Švedski emigranti u Hrvatskoj

Ivo Anić
Autor 24.3.2017. u 12:19

Švedski emigranti u Hrvatskoj

Smiješno se poklope neke stvari u životu, a život je satira sam po sebi, i treba mu na neki način pristupati sa takvim stavom, treba se životu i onima koji nas ograđuju od normalnog života jednostavno i zdravo smijati. Smijati se treba, ustvrdio je Fabijan Šovagović na kraju svog puta, citirajući svog don Pavla u „Prosjacima i Sinovima“ koji Matanu na samrtnoj postelji kazuje kako mu je jedino žao što se u životu malo smijao.

Smijeh i satira su zdravi, ljekoviti i držim da se ljudi koji vedra duha, ljudi koji sa zajebancijom pristupaju autoritetima, lakše nose sa životom i neokrznuti prolaze kroz njega. Život je na koncu šaka suza i vrića smija, život je kako je davno ustvrdio Toma Bebić i život je samo – „fantažija.“

Smiješno se poklope neke stvari u životu, i život odista i jest satira sam po sebi i nasmijete se kako vas sam život uči svojoj jednostavnosti i bude vam urnebesno smiješno kada se upravo autoritetima poklope takvi datumi.

No da vas više ne zajebavam, otkrit ću vam što je danas tako urnebesno smiješno i što mi je na koncu dalo potvrdu kako su svi autoriteti zapravo redikulozni i kako im se odista svima od reda treba smijati.

Na današnji dan, sada već daleke 1981. godine svoju karijeru preko lokalne radio stanice počela je skupina studenata glumačke akademije u Sarajevu, a zapravo skupina mladosti koja se dobro zajebavala, kako sa sobom i sa svijetom, tako i sa državom u kojoj je živjela, svojim gradom ispred Begove džamije. Top lista nadrealista za koji mjesec ući će u TV studio „Sarajevo“ i više ništa neće biti isto u medijima kakve smo poznavali.

Nadrealisti su tako, pomalo i nesvjesno, promijenili povijest na ovim prostorima i zauvijek, barem mojoj generaciji, srušili sve autoritete, zajebali sve dogme i pokazali svijet koji je krut i zakopčan, svijet kojem se zapravo trebaš smijati. Smijala se cijela tadašnja Jugoslavija Neletu i Đuri koji su izvrtali krutu jugoslavensku stvarnost i koji su ruglu izložili sve neupitne autoritete tog vremena, od milicije do saveza komunista.

Smijala se cijela Jugoslavija momcima koji su svoj talent i zajebanciju prenijeli na male ekrane i srušili u svojim skečevima sve što se srušiti dalo, vlast koja je bila duboko korumpirana i nesposobna, s posebnim naglaskom na generacijske razlike.

No danas, točno trideset godina kasnije smijala se bogami i Hrvatska, Švedska, a posebno ja koji sam nakon toliko godina otvorio taj skeč. Radnja se zbiva pred slastičarskom radnjom „Jahorina planina“ Ševčeta Haljimija i njegova sina J.R Haljimija u kojoj je tržna inspekcija, bez urednih dokumenata našla dva radnika švedske nacionalnosti. Pamtite Zenita Đozića – alijas Ševčeta Haljimija – kojega je neobično pogodila i zaboljelo ga je srce zbog teške koncentracije Hrvata u Švedskoj, a Nele Karajlić, kao voditelj priloga upozorio je gledatelje kako je samo u Sarajevsko – Zeničkoj kotlini zaposleno preko hiljadu Šveđana koji su trbuhom za kruhom došli raditi na crno u Bosnu.

Danas je, naša predsjednica, trideset godina nakon te urnebesne parodije na život u Jugoslaviji i odlazak sve više ljudi u Švedsku, poručila svim Hrvatima u Švedskoj da joj je izrazito stalo do zajedništva s njima i kako će im vlada pomoći ako se žele vratiti u domovinu. Sjetio sam se Ševčeta Haljimija koji ima veliko srce, a čvrsto vjerujem da mu slastičarna „Jahorina planina“ još radi punom parom, i nasmijao se baš onako od srca.

Generacijske razlike bile su ključ kraja Jugoslavije, tadašnja vlast koja je bila generacija prije Nadrealista očekivano nije razumjela tu drsku i mladu koja se neočekivano hrabro i nevjerojatno bezobrazno suprostavila njihovoj.

Stvari su očekivano poprimile dramatične razmjere no sve se događalo odveć brzo i javnost je stala uz Nadrealiste koji su svoju generaciju otkrili krutoj jugoslavenskoj dogmi, generaciju rocka i generaciju koja više nije mogla podnositi autoritete. Svijet se mijenjao velikom brzinom, a Nadrealisti su mijenjali ovaj naš, svijet koji nije razumio satiru i zajebanciju. Upravo kako ga ne razumije i ova naša, moderna vlast i ova naša moderna predsjednica koja očito, nikada nije gledala Nadrealiste, jer da jest, danas bi se smijala sama sebi.

Nadrealiste je ne zaboravimo i to je najsmješnije u ovoj priči proslavila upravo priglupa vlast koju su ismijavali, a koja se pjenila na činjenicu da ih zajebava čitava Jugoslavija. Cenzuriravši te prve epizode vlast u Jugoslaviji stvorila je urbani mit, mit koji se prenosio usmenim putem stvorivši od Nadrealista heroje, heroje čije će se video trake gledati piratski po svim domovima bivše države, a smijeh odzvanjati istom u tolikoj mjeri da će ga dobro čuti oni kojima se ljudi smiju, oni na vlasti koji se jebiga, nisu znali smijati na svoj račun.

Smiješno se poklope neke stvari u životu, a život je satira sam po sebi i treba mu na neki način pristupati sa takvim stavom, treba se životu i onima koji nas ograđuju životu, jednostavno i zdravo smijati, ako zbog ničega onda zbog čudnih podudarnosti između stvarnog i nadrealnog, između vladavine onih koji se ne znaju zajebavati na svoj račun, kao i onih koji to znaju, bilo to u Hrvatskoj ili Jugoslaviji, svejedno.

Problem je uvijek u onima koji se zajebavati ne znaju i koji ne podnose zjebanciju na svoj račun. Da je to tako, potvrdila nam je sama predsjednica blokirajući ljude na svom Twitter profilu i pjeneći se danima zbog zajebancije s Labuđim jezerom.

Kako više nemamo Nadrealiste, ikako se više nema danas tko zajebavati sa predsjednicom i Švedskim emigrantima u Hrvatskoj, vi generacijo, za svoju dušu pogledajte taj skeč star danas točno trideset godina. Mi smo svoju lekciju o životu naučili s Nadrealistima, oni na vlasti i nakon trideset godina nisu naučili ništa.

Ništa doli mržnje, sujete i vlasti, kako im je to u lice pljuvao Johnny Branimir Štulić.

Ivo Anić
Autor 24.3.2017. u 12:19