Sudar SAD-a i Rusije u kojem gube Sirijci

Izdvajamo

• Mi se ipak hranimo istinama s jedne strane. Sve to, međutim, nije dovoljno za realan kraj drame gdje ne ginu ni američki ni ruski vojnici niti je rat na njihovu terenu. Oni imaju prostor za borbe do posljednjeg Sirijca. A što onda? Mogućnosti za mirnu podjelu poraza tada nema. Ali ni za ičiju pobjedu. Eto zato ni bitka za Alep nije završna, nego veoma važna za pregovore. Niti je to još kraj. Realnost mora postati drukčija. Ne smiju se bahato podcjenjivati lokalni prometni policajci niti betonirati povijest od prije pet tisuća godina, iz obijesti. Tko to ne shvati a hoće tuđa blaga pod vlastitim uvjetima, taj nikad neće biti trajni pobjednik. Zvao se Amerikanac ili Rus. Tu ni novi “hladni rat” nije relevantna kategorija.

Povezani članci

• Esad Bajtal: Obremenjeni bremenom onog nevidljivog, pitamo sebe o sebi, a odgovora ni na pomolu
• ISTRAŽUJEMO Kako je bivši direktor ZOI’84 Alispahić „zagubio“ više od 5.000 ski karata
• Bujrum narode
• VELIKA NAFTNA AFERA: Kako u UIO BiH pokrivaju međunarodno krijumčarenje naftom i derivatima
• Na margini jedne smrti
• Boris Buden: Milanović je otišao u Mostar po simpatije hrvatskih nacionalista, po njihove glasove na predstojećim hrvatskim izborima

Bitka za velegrad Alep koja se upravo vodi neće biti “presudna” ni za Siriju ni za pobjednika ni za poraženoga. Ta bitka mora se završiti za pregovaračkim stolom. Tamo Amerikanci i Rusi moraju podijeliti zajednički poraz da bi mir imao šansu

Sirija je definitivno postala kolateralna storija. Asad još više. Ne samo zato što je na površinu isplivao mnogo značajniji sukob, onaj između Amerike i Rusije, nego zato što ni to nije vrh svega. Osim ako se ne pretvori u njihov ozbiljan rat, u što je normalnom čovjeku teško povjerovati. Uz gorku šalu, problem je što prosudbe normalnih ljudi danas nisu važno mjerilo.

O čemu je, onda, storija o Siriji? O upitnom kapacitetu najvećih da se u ovom trenutku dogovore o koliko-toliko novom, a funkcionalnom modelu u kojem će se dobro, zlo i interesi rasporediti pravednije u korist većine. Komplicirano? Nije, jer već živimo ozakonjenje modela u kojemu je interes zla u korist manjine prevladao nad interesom dobra u korist većine. Ma kako to mjerili i dimenzionirali. Ako je ovako, bitka za Alep u Siriji koja se upravo bije i još se ne naslućuje konačan ishod, neće biti “presudna bitka” ni za Siriju, ni za pobjednika, ni za poraženog. Kraj te bitke, i onih što će još uslijediti, mora se dogoditi za pregovaračkim stolom, bez trijumfalnog pobjednika i totalno poraženog. Tamo Amerikanci i Rusi moraju podijeliti zajednički poraz da bi mir imao šansu, a ne proglasiti dovijeka trijumf samo jedne strane. Pogotovo što se sada oglasila i treća strana: i ISIL i Džabhat Al Nusra, mada suparnici, proglasili su “sveti rat” i protiv Rusa i Amerikanaca. Tamo ništa nije od jučer.

Sjećam se jednog prijema u Amanu, prije sedam godina. Mladi diplomat iz europske ambasade došao na prijem glave i ruku umotanih u zavoje. Kao zvijezda večeri objašnjavao je kako je tri dana ranije mrtav pijan izazvao lančani sudar. Prošao je dobro, a luksuzni džip koji je vozio, kaže, sad je za otpad. Ne sjeća se za ostale, nije pitao. Sad je, eto, uzeo novi džip i došao na prijem. A je li bila policija, jesu li mjerili alkohol, što je s dozvolom? Kakva ovdašnja policija, otkud im pravo da nas dirnu, da mjere, da uzmu dozvolu…?! Većina uzvanika “zapadnjaka”, manje ili više otvoreno, smijali su se uz nazdravljanje “svome”. I logici da je to sve tako. Stari i iskusni urednik lokalnih novina s kojim sam sve slušao kazao je: “Uvredljivo je koliko ne shvaćaju što se i koliko ovdje promijenilo. Nema više ni straha ni prihvaćanja poniženja kao nekad. Prevršilo je mjeru…” Sjetio sam se ove priče na jednoj večeri u Damasku, treće godine od početka rata u Siriji. Stara, dostojanstvena profesorica povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Damasku, školovana u Parizu i Londonu, ispričala je kako je nakon invazije Amerikanaca na Irak, kao članica međunarodnog tima za utvrđivanje razmjera razaranja i pljačke muzejskih blaga, gledala jedinstvene arheološke iskopine Babilona koje je okupator betonirao stotinama tona cementa da bi baš tu napravio – heliodrom za borbene helikoptere: “Tragično je kad je jedna mlada nedozrela civilizacija toliko arogantna, a nesposobna podnijeti veličinu starih civilizacija. Vrag mora doći po svoje.”

I ni riječi više.

Možda ovo nema veze sa Sirijom danas, sudarom Rusa i Amerikanaca, državnom vojskom s jedne i vojskama terorista s druge strane, totalitaristom i diktatorom za jedne, ali i posljednjom obranom pred mračnjacima kao produženom rukom tuđeg interesa za druge, borbom za status quo postojećeg neokolonijalizma protiv ambicije novog interesa koji hoće preraspodjelu regionalnog utjecaja. Sve tamo viđano desetljećima, u kretanju i bujanju, slilo se u sjećanje one naoko nebitne storije iz Amana i Damaska. Kazivale su nešto važno što se događalo iza zavjese. Došlo vrijeme za rekompoziciju interesa u regiji na drukčiji način od onoga koji je započet prije tridesetak godina s Afganistanom, nastavljen u Iraku, pa Libiji, manje uspješno u Egiptu. Plan je trenutačno krvavo blokiran u Siriji, ali paralelno produžen u Jemenu. Uz grotesknu “pobjedu” u Libiji i zabacivanje oka prema Africi…

Faktografija u ovoj priči za mnoge je diskutabilna. Internet tu ne vrijedi. Ona je u različitim tumačenjima svega što se tamo dogodilo, što je sada i što će biti. Jedan ogroman rat u ovoj priči već je dobiven. Rat (dez)informacija, propagande, dijametralno suprotnih tumačenja, takozvanih analiza, vrhunskih selekcija (ne) objavljenih činjenica i definitivnih zaključaka. Sve to odavno računa na informativno isprane umove. I posebno na unaprijed definirane ideološke, doktrinarne, nacionalne, vjerske i tko zna kakve sve kodove, u kojima ima najmanje mjesta za poštovanje činjenica i tumačenje događanja kakvi jesu, uz osnovna znanja o svijetu u kojem živimo. No, što je u priči o Siriji danas neupitno? Takozvano arapsko proljeće, kao već iskušani i odigrani upaljač za proizvodnju kaosa izvana, uz manipulaciju istinskim i iskrenim uvjerenjima onih što su izašli na ulice i trgove sanjajući obećanu slobodu, demokraciju i ljudska prava, završilo je očekivano: prevarom i krvlju. Mnogi demonstranti preko noći su postali naoružani i organizirani “revolucionari”. Uz svekoliku podršku svih “struktura” poznatih u tzv. narančastim revolucijama. Odjednom su postale aktivne seoske džamije, a jednoglasni mediji u regiji uredno opskrbljivani klišejiziranim informacijama iz Londona od tvrtke jedne osobe, izvjesnog Ramija Abdel Rahmana i sada već čuvenog “Opservatorija za ljudska prava”, ili SOHR-a. Krenuo je rat. Asadu, koji je postao isključivo “diktator i ubojica nedužnih civila i djece”, svi su davali ne više od mjesec dana. Taj se mjesec pretvorio evo u petu godinu drame. U tih pet godina svatko je u svijetu imao materijala da zaključi što i kako hoće. Na Zapadu, “on” neće pasti i zato je kriv za sve. O referendumu o promjeni ustava i uvođenju višestranačja uz ograničenje broja predsjedničkih mandata, o izborima, općoj amnestiji itd., svjetska javnost uglavnom nije saznavala ništa. Nervozni projektanti rušenja režima, u početku pretežno domaći a onda do eliminacije potisnuti inozemnim džihadistima, ubrzano dobivaju na značenju.

Paralelno s time imaju i međunarodnu političku podršku od grupacija izvan sistema UN-a, zvanih “prijatelji Sirije”, do svih velikih zapadnih sila pojedinačno. I onih malih koji uz velike uvijek ponizno tapkaju. Naravno, “revolucionari” koljači i “umjereni revolucionari” dobivaju sve više oružja, novca, savjetnika, uz svaku drugu logističku podršku. Sirije je sve manje, mrtvih i unakaženih sve više, podjednako tako i izbjeglica. Ono što je trebalo “odraditi” za mjesec, najviše dva, postala je ogromna svjetska trauma iz bezbroj razloga, ali i povod za transformaciju lokalne i regionalne drame u veliku svjetsku dramu. Na najmanje tri nivoa. Prvi je globalni, na kojem je evo došlo do sudara, zasad ne direktnog, između dvije najveće svjetske sile. Jedne uljuljkane u “totalnu pobjedu” u prošlom hladnom ratu, i temeljem toga uvjerenu u svoje pravo i dužnost popravljanja planeta. Ali i na svoju nepobjedivost, izuzetnost i nekažnjivost. I druge, uvjerene u rastuću snagu i dužnost da u svijetu upozore svakoga na nedodirljivost različitosti koja se mora poštovati.

Ukratko, na pravo neprilagođavanja jednom modelu koji netko proglašava najboljim i obavezno univerzalnim. Ovo su uvjerenja kod jednih i drugih. Međutim, svatko tko je spreman sadašnji ili sutrašnji mnogo ozbiljniji sudar tumačiti samo neslaganjem na toj razini, na krivom je putu. Samo su interesi, i to goli pragmatični interesi na terenu geostrategije resursa, primarno energije, i geostrategije prostora u funkciji ovog prvog te kontrole vlastite zone sigurnosti, teren na kojemu bi moglo doći i do značajnijeg sukoba. Naravno, ako glupost do suicidnosti nadvlada razum.

Što su razlozi sukobljenih na kojima se pozicionira njihova ambicija i spremnost na zatezanje konopca do opasnih granica: Rusija prije svega brani sebe samu, i to doslovno, ma koliko to ne izgledalo tako. Ako pobijede džihadisti, ISIL i njihova filozofija o širenju na trusne terene, uz zeleno svjetlo američkih tvoraca o sutrašnjem proxy potkopavanju Rusije, eto islamskih “revolucionara” na Kavkaz. To lider Džabhat Al Nusre, Al Golani, već najavljuje. Putin spominje 7000 boraca iz ruskog okruženja u ISIL-u. Među najbolje obučenima i najkrvoločnijima u Siriji i Iraku su, recimo, Čečeni. Za sobom bi povukli i mnoge druge koji sanjaju ponovo – Afganistan. Idejni tvorac tog rata Zbigniew Brzezinski, iako formalno izvan igre, ima dovoljno pristalica za svoj recept u SAD-u i danas. Mimo ovoga, Rusi se “pobjedom” u sadašnjoj operaciji u Siriji vraćaju na velika vrata u regiju, tamo im je luka Tartus i izlaz na Mediteran, važni su im i energenti (usred rata kupili su što je INA imala kao koncesiju u Siriji, a imala je mnogo).

Današnjim potezima podrezuju krila Amerikancima i u “imperijalnom smislu”, jačaju alijansu s Iranom i Irakom, sutra i s drugima koji vole pobjednike, Egiptom naprimjer. U javnosti na Bliskom istoku, ali i u svijetu, teza o pravdi, pravu na samostalnost i vlastiti put itd. Itekako “pije vodu”. A borba za Asada borba je za princip i pregovaračku poziciju u kojoj se ne smije biti inferioran pred rasplet kroz pregovore. Zato Obama i nije mogao već sada prihvatiti delegaciju s Medvedovim na čelu, jer mu situacija na terenu za pregovore nije dobra. Amerikanci, uhvaćeni prilično nespremni za ruski upad – u Washingtonu se vode žučne rasprave o odgovornosti CIA-e i Pentagona za iznenađenje – u raskoraku su s vlastitim proklamacijama ali imaju kao uteg i ratoborne partnere u regiji, prije svega ambiciznu Tursku kao čuvaricu južnog krila NATO-a i Saudijsku Arabiju kao čuvare petrodolara. Prostora za preslagivanje je malo. Ako ne žele radikalniji sukob. A tu vrstu indirektnog rata s Rusima neće imati ako se Alep oslobodi bez kopnenih snaga iz Rusije i Irana. Tek u obračunima s ruskom vojskom dobio bi se alibi za drugu vrstu rata uz mnogo moćnija oružja.

Samo, kome ih dati, ISIL-u? Američki je motiv, svakako, i bitka za održavanje pozicije moći, dominacije i prava na sve to. Naravno i na barem već osvojena “tržišta” svekolikog korporacijskog isisavanja resursa za što, uostalom, Bliski istok odavno svima samo i služi. Njihov je problem utoliko veći što je ruska arogancija na Bliskom istoku zaboravljena, pa se u percepciji tamo frustriranih ljudi oni vraćaju kao “pravednici”. Amerikanci sa svim onim što je iza njih u regiji imaju i taj ogromni balast oko nogu.

Bez obzira na bezbroj važnih nijansi u ovoj storiji sada, stanje na terenu je de facto – pat pozicija. Rusi su u psihološkoj prednosti jer drže inicijativu, iznenadili su “partnera” s kojim se nadmeću, imaju energiju novog entuzijazma i osokoljenu sirijsku pješadiju na terenu. Uz Hezbolah i logistiku Irana. I javno mišljenje u svijetu značajnije nego što se ovdje računa. Mi se ipak hranimo istinama s jedne strane. Sve to, međutim, nije dovoljno za realan kraj drame gdje ne ginu ni američki ni ruski vojnici niti je rat na njihovu terenu. Oni imaju prostor za borbe do posljednjeg Sirijca.

A što onda? Mogućnosti za mirnu podjelu poraza tada nema. Ali ni za ičiju pobjedu. Eto zato ni bitka za Alep nije završna, nego veoma važna za pregovore. Niti je to još kraj. Realnost mora postati drukčija. Ne smiju se bahato podcjenjivati lokalni prometni policajci niti betonirati povijest od prije pet tisuća godina, iz obijesti. Tko to ne shvati a hoće tuđa blaga pod vlastitim uvjetima, taj nikad neće biti trajni pobjednik. Zvao se Amerikanac ili Rus. Tu ni novi “hladni rat” nije relevantna kategorija.

Pitanje je što poslije njega. Vrući rat?

Tad teško da bilo kakve budućnosti može biti za bilo koga. Eto zato je ovo u Siriji danas – više od igre.

Jutarnji.hr