Strah od katarze

Povezani članci

• Rekvijem za ST
• U BiH preminule još 73 osobe, 997 novozaraženih
• Koliko smo blizu/daleko od grčkog scenarija
• Prvomajske suze blagajnice Konzuma
• Jašareviću 18 godina za napad na ambasadu SAD
• “Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta”

“Jednom kad postanete ponosni vlasnik traume,
 zapravo, ono najgore što vam zločin može napraviti,
to jest medijska eksploatacija njega, jest da vašem
 glasu oduzme svaki dignitet, jer nije nimalo objektivan.
 Kao takvima, pravda vam ni ne treba, jer zna se, takvi
 osakaćeni, nikada nećete biti zadovoljni. Pozitivan ste
 primjer dok strpljivo šutite kao brojka u izvješćima, a
 drugo je nešto kad počnete prozivati za odgovornost
i izađete iz prašnjavih registratora nesretnih
 ministarstava.”

Mnogo je razloga za veselje. Kada svoj život posvetite nečemu, na primjer ubijanju. Nesumnjivo, postoje određeni rizici, možda čak i veći nego u manje dramatičnim zanimanjima, ali kada se oni uspiju izbjeći, kažem, mnogo je razloga za veselje.

Majoru Veselinu (kako sada da izbjegnem tu patetičnu koincidenciju s imenom) roditelji su izgleda zacrtali put još od radosne najave njegova dolaska na svijet kad su mu smislili ime, pa ga sreća ne prestaje pratiti ni kroz dijelove pustoši koju je stvarao, sve do danas.

Nakratko, moglo se učiniti da je drugačije, kada je 2003. godine uhićen na svoj rođendan te optužen na haškom sudu za mučenje zarobljenika iz vukovarske bolnice i pripisana mu odgovornost za smrt 194 osobe, po zapovjednoj odgovornosti. Nije djelovalo nimalo dobro, međutim naknadni događaji uvjerili su nas u suprotno. I ponovo, pokazalo se, mnogo je razloga za veselje.

Točnije, 60. Ukupna brojka mučenih i ubijenih ljudi na Ovčari jest 264, ali na sreću, njih 60 nikada nije pronađeno, pa eto razloga, i ne samo za Veselina, nego svakako i za obitelji nestalih. Prema tome, možda oni i nisu mrtvi, nema potrebe nekoga bez valjanih dokaza optuživati, pametnije je pričekati još malo, možda se i oni (bilo je takvih slučajeva u Sibiru) vrate kućama.

Dakle, ako zanemarimo šezdesetak zaglavinjalih, ostaju još 194 duše, lake kao pero, da padnu na njegovu. Kažem lake, jer je za svaku dobio malo više od petnaest dana i tako rizike svog zanimanja uspio svesti ispod svake predvidive razine. Bolje rečeno do te razine gdje ga ljudi s pravom mogu proglašavati profesionalcem i herojem. Osobito još ako uzmemo u obzir silan teret i neljudske uvjete u kojima borave haški zatvorenici.

Jedan po jedan iz uznice izlaze vidno poboljšanih duhovnih vrlina, okrenuti dragom bogu i peripatetičkoj filozofiji, umjetničkih aspiracija, novih kulinarskih umijeća i u sjajnoj formi koju im omogućava lijepo opremljena teretana na raspolaganju. Igraju odbojku, loptaju se. Zdravstvena skrb na koju imaju pravo daleko nadilazi onu koju uživaju prosječni građani zemalja iz kojih dolaze. A u međuvremenu, dobivaju priliku pred kamerama rugati se žrtvama u nadrealnom cirkusu, djelomično u vlastitoj, a djelomično u međunarodnoj režiji. Najtužnije od svega jest kako su nas naučili da se tome smijemo. Nadoknade sve ono za što nisu imali vremena dok su se obračunavali sa zarobljenim ljudima. Ovdje moram priznati, često ostajem potpuno zbunjena. Mučim se s terminima kako nazvati te ubijene skupine.

Jedni tvrde da su, na primjer, u vukovarskoj bolnici tog davnog studenog bili civili, ranjenici i bolničko osoblje. Drugi će opet, bilo je tamo i vojnika koji su se sklonili čekajući milost Promatrača iz Međunarodne zajednice u strahu od razgaljenih osloboditelja. Zastupnik srpske manjine u Hrvatskom saboru, dr. Stanimirović inzistira na činjenici kako „hrvatska strana stalno potencira da su iz vukovarske bolnice na Ovčaru odvedeni hrvatski ranjenici, bolesnici i bolničko osoblje, dok, s druge strane, postoje i informacije da su u bolnici bile oružane snage koje su se preobukle u bolesnike.“

Jasno je koliko to mijenja na stvari. Kako prigušuje i utišava urlike i zapomaganja šesnaestogodišnjaka, trudnice u sedmom mjesecu trudnoće (kojoj je pucano u trbuh), sedamdeset sedmogodišnjeg starca, svih odreda, preobučenih, pronađenih na Ovčari.

Majora danas gledamo kao profinjenog starijeg gospodina, koji, eto, nije znao da postoje republičke granice, koji je za maskr čuo iz medija, govori nam da žali, žali za svim žrtvama, ali ne i za svojim, jer njih naravno nema. Naglašava važnost bavljenja sportom u Haagu, ističe svoje vrijedne priloge rada u biblioteci koji su mu, prema riječima suca, smanjili kaznu.

U međuvremenu, dok pišem ovaj tekst, dolazi još jedna sjajna vijest koja bi trebala izbalansirati gorčinu i uzaludnost politike na ovim prostorima. Uhićen je posljednji bjegunac pred Haškim sudom, nekadašnji skladištar vukovarskog poduzeća Vupik, kasnije nisko kapacitirani predsjednik SAO krajine, gospodin Goran Hadžić. Trenutno se nalazi u pritvoru specijalnog suda u Beogradu, nije poznato traži li jagode sa šlagom. Naslovnice regionalnih novina vrište: „Gotovo je, rat je napokon završen!“ , „Sve prepreke su uklonjene“, „Suočavanje s prošlošću je završilo“, „Pravda je spora, ali dostižna“, „Obitelji žrtava će napokon biti zadovoljene“, „Relaksirajuće vijesti za regiju“, katarza je na pomolu.

Optimizam je unisoni stav vladajućih, tek poneki radikali vuku na jednu ili na drugu stranu, a pojedinci, ako ne dijele oduševljenje, tamo ih se bezrezervno smješta.

Pošto se već nekoliko dana relaksiram nad ovim tekstom dok mi stižu dobre vijesti, uzet ću si za pravo da kažem nekoliko rečenica o tom procesu, svjesna kako se strmoglavljujem. Mimo preporučenog entuzijazma. U prostor o kome je zabranjeno govoriti, osim kada vodi niveliranju, u prostor gdje se nad žrtvama, onima zbog su se kojih navodno sudovi i ustanovili, još jednom, kada progovore, vrši nasilje. U prostor koji tvore mediji sa svojim senzacionalističkim instant katarzama za jedan dan, svjesno birajući način na koji će nas izvijestiti. Red ucviljenih žena u crnom u večernjem programu, red naoko inteligentnih tekstova u dnevnim novinama uvaženih kolumnista specijaliziranih za zločine s naše strane. I svakom njegova mala katarza. U vlastitom političkom rovu. Dalje od toga se ne može.

Katarza.

Osjećaj koji se ne da opisati, samo prepoznati kada ga doživite. Vjerujem da može doći i nakon dvadeset godina, vjerujem da bih ga prepoznala, bez ovoliko truda koji ulažem. Vjerujem također i da je dobar i koristan u pjesništvu, ali ne i u društvu koje nas pokušava civilizirati silujući žrtve kontroliranim procesima koji vode ka optimizmu.

Jednom kad postanete ponosni vlasnik traume, zapravo, ono najgore što vam zločin može napraviti, to jest medijska eksploatacija njega, jest da vašem glasu oduzme svaki dignitet, jer nije nimalo objektivan. Kao takvima, pravda vam ni ne treba, jer zna se, takvi osakaćeni, nikada nećete biti zadovoljni. Pozitivan ste primjer dok strpljivo šutite kao brojka u izvješćima, a drugo je nešto kad počnete prozivati za odgovornost i izađete iz prašnjavih registratora nesretnih ministarstava. I teško mi je reći tada tko se prvi tiska u redu za eksploataciju i zlouporabu tog diskursa, desni ili lijevi. Mrtva trka.

Pametnije je sjediti i čekati da institucije odrade svoje, kao što su uvijek i radile. I ne kvariti veselje, i ne zanositi se pjesničkim postupcima. Čekati. Možda se još vrate kućama.

Iz Sibira.

Maribor 2012