ENG
Sve je isto, samo njega više nema
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Kada su nove avione, jurišna bojna kola i nove oklopne transportere poškropili svetom vodom jučer, budite spremni na konačni obračun sa sekularnom državom danas. Bojna sprema je na visokoj razini, a moral među poslušnicima visok. I sve je zapravo isto, i sve smo mi to već jednom vidjeli. Sve je isto, samo njega više nema.
Neosporna je činjenica da je Titovo, jugoslavensko društvo bilo religijski i konfesionalno vrlo složeno. Neosporna je činjenica da su se te velike konfesije, zajedno s masovnim i tradicionalnim, religijskim zajednicama međusobno poštovale, da je među njima vladala određena vrsta pluralizma koja se gradila na doktrini uzajamne snošljivosti, banalno nazvanoj – bratstvo i jedinstvo. U vremenu iza Josipa Broza – Tita ta se kohezija snošljivosti raspala kao kula od karata, skončavši u velikom pokolju u kojem su i krvnici i žrtve bili podjednako religiozni, tj. imali jednu jedinstvenu kršćansku vjeru koja u svom smislu nije bila ništa drugo doli puke nesnošljivosti. Tradicionalni višencionalni sastav jedne velike zemlje raspao se u toj složenoj magmi međusobnih, povijesnih nesnošljivosti, koje su se po prvi puta nakon pedeset godina rasplele i postale same sebi uvjetne.
Religijske implikacije tako su postale puka instrumentalizacija nacionalnog identiteta, postajući u svojim povijesno razgraničenim hegemonizacijama perjanicama budućeg razlikovanja i na kraju krvave konfrontacije. No naznaka je bilo i prije, da će upravo religije biti „okidač“ nacionalnih pomaka koji će uskoro postati svojevrstan kult, simbioza vjere, nacije i identiteta. Pokret hrvatskih katoličkih sveučilištaraca s početka sedamdesetih godina pokazao je koliko nacionalni identitet i naboj mogu u smjesi koju nudi religija dobiti na zapaljivosti, koju je kasnije kao bombu detonirala političko – vjerska kombinacija nacionalizma.
Nakon trideset godina od tih eruptivnih događaja, svjedoci smo uspostavljanja kulta religija u svim zemljama bivše Jugoslavije, po istoj matrici i na istoj agendi, čudne simbioze sa političkim elitama i divljim kapitalizmom koji je izdašno financirao i stimulirao upravo gradnje monumentalnih centara moći, jedne nove nomenklature i njene simbolike, megastruktura koje su jasno odredile granice između entiteta i vjerskih zajednica. Konačni i zadnji čin preuzimanja potpune kontrole nad zavađenim narodima, na sve tri strane, zbiva se ovih dana, kada plan ulazi u svoju posljednju i završnu fazu, a ona je potpuno izbacivanje sekularizma iz Ustava. Sekularnost, po modernim, vjerskim nomenklaturama, strogo razdvaja ljude od religije i crkve, u svim bitnim, društveno prepoznatljivim dimenzijama.
Taj čin odvajanja, tj. slabljenja prisutnosti religije u društvu, automatski su prihvatile i nacionalističke elite, koje su u aspektu sekularizacije prepoznale gubljenje društvene relevantnosti. Negacija sekularnosti, automatski vjeru, crkvu, naciju, stavlja u prvi i dominantni plan, a samim tim i sve zajedničke vjerne sljedbenike, opslužnu mašineriju koja je zauzela upražnjeni prostor znanosti, kulture, napredka. Religija, vjera, nacija, tako je postala teizam, izričito javno djelovanje i preuzimanje pod strogu kontrolu sav vid društvenog, javnog i funkcionalnog života jedne države, odnosno država koje su nastale iz one jedne s početka priče. Kohezija unutar samih religijskih zajednica zamjenila je ustaljene industrijske i tehničke, civilizacijske pomake po sistemu „božjih naroda“ kojima je najvažnije i primarno da imaju svoju zemlju, svoju zastavu, svoju zatvorenu zajednicu kojom strogo upravlja budna, lokalna vjerska doktrina. Do kraja svog života, Josip Broz – Tito bio je posvećen jednom cilju, cilju očuvanja sekularnosti kao temelja, fundamenta jednog društva koje će bez tog zaglavnog kamena biti prepušteno religijskoj preobrazbi.
Crkva je vjekovima naučila egzistirati na pojmu pomne organiziranosti, ali i po sistemu monopola, u društvu koje tradicionalno njeguje običaje, narative, plemenske rituale. Toj hegemoniji crkvenih organizacija uspješno se usprostavio na ovim prostorima jedino Titov socijalizam, društveno uređenje koje je u prvi plan stavljalo čovjeka i upravljanje stvarima rada, plodovima zajedničkog stvarnja od kojih se naknadno vršila preraspodjela. Doktrina religije i kapitalizma dijametralno je obrnuta, jer upravlja ljudima, a ne njihovim stvarima, njihovim zajedničkim radnim uspjesima, te ih strogo i pomno kontrolira, po sistemu dugoročne depresije, koja će u konačnici dovesti do masovnog egzodusa posebno u mladim populacijama, koje u takvom društvenom poredku ne vide jasnu budućnost.
Na današnji dan, kada su sirene diljem Jugoslavije oglasile kako je Josip Broz – Tito preminuo, otvorila se ta Pandorina kutija u kojoj živimo do dana današnjeg, pokrenuo se zajednički plan preuzimanja. Nikada, niti jedna crkva na ovim prostorima, nije se javno ispričala za potpirivanje nacionalizma, „škropljenje“ tenkova i oružja svetom vodom i blagoslivljanje vojnika koji su sa različitim krunicama krenuli u rat. Nikada se niti jedna vjerska institucija nije ispričala za te dane „ponosa i slave“ u kojima je jedna zemlja nestala u krvi, da bi se izgradile nove i ljepše, monumentalnije i bliže nebu, sa višim katedralama, sa višim manastirima i bazilikama, sa višim minaretima.
Nikada se niti jedna vjerska organizacija, crkva nije ogradila od rata, ispričala zbog skandaloznog poticanja na isti, sudjelovanja u raspirivanju međuetničke i međunacionalne mržnje, a sva je prilika da nikada i neće. Konačna faza plana ovih dana je u svojim završnim obredima, sekularnost će se konačno napasti svim raspoloživim oružjima, bez nekog vidnog otpora. Liberalna demokracija otvorila je širom vrata novom vrlom svijetu na starim iskušanim zasadama nacionalizma, vjere, jačanja vojske u obrednom apsolutu. Kada su nove avione, jurišna bojna kola i nove oklopne transportere poškropili svetom vodom jučer, budite spremni na konačni obračun sa sekularnom državom danas. Bojna sprema je na visokoj razini, a moral među poslušnicima visok. I sve je zapravo isto, i sve smo mi to već jednom vidjeli.
Sve je isto, samo njega više nema.
Autor/ica 👤Ivo Anić
