STANJE PERMANENTNOG RATA

Izdvajamo

• Otud pitanje trajnog uobličavanja nacionalističke svijesti o trajnom ratnom stanju, izrasta u glavni zadatak opstanka političkih nacionalističkih partije i njihovih vođa. Čin pokoravanja, poniznosti i samodiscipliniranja pojednica političkoj volji nacionalističkih stranaka i njihovih vođa, izrasta u trajni sistem njihovog vladanja, što borbu za slobodu pojedinca svodi u ravan glorifikacije nacije i nacionalnih vođa, odakle i proističe i najveća opasnost dolazećih izbora u Bosni.

Povezani članci

• Zašto Hrvatska ignorira žene koje su silovali vojnici HVO-a?
• Pokopavanje živih sunarodnjaka
• Sandi Dizdarević: Nema istinske želje da se suočimo sa ratnim zločinima
• Predrag Kojović: Na ekstremizam odgovoriti otvorenim društvom
• SNSD u izbornoj kampanji: Prenaduvani rezultati i prazne priče
• Koga vješa Glavašev Facebook?

Foto: Midhat Poturovic (RFE/RL)

RAT JE MIR, SLOBODA JE ROPSTVO, NEZNANJE JE MOĆ (Orwel) 

„Odvratna ekstaza straha i osvetoljublja, želja za ubijanjem, za mučenjem, za razbijanjem tuđih lica maljevima, počela je da struji  kao elektricitet, pretvarajući čovjeka i protiv njegove volje u ludaka koji se kezi i vrišti“.

Histerija ovogodišnjih izbora uskoro će biti u punom zamahu. Strah se uvukao u svakog na samu pomisao općeg nacionalnog i partijskog ludila koje svaki izbori u Bosni po pravilu nose. Uobičajeni dekori procesija, partijskih i nacionalnih mitinga, vjerskih i političkih parada, predavanja, izložbi ratnih stradanja, filmskih predstava u kojima glavnu ulogu imaju najmonstruozniji zločinci koji postaju nacionalni heroji, beskrajni katalozi pokolja i stradanja, raseljavanja, silovanja, mučenja zarobljenika, bombardovanja civilnog stanovništva, grče dijafragmu čovjeku. Sve ove stravične slike perverzne ljudske strasti prodefilovat će ispred brojnih tribina, pored ispisanih parola uz komponovanje ratničkih pjesme, uz novo širenje glasina, falcifikovanje istorije, a sve to da bi se ponovo osvojila vlast uz prikrivanje mizerije življenja čovjeka na ovim prostorima.

Oživljavanje ratne histerije ovog puta bit će još sveobuhavnije, atraktivnije i temeljnije. Nema više prostora za nova lažna obećanja o razvoju, blagostanju, zapošljavanju, pa čak ni o dobijanju novih kredita i povlastica od vanjskih prijatelja, patrona i braće po vjeri i naciji. Ostaje samo histerija stvaranja oreola stradalnika sopstvene nacije.

Biće to izbori u kojima će na najvišoj cijeni biti vjerski, partijski i nacionalni lideri fanatici, prevaranti, manipulanti, oni s lažnim diplomama raznih fakulteta, sa velikim imanjima koja su volšebno stečena, oni koji će znati i moći stvoriti klimu histerije stalnog ratnog stanja i prijetnje, u kojem rat neće biti nužno razorna borba, već rat ograničenih ciljeva između nacija koje nisu u stanju da unište jedna drugu i koje ne dijeli nikakva istinska razlika u ideologiji. Stvoren je mentalitet političkih partija i vođa, koji odgovara stalnom ratnom stanju, u kojem nema odlučujuće pobjede. Važno je samo da postoji trajna ratna histerija da bi se obezbjedila mogućnost razbijanja onih koji ne podržavaju političke, vjerske i nacionalne vođe koji se nadmeću oko trona vladanja sopstvenom nacijom. Borba između nacije, partije i neposlušnog pojedinca, bit će borba koja će biti glavna odrednica ovih izbora, sa sasvim jasnim ishodom.

Proizvodnja permanentnog ratnog stanje bez mogućnosti definitivne i krajnje pobjede nacije i nacionalističke partije, izrasta u najmoćniji branik duhovnog profila neodgovornosti nacije i nacionalnih vođa prema čovjeku i njegovoj sudbini. U stvaranju te neodgovornosti stvara se histerija trajne mržnje jednih prema drugima. Nemogućnost dobijanja ili gubljenja rata koji stalno traje, partijske i nacionalne vođe ostaju zaštićeni od svake odgovornosti. Permanentno ratno stanje bez pobjednika čini ih neodgovornim, a trajni rat koliko perverznim i podmuklim toliko i bezopasnim i korisnim za njih.

U ovoj općoj ratnoj histeriji, mržnja prema onima koji su „naši“ a koji nisu uz naciju, nacionalne partije i nacionalne vođe, bit će najperfidnija i najbrutalnija, što nacionalnim vođama obezbjeđuje trajni ostanak na vlasti koja i ne služi ničem drugom do njihovom opstanku na kormilu nacije

Nema pobune protiv trajnog ratnog stanja. Nema pobune protiv nacionalnih vođa koji guraju sopstvene narode u stalnu, permanentnu borbu očaja u siromaštvu, neznanju i kriminalu. Nema ko da su buni. Narod se nikad ne buni sam od sebe, niti se buni samo zato što je ponižen. Prepušten sam sebi on traje iz generacije u generaciju, iz stoljeća u stoljeće, radeći, množeći se i umirući, ne samo bez ikakvog impulsa da se pobuni, nego i bez svijesti da bi svijet mogao biti drugačiji i ljepši od ovog što je danas. Oni mladi i manje mladi, bez posla i bez prava na nadu da će im biti bolje, dok još prolaze  kroz kratak procvat sopstvenih želja i nadanja, pokušavaju pobjeći iz limba u koji ih je uvela histerija i mržnja trajnog rata.

Težak život bez radosti i nade, uz razuzdane i euforične svirke u jeftinim kafićima, gledanje niskobudžetski i porno filmova, fudbal, pivo, i iznad svega, kocka, danas ispunjavaju duhovni horizont mladih generacija. Držati ih pod kontrolom nije teško. Nove generacije koje su rođene i koje žive u okruženju stvorene trajne mržnje i nepovjerenja prema svemu što im je strano, što nije njihovo, …. postale su ne samo bezopasne za vladavinu nacionalističkih partija i njihovih vođa, već su postale i njihov glavni oslonac u stvaranju društva koje je nesposobno proizvesti demijurg sopstvenih unutarnjih promjena.

Marginalizirane od strane ratnih profitera, ratnih i poratnih tajkuna, financijskih mešetara, lažnih učitelja i profesora, podmitljivih ljekara i advokata i korumpirane političke elite, poslijeratna generacija, bez adekvatnog obrazovanja i moralnih načela, izbačena je kako iz procesa proizvodnje tako i iz procesa odlučivanja, što je učinilo cijelo društvo statičnim i nesposobnim da proizvede nove unutarnje impulse sopstvenog preobražaja. Od njih se samo traži euforično iskazivanje primitivnog nacionalizma i patriotizma i prihvatanje bezpogovorne lojalnosti nacionalnim vođama kada treba obezbjediti sniženje i onako mizernog životnog standarda čovjeka. Čak i kad bi postali nezadovoljni, kao što se to ponekad dešava, njegovo nezadovoljstvo ne vodi ničemu, jer ga, nemajući adekvatno obrazovanje, što im oduzima viziju budućnosti, što vodi odsustvu opće predstavu o konceptu sopstvenog življenja, mogu lako usmjeriti samo na periferne i nebitne stvari koje nisu i ne mogu mijenjati njihov život niti okruženje u kojem žive.

Otuda obrazovanje sopstvenog naroda izrasta u najveću opasnost za opstanak nacionalističkih partija i njihovih vođa na vlasti. Stoga će oni razvoj obrazovanja sopstvenog naroda, vidjeti kao najveću opasnost za svoj opstanak na vlasti. I tu se krug igre između naroda, nacionalnih političkih partija i partijskih vođa zatvara. U tom zatvorenom krugu neznanja, neimaštine, mizerije, korupcije, mešetarenja, laži i nepotizma, jedina nada je pojava novih, sposobnih, obrazovanih, nezaposlenih, buntovnih i vlasti željnih pojedinaca, koji će moći razaznati neutralne-nepolitičke ideale običnog čovjeka od lažnih ideala nacionalističkih partija i njihovih vođa, koje svoj narod isključivo vide kao „narod ratnika i fanatika koji maršira u savršenom jedinstvu, a svi misle iste misli, uzvikuju iste parole, i svi sa istim imenom..“