Stari most jedan od simbola grada na Neretvi: Primjer multikulture naših prostora

Povezani članci

• Slavenka Drakulić: Pasji život u BiH
• Senad Pećanin: Posebna je tragedija za Bosnu i Hercegovinu današnja Socijaldemokratska partija BiH
• IZLOŽBA O VELEŽOVIM TURNIRIMA KAO REFLEKS SVIJESTI
• Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru
• HNK Mostar: Na repertoaru kazališna poslastica “O ljubavi”
• Na današnji dan prije 27 godina srušen je Stari most

Kako se ovih dana navršava dvadeset godina od rušenja Starog mosta tako ćemo i i napisati koji redak što uz činjenice koje bi mogle biti istinite, što kroz šalu, zavisi kako ko shvati najčešće u zavisnosti od ugla iz kojeg posmatramo. A svima nama kojima su puna usta hvale o ljepoti mosta ili njegovoj važnosti postavit ćemo  pitanje:  Koliko nas ima figuricu Starog mosta u vrijednosti „tričavih“ desetak maraka? No vratimo se u prošlost i prisjetimo kako je to moglo izgledati.

Piše: Adnan Dolmagić

Negdje početkom druge polovine šesnaestog vijeka  odlukom  vijeća kojim  je predsjedavao Sulejman Veličanstveni naloženo je da se u što skorijem roku odpočne sa gradnjom mosta koji će povezivati obale Neretve negdje u Hercegovini. O sporednim te glavnim razlozima gradnje mosta ne znamo, niti  smo to mogli naći u nekoj internetskoj ponudi a dokumentacija  mosta je prebačena u Istambul krajem osamnaestog vijeka. Glede gradnje istog  zadatak je povjeren neimaru Sinanu koji je odmah pozvao mlađeg Hajrudina u stilu:

„Hajro sine idemo u Mostar. To je jedno fino mjesto.  Imaju  dva fudbalska kluba sa dugom tradicijom, šest sedam pozorišnih kuća, ljepe žene, kafići u skoro svakoj ulici i još što šta ali fali most. Zato si ti tu da ga napraviš, ne treba tu puno vremena.“

I tako su se dva stručnjaka zaputila put Hercegovine zemlje a nedugo nakon što je stariji Sinan podijelio zadatke ispalio se za Stambol i ostavio mlađahnog pomoćnika da gradi most. To nije baš moglo ići brzo s obzirom na činjenicu da se gradilo sa rukama i čekićem, bez struje i mašina. Navodno se neimar Hajrudin nije mnogo družio sa lokalnoim stanovništvom.  Ne zna se  da li je to bila preporuka Porte ili njegovo raspoloženje, uglavnom  mogao se vidjeti   u slobodnom vremeneu   uz obale Neretve ispod skele, najčešće  bez društva. I tako nakon dosta problema tokom gradnje  most je bio gotov 1566. Znamo da su  turskim dvorom u to doba  vladali najsposobniji ljudi što potvrđuje danak u krvi kada su na školovanje u Tursku dovođeni dječaci iz svih dijelova Evrope  pod vlašću Otomanskog carstva.  Navodno bi da most nije stajao neimaru bila odrubljena glava u što se može a i ne mora vjerovati.  Mi smo od  istoričara i  diplomate koji je želio ostati anoniman a to se nekad napiše kada izmislite ili iskonstruišete priču saznali sljedeće….

Jednom prilikom je neimar Hajrudin sjedio u blagajskoj kafani kad je stigao glavni asistent. „Šefe trebale su mi one daske za  zgradu što pravimo  u blizini pa smo skinuli skelu. Most je dobro ispao.  Dobar smo posao napravili.  Neimar je pod dejstvom Isusove suze ili krvi  izustio:

 „Jebeš most prođe mi deset godina zaludu“, što je u ono vrijeme bio dug period. Narod ko narod želio je odati priznanje stručnjacima. Navodno su se ispekli i janjci  i bilo je svega u izobilju  ali se neimar brže bolje zaputio prema Turskoj želeći gledati baraž utakmicu za svjetsko prvensto u Brazilu. Prošli su oni i Crnu Goru i južnu Srbiju a tek u Bugarskoj su im rekli da je Turska izgubila od Holandije u posljednjem kolu kvalifikacija  te da baraž igraju Rumunija i Grčka. Onda su skontali da im je bolje bilo još malo uživati u mostarskom suncu.  Navodno je svita blia pozvana da iz ViP lože pogleda sutakmicu Grčka-Rumunija. Zbog činjenice da su na rekonstrukciji mosta 2003. radili po jedan inžinjer iz Turske i Hrvatske  u cilju poboljšanja odnosa Bošnjaka i Hrvata  neimar  i majstori  iz naše priče su mogli svratiti i do Islanda. Koju će utakmicu pogledati  ne znamo ali smo načuli kada su dva stručnjaka  saznala  da turisti  širom svijeta posjećuju most  rekli : „Trud se isplatio, sve je halal.“

A most stoji, turisti  šetaju i ponekad vam se desi da vas neko od njih pita : „Izvinite može fotografija?“