Strah je kategorija koja se proizvodi

Zlatko Dizdarević
Autor/ica 28.4.2017. u 13:48

Izdvajamo

  • Problem je što je cijena onoga čime se prijeti tolika da utjeruje strah u kosti čak i da je procenat izvjesnosti da će puknuti mnogo manji nego što jeste. A jeste veliki. Ne zato što nema izlaza, već zato što su se mnogi definitvno pogubili na stranputicama, a u traganju za izlazom. Misleći da su na pravom putu, pa time još i prezadovoljni. Nije Milton Friedman džaba smatrao da je najbolji business brisanje i onda – sve ispočetka. Za tu filozifiju, prazno je lijepo i obećavajuće. Znači, naprijed u nove pobjede mržnje, pucanja, pa “dejtona”, iseljavanja, do praznine...

Povezani članci

Strah je kategorija koja se proizvodi

Pamet je poražena zarad sljepila interesne nezajažljivosti, halapljiviosti i gubljenja kompasa u vezi s time. Svijetom ne vlada više politika. Sindrom je sličan i na lokalnim nivoima sa nezajažljivim hohštaplerima koji su se stjecajem tuđih interesa i projekata, mimo vlastitih jadnih kapaciteta dočepali vlasti pa se uživili u ulogu i pomahnitali. Taj je sindrom (samo)ubilački.

Nije danas teško dokučiti da po svijetu nije onako kako jeste, već je ono kako nam po(kažu) da jeste. Pamet je usmjerena, mozgovi isprani, mediji kao propaganda su, uglavnom, pobijedili. Istina se oportunistički sakriva od sebe same, činjenice ne služe ničemu. Privilegija je imati mikro svijet oko sebe u kojem još uvijek važe zdrava i prosta logika i kakav-takav pristojan sistem vrijednosti kojeg nije satrala “globalizirana” interesna računica.

Vrijeme činjenica, na kojima su se temeljile odluke i uzajamni odnosi u svijetu uz kakvo-takvo poštivanje dogovorenih principa, mirotvorstva, humanosti i solidarnosti prošlo je. Ogromna mašinerija upregnuta je u priču koju je sjajno secirala Naomi Klein u storiji o usponu i pobjedi “kapitalizma katastrofe”. O filozofiji “bjesomučnih pokušaja brisanja i preoblikovanja ljudske svijesti” i o Miltonu Friedmanu i njegove Čikaške škole čija je ekonomska filozofija glorifikovala  nakaze poput Augusta Pinocheta i sličnih.

Na toj priči tržišta, po svaku cijenu, mimo bilo čega humanog i ljudskog, utemeljeno je uz ostalo i satiranje Bliskog istoka, Afrike, Azije. Za čitav svoj naučni “opus” koji danas daje impresivne rezultate Friedman je dobio ’76. godine Nobelovu nagradu za ekonomiju! Zapravo, za nauku o pravu nezajažljivog interesa jačeg. A kolateralne žrtve tog koncepta i same postaju dio tog pljačkaškog businessa. Od vojno-industrijskog kompleksa i pratećih “industrija”, do prizemne političke sfere na raznim nivoima.

Kontrolisana manipulacija

Demokracija udžbenički definisana, onako kako nam se nudi čak i na lokalnom novou, postala je faktor antidemokcije: izbori kao mehanizam promjene onog što ima šansu da se popravi sve se otvorenije doživljavaju kao izgovor za legalizaciju manipulacija svake vrste. I kao prilika da se agresivnim i tehnološki savršeno manipulatorskim pritiskom na individualni stav realizuju projektovani ciljevi. Sofisticirano kontrolisana manipulacija činjenicama pobijedila je činjenice.

Sve ovo oko nas, uz malo individualne slobode u promišljanju, prepoznatljivo je golim okom na velikoj svjetskoj sceni. Eksplozivni nabolji i realnost u ili povodom Amerike, Rusije, Kine, Sjeverne Koreje, NATO-a, Irana, Sirije i Iraka, Jemena i Saudijske Arabije, Turske, Venecuele… Milioni izbjeglica na bespućima i mnogo više onih koji se na taj put spremaju. Čekaju ih razni štabovi grozničavo pripremajući zidove, žice i zakone istog karaktera. Bombe po velikim gradovima skoro pa rutina. Očekivanja kataklizmi, u sistemima koji se sjećaju demokracije, nadvladala su u životima sasvim običnih, koliko jučer normalnih ljudi.

Demokracija udžbenički definisana, onako kako nam se nudi čak i na lokalnom novou, postala je faktor antidemokcije: izbori kao mehanizam promjene onog što ima šansu da se popravi sve se otvorenije doživljavaju kao izgovor za legalizaciju  manipulacija svake vrste

Usput, i jedan bizaran ali dramatičan zaključak sa domaćeg terena o svijesti spram sile koja nadvladava nekadašnju drugačiju logiku: u času dok nastaju ovi redovi, iz Mostara stižu slike  ogromnog požara koji je progutao tamošnji tržni centar “Bingo”. Jedan iz lanca izuzetno rijetke uspješne ekonomske priče koja nadilazi sumornu realnost temeljito korumpirane Bosne i Hercegovine. Desetak ljudi – pametnih i obrazovanih, na prvu loptu su u privatnom komentaru odreagovali na isti način: “Sigurno vlasnik Senad Džambić nije nekome platio reket, a onoliko jak, pa kažnjen…” Fakti se više i ne očekuju (“kad se steknu uslovi”) već pobijedila  percepcija.

Čak i površno praćenje današnjih veza između izbora i politike u svijetu – da se ne pominju lokalni izbori kao okvir za stalno održavanje zadatih  tenzija – sve je očigledniji novi fenomen: ratnohuškačke prijetnje kao izborna obećanja jačale su uvijek mišiće izbornim kandidatima po svijetu. Nakon izbora, uglavnom, pobjednici su se prihvatali manje ili više mirnodopskih poslova.  Priča se obrnula. Dovoljno je vidjeti šta se desilo sa Trumpom i Amerikom: uočljivo težište kampanje bilo je na “mirotvorstvu”: završetak rata u Siriji, kooperativnost sa Rusijom, okretanje domaćoj situaciji i ekonomiji u korist “America first”, dizanje ruku od intervencija u svijetu i discipliniranja drugih, pa zato slabljenje entuzijazma spram NATO-a, itd.

Geostrateška došaptavanja

I šta se zbiva, da se ne ulazi u detalje. Sirija radikalizirana do kraja ako se išta tamo može još više radikalizirati. Pa potpuni hladni obrat sa Rusijom, složena priča sa domaćom ekonomskom revolucijom, radikalno uranjanje u ratne pripreme za Koreju, na starim matricama odjednom novo zatezanje sa Iranom, smiješno adresiranje krivca za krv u Jemenu, puhanje u jedra ekstremizmu Netanyahua u Izraelu, nova geostrateška došaptavanja sa radikaliziranim Erdoganom, odjednom opet ljubav prema značaju NATO-a koji se svaki dan uporno približava  granicama Rusije. Putin ne ostaje dužan, naravno, zabacujući oko i na Balkan, prateći aktivno granicu sa Sjevernom Korejom, šaljući bombardere na rutu uz obalu Aljaske, itd. Kinezi znakovito šute, a smiješno bi bilo povjerovati da im antene nisu usmjerene na sve strane.

Nekoliko činjenica s razlogom izaziva  pažnju u svemu ovome. Prije svega, generalni koncept mirotvorstva uz napore da se smiruju tenzije, a ratna rješenja zamijene diplomacijom, skoro pa više nije u igri. Trump na svom Twiteru, preko kojeg komunicira sa svijetom ali i sa vlastitim građanima, saopštava kako su u vezi sa Korejom “sve opcije moguće”. Nakon jednostrane intervencije u Siriji, bez ikakvog propitivanja u UN-u, makar i uz laži kao 2003. u Iraku, ovakva konstatacija nije benigna.

Čak i površno praćenje današnjih veza između izbora i politike u svijetu – da se ne pominju lokalni izbori kao okvir za stalno održavanje zadatih  tenzija – sve je očigledniji novi fenomen: ratnohuškačke prijetnje kao izborna obećanja jačale su uvijek mišiće izbornim kandidatima po svijetu. Nakon izbora, uglavnom, pobjednici su se prihvatali manje ili više mirnodopskih poslova.  Priča se obrnula

Potpredsjednik Mike Pince u vezi s ovim još je konkretniji, jezikom domaćeg terena: “Amerika gubi strpljenje sa Pyongyangom…” Puno je primjera da nije dobro kad oni izgube strpljenje. Nervoza bi da se prelije i na sada predizborni Iran. Zato ne fale ni predizborni odgovori Teherana Washingtonu. Razlika je u tome što su Iranci, po mentalitetu, manje nervozni od Amerikanaca. A ni sujeta im baš nije dominantna osobina.

Kako u kontekstu ovih “odjednom” fakata, izgleda stanje sa principima međunarodnog prava koji se danas tek tu i tamo pominju. Priču su poodavno pojeli dvostruki standardi, blago rečeno. Na principe se, uglavnom, pozivaju još samo mali i slabi i, posebno u UN-u, Rusi. Oni ne zato, naravno, jer vjeruju da se svjetska politika još uvijek striktno bazira na Povelji UN-a. Oni računaju, s razlogom, da na planeti, mimo oligarhija i pristalica onog nobelovca Friedmana, ima  puno i onih što se osjećaju poraženima u političko-interesnom kanibalizmu, pa ih nije loše globalno imati na svojoj strani.

Na Zapadu većina “izuzetnih” to još ne shvata, ali na Istoku osjećaj za ovaj odnos postoji. Nisu zato toliko nelogične i konstatacije mimo ikakvih simpatija za Kim Jonga: “Ne prijeti on Americi, već prijete oni njemu… Otkud samododijeljeno pravo preventivnog napada samo njima i Izraelu.” Ili, “zašto Koreja, ili Iran, ne mogu imati atomsku bombu a može je imati Izrael…” Ovih dana i ovakva pitanja: “Otkud ruska vojska na svojim granicama, unutar vlastite države, a pokreti stranih armija prema njihovim granicama izvana normalni…” U svakom slučaju, tema o principima je prošlost i važi ono što je “na sonu”.

Vruće linije

Ratni bubnjevi čuju se sve glasnije. Razne stručne analize o mogućnosti eksplozija i razaranja postavljaju sve konkretnije pitanje – na šta će sve ovo izaći. Stvar se otela i onim poodavnim standardima hladnog rata gdje je vladalo uređeno i pristojno neprijateljstvo uz sve uobičajene provokacije i pokazivanje mišića. Danas na tom terenu ništa više nije uređeno. Nema više, kažu, ni vruće linije u Siriji kojom su Rusi i Amerikanci upozoravali na linije kretanja svojih aviona.

Priča je u psihološkoj fazi navikavanja na mogućnost kataklizme kao realnosti ubuduće. Ponovo isplivava na površinu punom snagom američka priča o “posebnosti” i pravu, pa i njihovoj obavezi pospremanja svijeta – nakon iluzije u svijetu da se tu nešto počelo mijenjati. Trump, zapravo, samo nastavlja, i to na rijetko agresivan način, istim putem kojim su išli i njegovi prethodnici. Obećanje je bilo mir i neintervencije, a realnost razaranja mira kroz intervencije. Demokrate su to izvodile pod krinkom odbrane ljudskih prava i demokracije (tzv. arapsko proljeće, isl.), a Republikanci  braneći – nacionalne interese!

Cilj i jednih i drugih je isti i za njih opsesivan: očuvanje unipolarnog svjetskog geopolitičkog poretka koji je sada silno uzdrman povratkom Rusije na scenu. Čak i tamo gdje taj povratak nije oslonjen na podjednakoj vojnoj i ekonomskoj sili, on je postao realnost zbog niza dnevnih taktičkih pobjeda Moskve i njenih saveznika protiv Washingtona i njihovih partnera. Mnoge od tih pobjeda u zbiru čine geostrateški kapacitet za novu multipolarnost, najblaže kazano.

U novom, agresivnom, ali i poprilično haotičnom zaskakivanju Washingtona protiv “ostataka svijeta” u ime posebnosti vidljive su poprilične nelogičnosti: Sjevernu Koreju napasti nuklearnim oružjem bio bi presedan tragičnih i razornih razmjera. Nije slučajno što do sada niko nikoga unutar kluba “devet atomskih” nije napao. Teško i da hoće. Time se ne ruši samo ono što je direktno pogođeno, već je podjednako pogubno i ono što bi pristiglo sa neba kao razarajući elektromagnetni impuls koji ne poznaje granice na zemlji, vlastite i saveznika…

Ograničeni napad na nuklearana postrojenja, također, nije moguć. To zna onaj ko treba da zna. Važi ne samo za Koreju, već i za Iran i druge… Bačena bomba, također, nije kraj rata. Nisu bile čak ni one dvije na kraju Drugog svjetskog rata jer su bačene, de facto, nakon kapitulacije Japana… To je druga tema. Protiv tog poteza bi bio čak i Seul, o Kini i Rusiji da ne govorimo… Ovakvih  razloga je mnogo. U sferu dubioznog avanturizma spada i prijeteća “nuklearna” priča sa Iranom. Da se o direktnoj ekonomskoj šteti za Ameriku u tom slučaju i ne govori.

Kapitalizam katastrofe

Veliki problem u analiziranju stvari “zdravom logikom” jeste u činjenici da upravo te, zdrave logike, u svijetu danas ima sve manje i manje. Pamet je poražena zarad sljepila interesne nezajažljivosti, halapljiviosti i gubljenja kompasa u vezi s time. Svijetom ne vlada više politika. Sindrom je sličan i na lokalnim nivoima sa nezajažljivim hohštaplerima koji su se stjecajem tuđih interesa i projekata, mimo vlastitih jadnih kapaciteta dočepali vlasti pa se uživili u ulogu i pomahnitali. Taj je sindrom (samo)ubilački.

Dva su moguća zaključka u ovakvom gledanju na stvari. Jedan je da su u pitanju različiti pritisci i ucjene domaćih snaga koje navaljuju sa svih strana na politički neozbiljnu zaigranost novoizabrane garniture koji nisu ušli u tajne uhodane i istrenirane političke operative u funkciji interesa  “kapitalizma katastrofe”. A sticajem raznih okolnosti i populističke demagodije odigrali na “novo” i došli na vlast. Ako uspiju da skinu s vrata sve one koji bi da im se napiju krvi – vratit će se, koliko se može, na put predizbornih obećanja. Lijepo zvuči ali je nerealno.

Drugi je zaključak, nažalost, realniji: sindrom “američke izuzetnosti” je (pre)duboko ukorijenjen u mentalitet političke Amerike, pa čak i u slučajevima kada kod mnogih tamo i nisu u pitanju loše namjere. Ni kolektivno ni pojedinačno, ljudski i civilizacijski. Nažalost, taj dio normalne, pa i “avangardne” Amerike postao je nevidljiv u svijetu surovih nadigravanja i borbe za preživljavanja kroz imperative pobjeda raznih vrsta i “prirodno pravo dominacije”. Uostalom, Sjeverna Koreja je i jedna od samo četiri države na svijetu čijim bankarskim sistemom, ma kakav bio, ne vladaju koncept i pipci porodice Rotschild. Teško je to razumjeti “izuzetnima”, ma šta to značilo. Što bi kazao Donald Trump, tu su onda “sve opcije moguće…”

Veliki problem u analiziranju stvari “zdravom logikom” jeste u činjenici da upravo te, zdrave logike, u svijetu danas ima sve manje i manje. Pamet je poražena zarad sljepila interesne nezajažljivosti, halapljiviosti i gubljenja kompasa u vezi s time. Svijetom ne vlada više politika. Sindrom je sličan i na lokalnim nivoima sa nezajažljivim hohštaplerima koji su se stjecajem tuđih interesa i projekata, mimo vlastitih jadnih kapaciteta dočepali vlasti pa se uživili u ulogu i pomahnitali. Taj je sindrom (samo)ubilački

Ova je strast za dokazivanjem “izuzetnosti” prividno splasnula nakon nestanka Sovjetskog saveza. Uvjerenje je bilo da se Rusi više nikada neće vratiti. I napravljena greška. Izgubljeno je vrijeme za odgovor na tu činjenicu, ali su se ulijenili i mnogi dubinski mehanizmi neophodni za pobjede u multipolarnom svijetu. Nervoza zbog toga se prikrivala agresijom i ma koliko mnogi sindromi te agresivnosti potsjećaju na “tigra od papira”, stvar je postala opasna. I više od toga.

Nema više ni onog, pomenutog, uređenog i pristojnog neprijateljstva iz vremena dogovorenog hladnog rata. A i na prste jedne ruke se mogu nabrojati ozbiljni političari svjesni odgovornosti pred planetarnim procesima koji su se otrgli svakoj kontroli. Jadan je svjetski sistem čija posljednja odbrana ovisi od jednog ili dvoje koji ulažu veto na odluke svih ostalih. Eno ilustracije te odbrane u Libiji, Siriji, Iraku, Jemenu, u legalnoj “proizvodnji” terorista i u drugovanjima s režimima koji hrane te iste teroriste…

Pogubno je danas, i neko ko se uopšte ne bavi ovim može kazati sa dosta tačnosti i slijedeće: da se desi sve što “izuzetni” i njihovi strateški partneri traže (prije svih Izrael  i Saudijska Arabija), pa ode Assad a islamisti osvoje Damask, da Kim Jong preda svoje rakete i nuklearno oružje, da se ukine nuklearni sporazum sa Iranom i opet im se uvedu najstrašnije sankcije do nepreživljavanja, da Rusi vrate Krim i odu kući tamo negdje iza Urala – ništa se u ponašanju “posebnih” ne bi promijenilo. Neko bi se drugi tu opet našao kao meta jer je “protiv demokracije i ljudskih prava”, ili bi ugrožavao “nacionalnu sigurnost Amerike”. I zato bi broj onih nebrojenih vojnih baza po svijetu morao još da se poveća.

Prihvatili ovo kao vic ili se nad ovim zamislili, tema je postala legitimna. A prijetnja realna. Strah je kategorija koja se proizvodi. Kao uvod u ono što doista može doći. Problem je što je cijena onoga čime se prijeti tolika da utjeruje strah u kosti čak i da je procenat izvjesnosti da će puknuti mnogo manji nego što jeste. A jeste veliki. Ne zato što nema izlaza, već zato što su se mnogi definitvno pogubili na stranputicama, a u traganju za izlazom. Misleći da su na pravom putu, pa time još i prezadovoljni. Nije Milton Friedman džaba smatrao da je najbolji business brisanje i onda – sve ispočetka. Za tu filozifiju, prazno je lijepo i obećavajuće.

Znači, naprijed u nove pobjede mržnje, pucanja, pa “dejtona”, iseljavanja, do praznine…

Avangarda.ba

Zlatko Dizdarević
Autor/ica 28.4.2017. u 13:48