SUZA U KOJU ŽIVOT STANE

Muškarci se u Dalmaciji teško nose s emocijama i to je poznata stvar, sa suzama još teže i mislim da je to čisto genetska predispozicija. Muškarci u Dalmaciji iskonski su bili lovci i ribari, muškarac tako i dan danas gleda u pravcu svoje strijele dakle pravocrtno dok žene posebno Dalmatinke nemaju tu osobinu. Dalmatinki, domaćici koja čeka svog junaka u pećini da joj donese svjež but od mamuta pogled je raspršen, a cilj ne fokusiran, pa ćete ne rijetko Dalmatinku koja je u City Centar pošla po zavjese zateći kako isprobava krasan par čizmica od sabljastog tigra, a u pećinu se naravno vrati bez i jednog i drugog. Vatrena Dalmatinka već s ulaza u pećinu napast će svog junaka jer but od mamuta nije svjež, a Sv. Duje moj naravno on izabrati mamuta jednostavno nije u stanju kao recimo susjed, susjed donio krasnog jutros, još sa sise, zamirisalo pola planine kada su ga ispekli. Pravi Dalmatinac ukratko neće zaplakati ni kada mu odsijeku ruku, kada mu odlaze najmiliji ali zaplakat će, što je potpuno i znanstveno neobjašnjivo kada Hajduk u zadnjem kolu postane prvak svoje Hrvatske. Okrenut će Dalmatinac vola pred ulazom zgrade, mrskom neprijatelju komunistu stisnut će ganuto desnicu, poljubit će i zagrliti susjeda homoseksualca, a ljubljena može parkirati pred pećinu novog Smarta riječ joj ne bi rekao.

Ne znam iskreno kako je stara majka Neda nosila mog Buru ali predanja kažu da je bilo teško tako da su ona i otac Ive najveći Noštomo kojeg znam i jedan od najboljih ljudi koje sam u životu upoznao odlučili da maleni Šolta ostane tako jedinac jer je lamatao nogama devet mjeseci, a samo majke nogometaša znaju koliko su teška i živahna ta djeca u trudnoći. Mali bi mogao biti nogometaš, ustvrdila je tada posada Šoltanke, a moj otac i šjor Ive napili su se tada kažu po prvi puta u životu toliko da su ih unijeli zagrljene u brodski salon. Trajekt koji je ujutro trebao za Šoltu zaputio se na užas putnika i mlađahnog Ante Mrvice za Supetar krcat kamiona za tetu Rinu u Stomorsku. Ni šank ni mala kabina u kojoj je šjor Ive izdavao karte svojim sumještanima naravno radili nisu, a veseli dvojac završio je pod disciplinskom komisijom i od tog dana postali su nerazdvojni.

Idućih dvadeset godina ta dva prijatelja namještat će sebi „pruge“ za Šoltu tako da rade zajedno, zašto vrag bi ga znao, barba Ivi je pasalo da spava kod kuće uz tetu Nedu, a mom starom da bude na liniji na kojoj će ući u legendu kao jedan od najvećih kamarjera koje je Šolta ikada imala.

Barba Ive je pamtim bio omiljen vođa palube, boduli su vam znate takvi, veliki je trošak putovanje u Split recimo za paketić lijekova pa je nekako mudrije i korisnije barba Ivi uz trošak lijeka gurnuti za piće i sačekati vrijednu pošiljku negdje iza podne. Taj sistem funkcionira i dan danas, ako mi ne vjerujete sačekajte bilo koji autobus bilo gdje po pustopoljinama Hrvatske, diližanse Croatiabusa ili Makarska Prometa prevoze sve i sva od studentskih iskaznica i džeparca do uputnica i dijelova bloka motora mercedesa, za dvadeset kuna mirne duše možete poslati bombu zamotanu u kutiju za cipele i kazati vozaču da će jedan s dužom bradom je sačekati u Zagrebu, ta će vas investicija koštati dvadeset, u vrh glave pedeset kuna.

Stvar je naravno u običajima naših naroda i narodnosti koji se njeguju unatoč strogim kontrolama i prietnjama otkazima no skrenuli smo po starom dobrom običaju s teme. Ja i Šolta imali smo dva zajednička roditelja na istom trajektu a Bura ( Šolta) putovanje od sat vremena koristio je da u polupraznoj garaži nabija loptu ili jednostavno žonglira s njom dok mu ova na radost galebova ne bi odskakutala preko kuverte broda u more jadransko. Šolta je živio za nogomet i Šolta je spavao s loptom a ljubav prema Hajduku tih godina i nije trebalo raspirivati posebno, barba Ive kao viđeniji šoltanin imao je i pretplatu i karte onih koji nisu mogli zbog bolesti, žena i drugih nesretnosti, tako da smo nas dva visjeli na ogradi Starog Placa uz naše očeve koji bi iza utakmice trkomice hvatali zadnji trajekt ( na kojem usput i rade) za Šoltu, za Rogač uz psovke barbe s mosta koji ih je naravno čekao s placa. Stvar koju pamtim o Buri bila je ljubav, ljubav koja je graničila s opsesijom da će jednom obući dres svog Hajduka i da će jednom kao prvotimac proslaviti istoimenog, pamtim mu sjaj u očima koji sam imao i sam, ja sam nekako znao da u životu neću igrati za Hajduk jer mi je Bog dao dvije lijeve noge i ja sam bio onaj zbog kojeg je Burin „mantel –buvel“ tako često završavao u nemirnom moru jadranskom.

Godine su prolazile a Šolta je postao igrač RNK – Split i nosio je crveni dres na ponos i diku svog časnog i poštenog oca i na suzu majke Nede koja je isti peglala i prala no svi smo znali da je Split samo usputna postaja i svi smo čekali da mladog i nadarenog igrača Splita Hajduk napokon pozove u prvu momčad. Bile su nažalost osamdesete i Hajduk je bio jak, strašno jak, a robusnog Čopa, Miljuša ili Dragu Ćelića nije bilo šanse zamijeniti u prvoj momčadi. Bura je tako, jer godine igraču u naponu karijere idu strašno brzo, razočaran i tužan otišao u Njemačku i svoju karijeru nastavio u SC Freiburgu, B. Mochengladbach, a ja svoju na okuci sjeverne tribine Poljuda pomalo i zaboravivši na svog starog prijatelja iz jednog tako divnog i posebnog djetinjstva. Barba Ivo je i dalje lijepio postere i vadio novinske kartice o Šolti, a mi smo s odobravanjem pratili karijeru u kojoj je bilo svega, krvi, znoja i suza, samo nije bilo one jedne suze u koju život stane, suze u koju stanu sve suze koje i nisi i jesi isplakao za života. To su suze za koje se živi.

Muškarci se u Dalmaciji teško nose s emocijama i to je poznata stvar, sa suzama još teže i mislim da je to čisto genetska predispozicija. Plakao nisam kada mi je umro djed možda najveći navijač Hajduka kojeg je ovaj nesretni klub imao ikada, plakao nisam ni kada su mi se rađala djeca, a plakao sam neutješno i gorko kada smo izgubili od HSV-a i kada je Ayron Senna preminuo u bolnici San Marina, plakao sam kada je Goran, onaj Goran kojem ne vraćam kusur radi živaca koje mi je u životu uzeo legao na travu Wimbledona i pustio suzu u koju stanu sve suze, sav znoj i sva prolivena krv za života.

Muškarci valjda od iskona imaju sposobnost samo za takve suze. Kladio bih se da nam je pretke ako bi ih i mamut zgazio lakše bilo nagovoriti na smijeh nego na suze, ali bih se isto tako kladio da su nam djedovi suze puštali za svakim taktom Miše Kovača kada bi Hajduk osvajao titule prvaka Jugoslavije.

Tko bi uistinu znao taj čudan i poseban mentalni ustroj kojem su suze pederske u svakom slučaju osim onom u kojem se deset muškaraca u hlaćicama grli i valja po travi, nisam psiholog pa vam govorim iz svog skromnog iskustva i još skromnijeg poznavanja povijesti no ono što znam i ono u što sam siguran je ono što će se dogoditi na stadionu Poljud negdje na proljeće u zadnjem kolu aktualnog prvenstva.

Moj Šolta, čovjek kojem je dječački san bio da s Hajdukom osvoji titulu, da podigne pehar prvaka kao igrač i da zaigra uz Baku Sliškovića, čovjek kojem je Hajdukov dres svetinja jer je spavao u njemu kao junior, čovjek kojeg Hajduk nije htio i čovjek kojem je nebo dalo životni i djetinji san ostat će čvrst i stamen pred svojim golobradim prvotoimcima koji će ludovati s Torcidom koja ove godine slavi 65. rođendan dok baklje budu obasjavale stadion, a rakete lomile otvoreno nebo nad Splitom. Moj Šolta će uredno i kako to profesionalci rade odraditi svoje obaveze, svoje presice i svoj posao kojim ga veže ugovor prepuštajući i slavu i slavlja drugima, moj Šolta sve svoje suze, sva svoja razočarenja za koja samo on zna ostavit će za onu suzu s početka priče koju neće vidjeti nitko osim njega negdje u mraku svlačionice poljudske ljepotice.

Tamo visoko na tribinama ja ću znate pustiti istu umjesto njega, tamo visoko dok crvenim plamenom bude gorio moj grad koji tako volimo ja ću plakati i savršeno će mi biti svejedno i za mamute i za žene, plakat ću za ovih deset godina poniženja i sramote, plakat ću zbog svog djeda koji nije doživio tu zadnju radost i koji je umro gledajući Zdravka Mamića kako nam na Poljudu pokazuje bosanski grb. Plakat ću i neće me biti sramota zbog svih dječaka koji su odrasli na okuci sjevera, zbog svojih dječaka koji su danas na istoj i zbog moga Bure, moga Šolte koji je samo srcem pobijedio silnike, istim onim srcem kojim su prije stotinjak godina četiri studenta banuli svom profesoru u zbornicu i pitali ga kako da im se zove klub.

– Upali ste kao hajduci, neka vam se tako i klub zove, neka se zove Hajduk na ponos vama i vašim očevima, vašim djedovima, na toliki ponos da ćete jednom bez srama i pustiti suzu zbog njega, onu suzu u koju cijeli vaš život stane.