi. Zar se žene u Be Ha društvu radije solidariziraju sa katoličkom idejom o tome kada započinje ili prestaje život? Nemaju žene u BiH šta da se solidariziraju (jer to ionako nije njihova borba), njihova tijela već stoljećima ne pripadaju njima, po njihovim tijelima kultura, da ne kažem muškarci, ostavljaju ožiljke, modrice i oduzimaju i pravo na život. Baš je briga Be Ha žene što se u Hrvatskoj već nekoliko godina ginekolozi pozivaju na savjest ne bi li žene rađale, čak i onda kada to ne žele. Be Ha žene nisu reagirale, niti se protivile činjenici da se ispred bolnica u Hrvatskoj organizira molitva za žene i djevojke koje dolaze na abortus. Be Ha žene nisu reagirale (a mnogi muškarci jesu) na činjenicu da žene vole zlostavljati druge žene i još tragičnije da zlostavljačice u tome ne vide ništa sporno. Taj se koncept ugrađuje u svaki sistem u kojem se žene zadužuju da motre na druge žene, kako ni slučajno ne bi napravile nešto nedopustivo. Pedesetih godina, kako navodi Mayra Strober u knjizi Podjela posla, internatski smještaj na pojedinim američkim univerzitetima podrazumijevao je strogi nadzor nad djevojkama, toliko strog da su djevojke mogle nositi hlače samo ukoliko je napolju minus 7 stupnjeva. Kako navodi autorica sve torture nad studenticama sprovodile su druge žene. (Nije li Željka Markić pravi primjer zlostavljačice drugih žena?! I Sebija Izetbegović, da je ne zaboravim.) Moliteljice ispred bolnica u Hrvatskoj su žene koje sprovode katolibansku priču o zaštiti života fetusa, ali nikada im ne pada na pamet da se promisle o tome kako je i ženski život važan i da i taj život treba zaštititi. Ali, kada nemate vlastiti život u svojim rukama, onda je jasno da ni drugim ženama ne možete dopustiti da upravljaju svojim.

Be Ha žene nisu reagirale na uvrede, prijetnje silovanjem i ubojstvom Lejli Čolak koja je iznijela potpuno drugačije mišljenje o nikabu, nego je to u bosanskohercegovačkim okolnostima poželjno. Protiv nje se na društvenim mrežama organizirao pravi ustanak, prijetilo joj se ubistvom, silovanjem, a o etiketama da ne govorim. Čak su joj i žene prijetile smrću i pozdravile prijetnje silovanjem koje joj je izrekao pripadnik OS BiH. Nema ništa u tome sporno, misle Be Ha žene, pa ionako su tolike silovane u ratu, pa šta im sad fali? O, da, silovanje. To što je svaka treća prijavila silovanje i što su Be Ha „feministkinje“ tako olako zaboravile salvu mizoginije devedesetih, nastavljenu i dvadeset godina poslije, nikom ništa. „Osviještene“ žene i „feministkinje“ ponašaju se kao i islamska zajednica u ratu: poželjno je da silovane žene oženite, da se sakrije njihova sramota! Inače, tipično za muslimanski kontekst: o čemu se ne priča to i ne postoji. Otuda valjda i tradicija šutnje.

Rijetke su žene koje su se bunile protiv uvođenje građanskog odijevanja u sudskim institucijama da u isto vrijeme zagovaraju prava LGBT osoba u bosanskohercegovačkom društvu. O, da, ta populacija postoji, nemojte se praviti da ih nema. Koliko njih bi podržalo i djevojke i mladiće za prava na drugačiji IZBOR!!! Radije bi se sve zakrabuljile i one koje nisu muslimanke, nego poduprle pravo na izbor. Otprilike sve one slično misle, nemam ništa protiv pedera, al’ samo nek su dalje od mene i moje porodice. A to se zove okrenuti glavu u drugu stranu i ne suočavati se sa bolestima ovog društva.

Be Ha žene nisu ni poslije toliko svirepih ubojstava mladih osoba u ovoj državi nikada organizirale masovne proteste. Da stvar bude još gora, ubijaju djecu koje su one donijele na svijet!!! Zašto se nisu ženska udruženja organizirala i rekla ne femicidu kao što se to radi u Argentini, naprimjer, Brazilu, u mnogim drugim manje ili više patrijarhalnim društvima?

Sjećate se djece koju zlostavljaju po vjerskim institucijama, sjećate se kako bradati popovi i hodže miluju maloljetne dječake i djevojčice? Ne sjećate? E, pa kako ste se borile, nije ni čudo što 8. mart slavite kao praznik. (Žene u komunizmu su imale razlog da slave jer su se za nešto i borile, volontirale, opismenjavale djecu koja nisu znala čitati, pomagale ženama na selima koje su bile neuke i nepismene. Nešto su činile za sve druge žene. I ticalo ih se, itekako, jer su suosjećale.) Današnjim ženama 8. mart nije nikakav praznik, to bi ponovno trebao biti dan borbe protiv mizoginije, homofobije, dan za iskazivanje slolidarnosti sa ženama u cijelom svijetu. A solidarnost je pojam koji iščezava. Ko još zna za incident koji se prošlog mjeseca desio u Zenici na književnoj večeri na kojoj je jedna od mladih spisateljica u svojoj priči napisala da vjeruje u pomirenje zaguljenih etnija? Na to su joj vehabijski zagovornici predvođeni Fatmirom Alispahićem organizirali javni linč, a onda i prijetili na facebooku i njoj i drugim učesnicama? Niko, niti jedna žena. Nije ih briga, to nije njihova borba. Jer da jeste, ne bi na društvenim mrežama osvanjivalo toliko apela za pomoć koju žene svakodnevno pišu nepoznatim korisnicima, ne bi li se neko našao i pomogao im u hrani, pelenama i odjeći za bebe. I da stvar bude gora, toliko je mladih žena koje surovo odgovore na te apele.

Neki dan mi je prijateljica ispričala kako je otišla na sahranu maloljetne djevojčice. Kaže sledila sam se kada je njezina mati, umjesto da rida za svojim djetetom, meni koja sam plakala, rekla tako je dragi Allah htio. Eto, to je suosjećajnost koju mi danas imamo. A zna se i odakle je došla baš takva hladnoća. Kako je moguće da majka misli da je bog htio uzeti njezino dijete, a da pri tome ne misli na sulude vozače koji ubijaju djecu i politiku koja amnestira kriminal svake vrste? Kako je moguće da žene nemaju osjećaj da represiju nad njima, njihovom djecom, porodicama, vrši upravo etnopatrijarhalni sistem protiv kojeg one u BiH nikada neće ustati? Zašto pripisujete bogu takve etikete, a to nećete onima koji podržavaju mizoginiju?

Zato, slavite, šta drugo. Možda zaboravite na sve ženske sudbine koje se tiču svih nas. Tako je lakše, praviti se da nema mrtvih djevojaka, djevojčica, silovanih, pretučenih, polomljenih, a moglo ih je biti puno manje da ne šutimo.

Edisa Gazetić
Autor 7.3.2017. u 18:48